U suradnji veleposlanstava Italije i BiH, u Talijanskom institutu za kulturu, 26. svibnja 2026. organizirana je projekcija dokumentarnog filma “Dnevnici mog oca”, autora Ade Hasanovića, s titlovima na engleskom (My Father’s Diaries) i talijanskom jeziku (I Diari di Mio Padre).

Direktor Talijanskog instituta za kulturu u Zagrebu Gian Luca Borghese, prije projekcije filma, izrazio je zadovoljstvo što Talijanski institut za kulturu sudjeluje u programu koji kroz suvremeni film otvara prostor za promišljanje o temama memorije, identiteta i osobnih sudbina obilježenih ratom.

„Kao što vidite, prikazujemo film Ade Hasanovića u prostoru Talijanskog instituta za kulturu gdje još traje i fotografska izložba Maria Boccie pod nazivom “Sarajevo 1992. – 1996. – Najduža opsada”, rekao je Borghese, zahvalivši na suradnji s Kulturno-informativnim centrom Veleposlanstva Bosne i Hercegovine.

„Projekcija filma redatelja Alda Asanovića, nije samo kulturni događaj, već i čin otpora zaboravu. Kroz autentične VHS snimke i osobne dnevnike, film čuva glas preživjelih i podsjeća nas koliko je sjećanje važno za svako društvo koje teži istinskoj pravdi. Snaga ovog filma je u tome što ne govori samo o smrti i zločinu, već i o ljudima koji, unatoč svemu, pokušavaju sačuvati svoje dostojanstvo, humanost i nadu. Preživjeli su prikazani ne samo kao žrtve, već i kao svjedoci istine i čuvari sjećanja. Danas još uvijek svjedočimo poricanju genocida, povijesnim revizijama i pokušajima osporavanja odluka međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Sudske odluke i utvrđene činjenice se poriču, a to nije samo napad na pravdu, već i na dostojanstvo žrtava i preživjelih. Revizionizam često djeluje polako i strateški minimizirajući zločine, dovodeći u pitanje dokaze i stvarajući sumnju u činjenice koje su već dokazane na sudu. Mnogi preživjeli smatraju da se vrijeme koristi kao alat, čekajući da svjedoci umru kako bi se istina kasnije mogla preoblikovati ili poreći. Zato su svjedočanstva, arhive, filmovi i javno sjećanje toliko važni. Poricanje genocida nije samo političko mišljenje. To je nastavak štete protiv žrtava i njihovih obitelji. Kada se zločini poriču ili poništavaju, društvo riskira ponavljanje istih pogrešaka u budućnosti. Filmovi poput ovog stoga su puno više od umjetnosti. Oni su obrana istine i sjećanja“, rekla je veleposlanica BiH Elma Kovačević Bajtal.

Prema riječima autora i redatelja Ade Hasanovića, to je „meta-dokumentarni film koji istražuje moju veliku poteškoću da govorim o ratu i da govorim sa svojim ocem“. Autor u filmu govori u prvom licu, kao sam i sam piše dnevnik, dok je nemogućnost komunikacije njega i oca prikazana kroz snimke koje je zabilježio te kroz arhivske snimke iz devedesetih koje je njegov otac snimao na VHS-u i potresne stranice očeva dnevnika koje autor čita naraciji.

Priča je to o svakodnevnom životu Srebrenice tijekom rata, koju je snimala grupa filmskih stvaralaca amatera. Film je za Hasanovića postao način iscjeljenja, ali i otvaranja dijaloga s drugima iz potrebe da se sačuva sjećanje i pokuša razumjeti svijet u kojem živimo.

Godina je 1993. kada njegov otac Bekir Hasanović mijenja zlatnik za videokameru kojom će snimati svakodnevni život u Srebrenici tijekom ratnih dana. Snimke koje bilježi sa svojom ekipom, nazvanom John, Ben and Boys, stvaraju neočekivani portret izgubljenog stanovništva koje, unatoč svemu, zadržava ponosnu povezanost sa stvarnošću, ne odričući se pritom ni prijeko potrebne doze humora. Ado polazi od tih snimaka i stranica dnevnika koje je vodio njegov otac kako bi, zajedno s majkom Fatimom, rekonstruirao njegov lik i napokon doznao kako je uspio preživjeti Marš smrti i genocid u Srebrenici.

