SREBRENICA MCMXCV/MMXXI

BIJAŠE DIO ILIRIJE
KOJI SAD BOSNA SE ZOVE
DIVLJA ZEMLJA
ALI BOGATA SREBRNOM RUDOM.
TU SE DUGOM BRAZDOM NISU PROSTRANA PRUŽALA POLJA
NI NJIVE KOJE BI OBILNOM RAĐALE ŽETVOM.
NEGO SUROVE GORE,
NEGO SURE, NEBOTIČNE STIJENE
I VISOKE KULE NA VRLETNOM STRŠEĆI BILU.

(Stihove Ivana Česmičkog (1434.-1472.) s latinskoga preveo je Nikola Šop)

 

Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba i Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju u spomen na genocid nad Bošnjacima Srebrenice i Podrinja organizirali su u Zagrebu, 8. srpnja 2021. godine, predstavljanje knjige „JA, HAŠKI SVJEDOK“.

Autori Nedžad Avdić i njegova sestra Amela Avdić Unkić, u knjizi bilježe ono što se stvarno dogodilo.

Organizatori ovim programom žele podsjetiti  na žrtve masovnog pokolja u “UN-ovoj zaštićenoj zoni” Srebrenice koji je, po intenzitetu ubijanja i vremenskom okviru događaja, nezapamćen pokolj civilnog stanovništva  i jedna od najvećih tragedija u srcu Europe, a o tome najbolje svjedoče riječi Nedžada Avdića koji je preživio strijeljanje u srpnju 1995. godine.

Paradigma onoga što se dogodilo, slika stvarnoga svijeta, odjek svega jest Srebrenica. Do sada smo zapisali imena i prezimena 8372 ubijena u svega nekoliko dana srpnja 1995. godine. Osoba, ljudi, muškaraca i djece.

Srebrenica je sinonim za sukob u kojem se raspala bivša Jugoslavija. Genocid počinjen 1995. u ovom gradu i okolici i danas se smatra najvećim zločinom u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

“Ovo su istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske historije”, rekao je sudac Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) Fouad Riad u studenome 1995. godine, čitajući optužnice protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju prvi je međunarodni sud koji je izrekao presude za genocid u Europi.

Ja haški svjedok

O genocidu na području Srebrenice, planiranom i izvedenom u nekoliko dana srpnja 1995. godine, svjedoči jedan od malobrojnih koji su preživjeli masakr i masovne likvidacije, Nedžad Avdić.

“Ja sam njihova pogreška i svjedok istine”, poručio je mnogo godina kasnije, posebice zbog kampanje nijekanja zločina.

“Mnogi govore da prošlost treba zaboraviti i gledati u budućnost. Ja vam odavde kažem da je možda za neke Srebrenica prošlost i povijest, ali za nas je život”, rekao je Nedžad jednom prilikom, dodajući kako se genocid nastavlja suptilnijim metodama, prije svega kroz obrazovni sustav.

Tvrdi da nije poslana jasna poruka onima koji stoje iza genocidne politike, čime se ujedno žrtvama šalje uznemirujuća poruka da se zločin isplatio.

“Utvrđeno je izvan svake razumne sumnje da je genocid planiran i počinjen, a više od osam tisuća muškaraca i dječaka je ubijeno i pokopano u masovne grobnice”, kazao je Nedžad Avdić, upozorivši kako je upravo stoga nedopustivo da se danas dovode u pitanje činjenice koje su utvrdili sudovi utemeljeni odlukama tijela Ujedinjenih naroda.

“Mnogi negiraju ono što se dogodilo u Srebrenici jula 1995. godine, ali ja sam odlučio da o tome govorim na jedan dostojanstven način, ne zloupotrebljavajući ni jednog trenutka ličnu tragediju. Odlučio sam da o tome treba govoriti jer je nekad i šutnja zločin“, rekao je on.

Na kraju, možemo li se za istinu boriti na dostojanstven način?

