Stalno mi se ista slika vraća iz djetinjstva:
vidim nebo i svoju školu u ogledalu vode.
Vidim sebe đaka, zaranjam glavu u slap
i govorim svojoj rječici:
Ponesi me sa sobom u nebo –
onamo, kamo je moj otac otišao.
Ali me tamo ne ostavljaj. Vrati me mojoj Majci.
Moram završiti školu. Steći još malo znanja.
A kada se znanjem obogatim, poći ću tvojim putem.
Malo ću u Ključu, malo ću na nebu boraviti.
Svugdje – kod svoje kuće.
Tako se zarekoh svojoj rječici.
Izronih glavom iz zelene vode.
I pođoh u svijet.
Sad sijede glave sam sebi govorim:
ovuda je nekada tekla Ižnica.
Ondje je Munira držala kafanu.
Ovdje je stajao drveni most.
Pod njim se Ižnica džezvom zahvaćala
i pekla kafa.
Svud onuda, gdje se nekoć razlijegao njen žubor
i tažio srce Ključanima u centru grada,
sad umjesto moje Ižnice beton muklo odzvanja.
Zabetonirali su mlinove.
Zabetonirali su pastrve potočarke, školjke i rakove.
Zabetonirali su nebo u vodi.
Oni koji su u Ižnici abdest uzimali,
već su odavno preselili se na onaj svijet.
Preselili su se i oni koji su Ižnicu,
još za njezina života,
pokušali učiniti nevidljivom.
Ali tko može ovu kišu nasušnu zaustaviti?
Ili ove riječi u kojima se moja rječica
još uvijek razliježe?
Bila na zemlji ili na nebu –
voda je uvijek kod svoje kuće.
U Zagrebu, 13. rujna 2021.