Izraelski filozof Yuvel Noah Harari ukazao je na činjenicu koju svi osjetimo, ali je najčešće ne razumijemo – svijet u kojemu živimo nešto je posve novo i dramatično različito od svijeta u kojemu smo odrasli, barem mi koji imamo pedeset i koju… I taj naš, današnji svijet, koliko god mi jadikovali, nije gori od onoga u kojem smo odrastali. Pretjerano smo skloni klevetanju sadašnjosti, čije su bilance pozitivne.

Nema više globalnih, svjetskih ratova, koje su vodile regularne, stajaće vojske. Više ljudi umire od pretilosti nego od gladi. Ona je u svom tradicionalnom, epidemijskom opsegu, zapravo iskorijenjena. Živimo dulje, bolje i zdravije no ikad. Internet je moćan, a 5G mreža će protok informacija ubrzati do neslućenih razmjera. Svaki građanin s pametnim telefonom ima danas više informacija od Kralja sunca, Louisa XIV, nekoć najmoćnijeg vladara Europe. Rad od kuće – usputni učinak pandemije – ostat će u mnogim poduzećima i profesijama uobičajen i kad zaraza nestane ili se svede u razumne okvire, što će ljudima omogućiti racionalniju upotrebu vremena. I tako dalje i tako dalje: tu moramo stati jer je revolucionarnih promjena bezbroj.

Harari je pisao kako su iskorijenjene i velike epidemije, no korona ga je demantirala, ali brzina izuma cjepiva – i to ne jednog, već mnogih – pokazala je da se znanost doista razvila u orijašku snagu. A kad bi vlade umjesto u podmornice i nosače aviona ulagale samo petinu vojnog budžeta u znanost – npr. u razvoj čiste energije, i razvoj lijekova protiv raka i zaraznih bolesti – gdje bi nam bio kraj?

 

Zamrznuti u prošlosti

Planet se, dakle, ubrzano mijenja, a u našem širem okruženju najčešće vidimo dvije vrste lidera – one koji su zastali u XX. i one koji su zastali u XIX. stoljeću. (Ima ih i koji žive u vremenu Kosovske, odnosno bitke na Krbavskom polju).

Ljuti ili manje ljuti nacionalisti ne primjećuju da im nacije izumiru, a među njima nema niti jednoga koji bi primijetio da je uzrok tomu baš matrica u koju tako snažno vjeruju –nacionalizam, mržnja, usmjerenost na prošlost – uz pripadajući set vrijednosti. A to su koruptibilnost, mržnja prema meritokraciji, plemenska struktura društvene svijesti.

Ovdje svi slave ratove (neki dobivene, neki izgubljene) ali je otvoreno pitanje koji je model gori. Najbliži točnom odgovoru bio bi možda onaj da su gora oba, jer orgijastički život u prošlosti sam po sebi zamućuje pogled na sve dinamičniju sadašnjost. A cijena zaostajanja je strašna.

 

Vrhovi socijalističke Atlantide

Hrvatska, Slovenija, pa i drugi dijelovi Jugoslavije, prije tranzicije bili su vrh socijalističke Atlantide. Sad su na dnu, ili pri dnu “nove Europe”. Svi, osim Slovenije. Gledamo krive ljude, biramo krive političare, imamo loše uzore. “Gori Srbi uvek pobeđuju bolje” rekao je jednom Zoran Đinđić. I sam je dokaz tome – nastradao je od ruke onih najgorih. Ne biraju, na žalost, samo Srbi gore umjesto boljih… svi manje više voze po šinama; nema tu iskakanja, mijenjanja pravca, novih ruta.

Nekoliko ljudi, “hrastova koje obaraju” kako bi rekao Andre Malraux, upućivali su na drugi smjer, i na njih bi se moglo ugledati. Sjetimo se zadnjeg jugoslavenskog premijera, Ante Markovića. Mandat je – mirišući zlo – preuzeo s riječima: “Nudim vam znoj i suze.” “Krv vam ja neću nuditi” nastavio je, “to nek’ vam nude drugi.”