Film je imao svjetsku premijeru na festivalu Visions du Réel 2024 i do sada je doživio više od 100 projekcija. U travnju prošle godine prikazan je u talijanskim kinima, potom na Sarajevskom filmskom festivalu, Trsatskom filmskom festivalu, MedFilm festivalu i mnogim drugim mjestima diljem Europe te u New Yorku.

„To je film za koji uvijek kažem da ga nisam htio snimiti. Bilo je jako teško detaljnije objasniti jer sam osoba koja uvijek nastoji stvarati mostove, govoriti, i nikada nisam shvatio da sam imao puno trauma i da sam puno patio. Zapravo, shvatio sam svoju traumu kada sam počeo živjeti u Rimu, u Italiji, dok sam studirao na Nacionalnoj filmskoj školi u Rimu (Centro Sperimentale di Cinematografia) iako je sve počelo 2011. godine kada sam primljen na Filmsku akademiju u Sarajevu. Jednog dana vratio sam se u svoj rodni grad i mama mi je dala šest dnevnika koje je moj otac pisao od 1992. do 1995. i rekla mi je da moram sakriti te dnevnike jer ih otac želi spaliti, želi ih uništiti. Nisam znao zašto. Onda sam počeo čitati, smijati se i plakati dok sam čitao te dnevnike, ali nisam obraćao puno pažnje. Sakrio sam te dnevnike, završio akademiju, a onda sam se preselio u Italiju. Godinama nisam želio snimati filmove povezane s ratom u Bosni i Hercegovini. Čak sam i izbjegavao razgovarati s kolegama dok sam studirao, ali onda kad bih išao spavati, gotovo osam godina, spavao sam s upaljenim svjetlom i nisam razumio zašto nisam mogao spavati u mračnoj sobi. Gotovo osam godina imao sam ružne snove, noćne more, da rat ponovno počinje. Zapravo, tek kada sam shvatio ovaj film, izliječio sam se. Ovaj film je terapija“, rekao je Ado Hasanović, nakon projekcije.

Ado Hasanović je bosansko-talijanski filmski redatelj sa sjedištem u Rimu. Rođen je 1986. u Srebrenici, Bosna i Hercegovina, a bio je umjetnički direktor Festivala kratkog filma u Srebrenici “Srebrena Traka” (2008.-2011.).

Kao bivši student Berlinale Talents Sarajevo 2008., Ado je završio Norvešku Nansen akademiju sa smjerom međuetnički dijalog 2010. Diplomirao je na Filmskoj akademiji u Sarajevu kao redatelj 2013. i nastavio školovanje na Nacionalnoj filmskoj školi Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu, specijalizirajući se za redatelja.

Od 2015. godine umjetnički je direktor Mediteranskog festivala kratkog filma “Passaggi d’Autore” u Sant’Antiocu na Sardiniji. Godine 2017. završio je magisterij dramaturgije kao gostujući student na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.

Od 2023. godine, postao je selektor sekcije kratkog filma na Balkan Film Festivalu koji se održava u Rimu od 2018. godine.

Njegovi kratki filmovi, uključujući “Anđeo Srebrenice” (2010.), “Plavi Viking u Sarajevu” (2012.), “Mama” (2013.), “Dah života Srebrenica” (2015.), “Ružičasti slon” (2017.), “Nomofobija” (2019.), “Neka bude boja” (2020.) i “U potrazi za pravdom” (2023.), dobili su nagrade na svjetskim festivalima i osvojili brojne međunarodne nagrade.

Također, tvorac je “Cortovisioni – Kako napraviti kratki film”, radionice u kojoj prenosi znanje o stvaranju kratkog filma od početne ideje do postprodukcije. Debitantski dokumentarac „Dnevnici mog oca“ nastao je u produkciji Palomara (Italija) i Mediawana (Francuska).