Nezamislive strahote, ponovljene mnogo puta u povijesti ljudskoga roda ne smiju nas obeshrabriti da ustuknemo pred zlom. Istovremeno, ponavljanje rečenice ‘da se ovo nikad više ne ponovi’ ostat će slabo i nedjelotvorno ako mi koji ostajemo kao svjedoci ne podignemo GLAS.

 

Sead Alić: Svjedočenje o boli jednog naroda

„Ja sam, dragi prijatelji, čitajući ovu knjigu – uglavnom plakao. Mijenjali su se osjećaji… bili su to osjećaji tuge, ojađenosti, srama… u ime drugih, nemoći, užasa … bilo je naprosto strašno. Meni posebno jer dolazim iz tog humanističkog područja, gdje pokušavamo naučiti nekoga što je to Dobro, što je Moral, što je Ljubav – kao načelo koje bismo trebali slijediti“, rekao je Sead Alić na predstavljanju knjige i nastavio:

„Moje shvaćanje čovjeka je zapravo takvo da mi je Ratko Mladić – brat. To je stajalište radikalnog humanizma. Ja pokušavam biti čovjek. Onaj koji pokušava biti čovjek zna da zločin nije učinio Rako Mladić nego sam ga ja učinio. Ja sam ga učinio jer nisam ovaj svijet napravio boljim, nisam ga napravio takvim da se u njemu ne dogodi Ratko Mladić.

Nije jednostavno čitati ovakve užase i… plakati.  Ali ja, kao osoba koja najveće zločince svijeta, doživljavam svojom braćom, ja koji smatram da i onog najgoreg koji je hodao između leševa, pljuvao po tim leševima i govorio …neka vas sad razmjene… vas će i mrtve razmijeniti… dakle i te cinične riječi ljudi koji su klali, ubijali, maltretirali, mučili, silovali  i tako dalje… –  to je moj grijeh.

Ako ga mi ljudi sami ne prihvatimo kao naš vlastiti grijeh, nema sreće, nema budućnosti za čovječanstvo kao takvo.

Jedino radikalni humanizam, jedino to shvaćanje onog zajedničkog  u korijenu ljudi  svih nacija, svih boja, svih vjera, svih opredjeljenja… jedino to može biti izlaz. Naročito u Bosni.

Ali upravo zato što na takav humanistički način pokušavam sagledati stvari, dopustite da svojoj braći u Srbiji kažem nekoliko riječi i postavim nekoliko pitanja. Ja mislim da ako na ovakav način gledam i doživljavam stvari, da za to imam pravo.

Ja neću brojati kosti i grobnice, neću se baviti istraživačkim dijelom rada, mene interesira kako je nešto moguće ? Kakva je duša koja je to učinila, iz čega to proizlazi, gdje je vjera u Boga, gdje je osjećaj ljubavi, gdje je osjećaj samilosti.

Kakav zločinac, kakva duša treba biti da bi takvo nešto napravila. Tu ja plačem kao čovjek… Kako je moguće nešto takvo.

I neću postavljati pitanja gdje je koja kost i koliko je kostiju ovdje i tamo… i trgovati na način na koji  srpski mediji rade… kao nije moguće i tako dalje. Čekajte, nemojmo zaobilazit ključnu stvar.

Kako je moguće da u mom bratu iz Srbije preko Drine da se rađa takav  monstrum koji će sve ovo napraviti. Ma nije ovo matematika, nije ovo trgovina kostima. Nije ovo kriminalistička serija, čovjek ide od jednog do drugog i jednostavno ako se netko pomakne, puca u njega i ubija ga.

I još se igra  nekim ciničnim upadicama.

Moram reći, Srebrenica jest političko pitanje – u redu političari su, neka razgovaraju, ali to je prvenstveno – etičko pitanje. Moralno pitanje, pitanje ljudskosti.

Kako netko koga ja smatram mojim bratom prelazi Drinu, ulazi u Bosnu i Hercegovinu, ubija, tamani moju braću sa idejom, očiglednom idejom da želi pobiti sve Turke jer narod… prvo će ljude pretvoriti u pakete (da netko ne bi čuo pa onda i razumio kako se vode ljudi koje će ubijati),  a kad dođu na stratište onda će ih ubijati kao Turke.