Čovjek iz Konjica, reformator – prvi i jedini veliki kojega smo imali na ovim prostorima – u jugoslavenskoj Skupštini je prvi, nakon desetljeća dosadnih praktikanata socijalističkog metajezika – progovorio normalnim riječima, koje je mogao razumjeti svaki čovjek. Parafrazirao je najvećeg političkog govornika XX. stoljeća, Churchilla (“I have nothing to offer but blood, toil, tears and sweat”) koji je još ponudio i muku. Ante Marković obnašao je sve najvažnije funkcije u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Bio je generalni direktor Končara, ali i predsjednik hrvatske vlade (koja se tad zvala Izvršno vijeće Sabora), bio je predsjednik Hrvatske (tad se to zvalo predsjednik Predsjedništva SRH) i savezni premijer. Bolji od svih prethodnika, superioran svim nasljednicima na funkciji – ako mene pitate. On je gradio, razvijao, stvarao. Premijer koji je vodio 25.000 ljudi – to od 1991. do danas nismo imali; naši predsjednici vlada nemaju rukovodeće iskustvo u velikim, privrednim pogonima, i to se vidi.

 

Svjetla i putokazi

Kao hrvatski premijer Marković je zabranio sve neproizvodne investicije u SR Hrvatskoj. Tad je dogovorne ekonomije bilo neusporedivo manje nego danas. Kad je došao u Končar, bila je to mala tvrtka s otprilike 500-800 zaposlenih. Na kraju je imala 25.000 radnika, od toga u Zagrebu oko 7.000. Končar je imao više od 4.500 doktora znanosti, magistara i inženjera. Danas cijela tvrtka zapošljava manje ljudi no što je nekoć imala onih s tim titulama. “Imao je samo jednu veliku pogrešku: mislio je da će njegova ekonomska politika, koja je bila vrlo zdrava, slomiti Miloševićevu velikosrpsku ekspanziju, podcijenio je da je politika ipak jača…” rekao je o njemu dr. Dražen Kalođera. Pokojni Kalođera zaboravio je da je Marković imao dva protivnika – Miloševića i Tuđmana, kojima je bio trn u oku. U njegov program reformi Zapad je toliko vjerovao da su mu čelnici Unije nudili milijarde maraka za realizaciju. Srbija, i Hrvatska (ali i Slovenija) nisu htjeli. Odbili su. Htjeli su ići svojim putem. Danas na tom prostoru, koji je nekoć naseljavao 21 milijun ljudi, živi njih jedva 17 milijuna. Treba li drugih brojki?

Zoran Đinđić predstavljao je svjetlo i putokaz za Srbiju. Taj njemački doktor filozofije, učenik Habermasa, kanio je Srbiju okrenuti prema Zapadu, i životom pokušao obraniti promjenu smjera. Nije uspio – ubili su ga, u atentatu koji je Srbiju gurnuo u rikverc iz kojega još nije izašla. “Pragmatični vizionar Zoran Đinđić ubijen je upravo zato što je želio građane natjerati da se, svaki za sebe, suoče sami sa sobom i svojim djelima i nedjelima. Nakon njegove egzekucije, koja je baš dobro došla i protivnicima i mnogim njegovim pristašama i suradnicima, Srbija je potonula u mulj relativizacije i besomučne grabeži”, napisao je jedan poštovatelj. U mulju je – unatoč zamjetnih napora da se ekonomski izvuče – i danas ostala, jer je nacionalizam, taj opijum za mase, i dalje najjača ideologija u zemlji.

Srbija bi mogla pogledati Nijemce – ta se zemlja dva puta u prošlom stoljeću poželjela širiti u prostoru, okupacijom tuđih teritorija, i oba puta doživjela fijasko. Nakon opakog poraza u Drugom svjetskom ratu – najvećem porazu u najvećem sukobu svih vremena – Nijemci su se, postupno i uz zapadnu pomoć, počeli obračunavati s naslijeđem prošlosti – i uspjeli. Posve su promijenili paradigmu. Umjesto širenja u prostor, počeli su rasti u visinu i dubinu, razvijati mirnodopsku industriju, znanost, obrte. Rezultat je senzacionalan, i preporučljiv kao formula za sve – ne želite li agresiju, ulažete li u rad, obrazovanje, znanje, samo nebo je granica. Nijemci više nisu opomena, nego uzor – i to bi trebali biti i narodima na ovim prostorima. Đinđić nije uspio; danas po regiji kruži jedan bauk, bauk srpskog sveta…

 

