Neka niko ne kaže – nije znao. Niko neka ne izusti kako ga je začudio prizor na TV: utrenirani srpski vitezovi; rafali iz blizine – jedan za drugim, pada šest ljudi. Grijeh je nagađati kako su se mogli osjećati dok su, negdje u okolini Trnova, iščekivali kraj. Jedno se možda može reći: znali su najdublje tajne svijeta. Da je scena iz filma, izgledala bi neuvjerljivo: ni trzaj ruke, ni drhtaj tijela da uspori kraj. Nijesu to heroji. Četvorica njih bili su samo djeca. Šta je sve trebalo da dožive, pa da onako bez trunke žalosti napuste ovaj svijet.
Kao da su znali da ćemo jednom gledati njihov odlazak, ostavljali su svoj posljednji zapis: one čizme što nemilosrdno gaze, one riječi što unižavaju, one ruke što povlače oroz, sve to je poslije ove kiše kuršuma – nemoćno. Smireni u travi, zauvijek izvan domašaja, ostali su dječaci Srebrenice. Samo, neka niko ne kaže da je tek prije neku noć obaviješten da je u nekoliko dana ljeta 1995. ubijena Srebrenica. Osam hiljada, gotovo svaka muška glava starija od četrnaest. Sva mladost Srebrenice, zaštićene zone UN.
Duže od tri godine, prije Srebrenice, neometano je širom Bosne radila fabrika smrti. Kad je sve počinjalo, Zapad je odlučio da Bosni zabrani uvoz oružja. To je bila presuda. Svaki pokušaj onih koji su goloruki odvođeni na stratište, svaki očajnički trzaj da se otmu sudbini i steknu pravo na odbranu bio je – ilegalna operacija.
Te 1995. Republika Srpska u Dejtonu, međunarodno je verifikovana. Nikla je na najvećim zločinima nakon Drugog svjetskog rata. Drukčije nije mogla ni nastati. Po posljedicama, oni što su vukli oroze su oslobodioci. Srebrenica je od Dejtona srpska zemlja. Tada ni danas, nikome ko je imao moći da presudi nije palo na um: kad su razdjeljivali Bosnu, da iz kartografske kvote 49 odsto – izuzmu Srebrenicu.
Niko neka se ne iščuđava nad snimkom spodobe odjevene u crne haljine, koja u ulozi božjeg pastira, blagosilja stado zlikovaca. SPC je od početka posvećivala put srpskih ratnika. Slavi ih i sada.
Niko neka ne kaže da nije znao: neznanje je posljednje pribježište moralno tupih, bjekstvo od odgovornosti ravnodušnih. Milošević, Karadžić, Mladić mogli su predvoditi zločince i organizovati zločine, ali svijeta zla, tako potpunog i zaokruženog, nije moglo biti bez široke podrške crkve, inteligencije, narodnih masa. Srbija devedesetih nije bila talac Miloševića. Srbija je tražila Miloševića, fašizirana – ništa manje nego Njemačka tridesetih. Razlika je samo u snazi. I u ishodu. Ništa od Hitlerovih pregnuća nije ostalo, a Milošević je darovan s pola Bosne.
Boris Tadić laže da je Srbija potrešena snimkom ubistva šest nemoćnih ljudi. Noć nakon emitovanja snimka, na utakmici reprezentacije SCG, navijači su zazivali Mladića i Karadžića. Pjevaće im još dugo. Srbija nije polomila Miloševića zbog Srebrenice, već zato što sve nije obavljeno kao u Srebrenici. Tadić će, veli, otići tamo da se pokloni žrtvama. U ime Srbije u kojoj je, deset godina nakon Srebrenice, Srpska radikalna stranka jača nego ikada, Srbije u kojoj Vlada Koštunice počiva na podršci Miloševćeve SPS.
U etapi smo trgovačkih transakcija, čiji su dio službeni izrazi žalosti, izvinjenja kao dio državnog protokola. Svima da lakne – krivica je pojedinačna. I odgovornost onih koji su podržavali režim, davali intelektualnu logistiku zločinu, šutali i skrivali se u neznanje – jeste pojedinačna, ali toliko pojedinaca, kad se zbroje, čine povelik kolektiv. Nema toga ko u ime Srbije ima legitimitet da zamoli oproštaj za Srebrenicu. Taj bi iza sebe morao imati društvo koje razumije da traži oproštaj za neoprostivo.
Niko neka ne kaže kako Crna Gora sa Srebrenicom nema veze. Bila je dio Miloševićeve ratne mašine. Nijedan primjerak ljudske vrste, skrašen u crnogorskoj vlasti, kad je u ovdašnjim medijima objavljena blagovijest kako Mladić namiruje krv u Srebrenici, nije odstupio iz vladajućeg stroja. Srpske stranke bile su i ostale – Miloševićeva ratna komora. Samo zato što je Crnom Gorom odlijegao krik pobune protiv zločina, samo zato što pod Lovćenom nije zamro stid, ona nije izgubila pravo na budućnost. Svjedočeći o svom padu može pomoći – sebi.
„Ko ubije jednog nedužnog, kao da je pobio cijeli svijet“ – kaže sveta knjiga. Koliko puta ubijan svijet, opet se rađao iz stida. Pravda je zemaljska nekadra da kazni dželate. Gospode, ti koji pretvaraš zvijezde u prah – nemoj im oprostiti. Ni nama, nikome. Sve dok od ovog parčeta zemlje ne učinimo mjesto, u koje bi dječaci Srebrenice koji su kišu kuršuma dočekali kao spas, jednom, poželjeli da se vrate.
****
Danas je 10. jul 2021. Od onog jula do danas umrlo je 570 žena iz Srebrenice, a da nisu našle i sahranile kosti svojih ubijenih najrođenijih. Budi njihov dah. Budi njihova bol.
(Monitor, 10. jun 2005.)
Naslovna fotografija: Nikola Šolić