Koji su to mitovi proradili u tim ljudima. Kako su ti mitovi dobili toliko na snazi?

Razumijem, pojavile su se antene, mitomani koji su proizvodili neke mitove dobili su strahovitu snagu umnažanja. I odjedanput su se pojavili ljudi koji će se kao „svetiti“ za neka stara stoljeća.

Ali  gore od svega je zapravo pljačka, oduzimanje teritorija, pod izlikom dakle mi ćemo čuvati braću Srbe. Čuvat ćete braću Srbe dakle tako što ćete ubijati goloruki narod.

Ako čitate, svaka stranica ove knjige boli, plakat ćete nad svakom. Nije to stvar navijanja, nije to stvar toga što je Nedžad – Bošnjak. To je ono što je iznutra, to nije politička osuda, to je osuda čovjeka koji je sposoban takvo nešto napraviti, osuda morala. Osuda čovjeka vjere koji može blagosloviti oružje kojim će biti ubijani ljudi. To je apsolutni gubitak bilo kakvog ljudskog morala. To je pretvaranje ljudi u instrumente za klanje, ubijanje, silovanje. To je pokušaj da se istrijebi, to su opcije da se istrijebi jedan narod. I tako su se ponašali.

Moja braća Srbi željeli su istrijebiti moju braću Bošnjake. U Prijedoru i Hrvate… i tako dalje, puno je mjesta bilo.

Kao Bošnjak ispričavam se Hrvatima, ispričavam se Srbima, ispričavam se pravoslavcima, katolicima, svima onima kojima je nanesena nepravda od strane ljudi, dakle Bošnjaka, jer svega je bilo.

I nije stvar u tome da se uspostavlja nekakva  ravnoteža, neke matematike događaju. Svi se trebamo ispričati jedni drugima, ali ono što je rađeno Bošnjacima, ono što je Nedžad prošao, ono kroz što su prošla sva ona imena tamo u Srebrenici na onoj ploči. To je strahotno,  to je strahotno, to se događalo Bošnjacima i ti ljudi su ubijani na najsvirepiji mogući način.

Grobnice postavljaju pitanje srpskoj inteligenciji:  Je li  moralno šutjeti o masakrima, pokapanjima, masovnim grobnicama, o lopovskom skrivanju leševa u sekundarnim grobnicama i o svim zločinima. Te grobnice postavljaju pitanja.

Knjiga „Ja haški svjedok“ objava je iskustva tjelesnih i duševnih patnji autora ove knjige ali i velikog broja Bošnjaka i kao takva ona ruši stereotipe o nekakvim političkim igrama sa Srebrenicom. Ma nisu to političke igre sa Srebrenicom, upravo Nedžadovo iskustvo, ova knjiga i mnogi drugi tekstovi i svjedočenja govore o tome  da nije riječ  ni o kakvoj politici, riječ  je o dubokim mitskim strukturama koje su isplivale na površinu. To je želja za uništenjem jednog naroda… da mu se uzme sve.

Pozivam srpske intelektualce da ne guraju glavu u pijesak, da se ne prave kao da se ništa nije dogodilo. Na djelu je bio suludi koncept pokušaja istrebljenja jednog naroda. On se i danas nastavlja samo drugim sredstvima. Ponajviše zahvaljujući šutnji, ja bih rekao prvenstveno intelektualaca.

Nema pitanja koje je (i tu ću ja završiti premda nisam niti počeo), nema pitanja koje je toliko važno koliko suočavanje vlastite nacije   sa zločinima predstavnika te nacije.

Neće vam oprostiti umjetnost kojom se bavite (dragi moji prijatelji u Srbiji), kritička misao kojom se bavite, znanost kojom se bavite, konačno Bog vam neće oprostiti ako vlastitu naciju ne povedete moralnom ozdravljenju.“