Gdje pronaći uzore

Uzore poput Đinđića možemo naći i među zagrebačkim gradonačelnicima. O, još kako! U pamćenje bismo trebali prizvati djela Većeslava Holjevca, starog partizana koji je dizao ustanak po Kordunu, pa se u povijest upisao junačkom epizodom ulaska u okupirani Karlovac u domobranskoj uniformi. Holjevac je živio za svoju Utopiju, i uspio. Iskrcao se na drugu obalu, znao je zašto je živio. Veco Holjevac je – valja reći, u programiranom socijalističkom boomu graditeljstva – sagradio cijeli Novi Zagreb, premostio dotad nepremostivu rijeku Savu, preselio je Velesajam iz Savske, sagradio Most Slobode, udario temelje Žičari, preselio gradsku upravu u novu gradsku vijećnicu u Vukovarskoj ulici, izgradio tiskaru Vjesnika, zgradu Elektrotehničkog fakulteta, Pučkog učilišta, toplane… Započela je izgradnja koncertne dvorane, palače pravde i “kockice”. Da je pokojni Milan Bandić napravio pola onoga što je učinio Veco Holjevac – ma što pola, četvrtinu! – živio bi na Beverly Hillsu. A Holjevac je otišao u – Novi Zagreb! Bandić počiva u nemiru; nema dana da njegovo ime ne osvane na stranicama crne kronike. Htio je biti uzor, a završio kao opomena, i to strašna, a Holjevac, kao jedan od rijetkih iz tog razdoblja, ima spomenik, na pravom mjestu.

Holjevac nije jedini blistav primjer, Goran Beus RICHEMBERGH napravio je svojedobno bilancu četverogodišnjeg mandata danas posve zaboravljenog zagrebačkog gradonačelnika Pere Pirkera koji je Zagrebom vladao od 1963. do 1967. godine, u vrijeme najveće poplave koja je uništila 10 tisuća stanova a trideset tisuća oštetila. U teškim uvjetima izveo je masu poduhvata koji bi danas izazivali divljenje, kad bi ih se netko sjećao. U Pirkerovo vrijeme izgrađeno je 26 tisuća stanova; sagrađeno je 35 škola i 6 dječjih vrtića, 5 novih velikih tvorničkih postrojenja i 2 velike farme, nova gradska plinara, vodocrpilište u Maloj Mlaki, otvoreno je više od 270 trgovina (među kojima su bile i tri Name), izgrađeno je 30 km savskih nasipa, 100 km kanalizacijske mreže, novi terminal i produžena pista zračne luke na Plesu. Sagrađen je i novi željeznički most na Savi, cesta Zagreb-Velika Gorica, žičara na Sljemenu, stalno postrojenje za klizalište na Šalati i kompleks sportskog centra na Sveticama…

To sve napravljeno je u četiri siromašne, socijalističke godine (tad nije bilo moguće prodavati obveznice u Londonu i zaduživati unuke za milijarde kuna) a donesen je i prvi urbanistički plan nakon Heinzla, i to za grad od 950.000 stanovnika.  Kako mu se narod odužio? U Sesvetskom Kraljevcu danas postoji Odvojak Pere Pirkera, a u Slavonskom Brodu čak i cijela ulica…

Nezahvalni smo, gledamo u prošlost, poslovice i stihovi kojima se rukovodimo odreda su anakroni i nemoralni – ja tebi ti meni, ruka ruku mije, ćeraćemo se još, do istrage vaše ili naše, vi ste prvi počeli… Ima toga još.

Ima, međutim, na zagrebačkom Mirogoju još zaslužnih i znamenitih pokojnika. Jedan od njih je Stipe Šuvar, koji je ovoj zemlji ostavio NSK, Mimaru i nekoliko kapitalnih kulturnih institucija, ali ga mediji nikad ne spominju osim po reformi školstva i Bijeloj knjizi. Entuzijazam i energija koju je taj čovjek ulagao u hrvatsku kulturu – a žigosan je kao slab Hrvat – su neviđeni; imao je energiju neutronske bombe. Htio je u Zagreb dovesti Pogorelića, dobio je Mimaru, ali da je ostavio samo NSK zaslužio bi neku prostranu aveniju, makar u Novom Zagrebu. Ali ne, Šuvar nema ni “sokače”, kako bi rekli u Srbiji. Nisu važna djela, važna je deklaracija plemenske pripadnosti…

Ovi narodi izumiru. Možda bi na grobljima, među žigosanima i prezrenima, našli primjere onoga što su za života dobro činili i koje bi valjalo slijediti. Ako nije kasno.