Pokolj koji je počinjen u Srebrenici u julu 1995. najgora je pojedinačna strahota koja se dogodila u bivšoj Jugoslaviji tokom ratova devedesetih godina i najgori pokolj koji se dogodio u Evropi nakon Drugog svetskog rata. To je razlog zašto Tribunal, koji je osnovan 1993. da bi sudio najodgovornijima za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena u bivšoj Jugoslaviji od 1991. ulaže mnogo vremena i napora da bi istražio šta se desilo u Srebrenici i priveo odgovorne pred lice pravde…

Tribunal je utvrdio van razumne sumnje da ogromna većina pogubljenih nije ubijena u borbi, već su bili žrtve egzekucija. Međunarodni sud je utvrdio van razumne sumnje da se ubistva nisu dogodila u trenutku besa, već su bila rezultat dobro planirane i koordinirane operacije. Konačno, Međunarodni sud je utvrdio van razumne sumnje da je ubistvo između sedam i osam hiljada zarobljenih bosanskih Muslimana bio genocid…

U savremenom ratovanju, prisluškivanje neprijatelja postalo je standardna praksa… Razgovor snimljen 13. jula 1995. u 17:30 časova, koji pokazuje da su do tog trenutka snage bosanskih Srba već zarobile oko 6.000 ljudi…  Pretresno veće je takođe dobilo transkript presretnutog razgovora generala Krstića i pukovnika VRS-a Ljubiše Beare, kojeg je MKSJ takođe optužio, snimljen u 10:00 časova 15. jula 1995, usred operacije ubijanja. U tom razgovoru, Beara traži od Krstića dodatne snage i kaže: “Ne znam šta da radim, najozbiljnije ti kažem, Krle [Krstićev nadimak]. Ima još 3.500 “paketa” koje mora da razdijelim, a nemam rješenja.” Krstić odgovara: “Jebi ga, videću šta mogu.” Pomoću drugih presretnutih telefonskih razgovora, Tužilaštvo je uspelo da pokaže da reč “paket” znači “zarobljeni bosanski Musliman”, a da reč “isporučiti” znači “ubiti ih”…

U masovnim grobnicama koje su do sada ekshumirane, istražitelji Međunarodnog suda otkrili su 448 poveza za oči koji su bili na telima ili pored tela žrtava i 423 komada tkanine, konopca ili žice koji su korišteni da bi se žrtvama vezale ruke. Ljudi sa povezom na očima ili rukama vezanim na leđima očigledno nisu mogli poginuti u borbi…

Jedan svedok koji je preživeo pogubljenja na Vojnoj ekonomiji Branjevo prisetio se trenutka kada se našao pred streljačkim vodom: “Kad su otvorili vatru, bacio sam se na zemlju… I na moju glavu je pao jedan čovjek. Mislim da je taj poginuo na licu mjesta. Osjećao sam kako po meni curi topla krv… Čuo sam kako neko zapomaže. Preklinjao je da ga ubiju. A oni su samo rekli: ‘Neka pati. Kasnije ćemo ga ubiti.’”

Konačno, ubijanje neprijateljskog vojnika u borbi nije ratni zločin. Da su tela pokopana u masovnim grobnicama zaista pripadala vojnicima poginulim u borbi, ne bi bilo potrebe da snage bosanskih Srba sprovedu masovnu kampanju sakrivanja tih posmrtnih ostataka…

U Srebrenici je počinjeno krivično delo genocida.

Prema međunarodnom pravu, osveta ne predstavlja odbranu, što zna i svaki vojnik, a naročito iskusan oficir. To je varvarski koncept i zakon postoji upravo da bi to sprečio. Oni koji deluju iz osvete, ili se pozivaju na osvetu kako bi opravdali zločine, zadaju udarac vladavini prava, a time i samoj civilizaciji. Nadalje, osveta ne može moralno opravdati ubistvo između sedam i osam hiljada ljudi samo zbog toga što su iste etničke pripadnosti kao i neki drugi ljudi koji su počinili zločine: jedan zločin nikada ne može opravdati drugi…

Postupci pred Međunarodnim sudom dokazali su van razumne sumnje da je ono što se desilo u Srebrenici bila planirana operacija pogubljenja, a ne čin osvete emotivno uznemirenih vojnika bosanskih Srba. Nemoguće je ubiti između sedam i osam hiljada ljudi u roku od jedne nedelje bez sistematskog planiranja i znatnih resursa…

Zaključak

Na osnovu dokaza dobijenih tokom ekshumacija, od stručnjaka za demografiju, iz presretnutih razgovora iz dokumenata kao i iz svedočenja žrtava i počinilaca, Pretresno veće je došlo do sledećih neoborivih zaključaka: da su snage bosanskih Srba u julu 1995. pogubile između sedam i osam hiljada muškaraca i mladića bosanskih Muslimana; da su žrtve bile civili ili ratni zarobljenici; da su masakr i kasnija operacija prikrivanja bili planirani i dobro organizovani; i da je to bilo delo genocida.

 

(Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju

Outreach outreach@icty.org)

 

Naslovna fotografija: Nikola Šolić