S Mirsadom Srebrenikovićem baš i ne dijelim neko veliko prijateljstvo, ali prema njemu osjećam veliko poštovanje. Naprosto zato što je jedan od onih koji su sagradili jaku Islamsku zajednicu u Hrvatskoj.

Muftija Ševko Omerbašić i Srebreniković svojedobno su me pozvali i primili puna srca u Mešihatu Islamske zajednice Hrvatske. Radio sam ono što znam i bili su zadovoljni. Odrastao sam u Zagrebu i navikao na brze odluke. Oni su se držali tradicije: najprije razmisli, izračunaj sve mogućnosti, pa tek onda donesi odluku. Govorio sam im da ja uvijek dobro promislim, a dobro promišljeno napišem, pa se mnogima čini da stvari promišljam malo prebrzo.

Bilo kako bilo, obojicu – i Muftiju i Srebrenikovića – uvažavao sam kao vrlo razumne ljude. Naravno, njima sam pridružio, od mlađih, i doktora Gzima Redžepija, u to doba predsjednika Islamske zajednice Zagreba. Gzim je vrlo obrazovan. Poznavao sam njegova djeda, vlasnika slastičarnice „Zagreb“. Dr. Redžepi bio me iznenadio svojim umijećem spremanja najpoznatijih bosanskih specijaliteta, premda se time bavio vrlo rijetko jer mu nije dopuštao posao liječnika, pulmologa.

Kad se promijenila struktura Mešihata i izabran novi Muftija dr. sc. Aziz Hasanović, jer je muftija Omerbašić morao silom zakona u mirovinu, premda sam mislio da je mr. sc. kurra hafiz Aziz Alili bolje rješenje za zajednicu – novi me Muftija pozvao da nastavim suradnju s Mešihatom, što sam prihvatio.

Svejedno sam nastavio drugovati i družiti se sa Ševkom Omerbašićem i Mirsadom Srebrenikovićem. Redovito se s njima čujem telefonom, obojica su zainteresirani za moje krhko zdravlje, pa smo nastavili komunikaciju telefonski.

Otkad sam zbog bolesti ostao zakovan za stan, ti su telefonski razgovori bili sve češći i sve duži. Naravno, poštovao sam dogovor i s novim Muftijom. Bolest je učinila svoje i ja sam mogao raditi samo u stanu. Muftija Hasanović je to jedno vrijeme tolerirao, a onda me je polahko i, valjda sa žaljenjem, otpisao.

Sve sam ovo morao ispričati jer me neki dan posjetio Mirsad Srebreniković. Koji je, unatoč mirovine ostao aktivan, pa danas obnaša dužnost predsjednika SDA za Hrvatsku.

Novi urednik u našem mjesečniku, prof. dr. Sead Alić živo je zainteresiran zašto su bošnjački kandidati nadglasani, već drugi put, u izboru narodnog zastupnika u Hrvatskom saboru u našoj, manjinskoj, izbornoj listi u kojoj pravo glasa imaju Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci i Slovenci. S obzirom na broj stanovnika u Republici Hrvatskoj, Crnogorci, Makedonci i Slovenci u pravilu ne kandidiraju ni jednog kandidata iz svoje manjinske skupine, pa se kao kandidati uglavnom pojavljuju kandidati Albanaca i Bošnjaka.

U dvama prethodnim parlamentarnim izborima Albanci su se pokazali kao puno bolji i discipliniraniji i njihova je kandidatkinja uvjerljivo pobjeđivala, da ne kažem sasvim zasluženo. Pokazalo se da su Albanci politički zreliji od nas Bošnjaka i na tome im treba čestitati.

Bošnjaci u Hrvatskoj imaju samo jednu političku stranku, onu SDA. Pa kad me je ovih dana posjetio Mirsad Srebreniković, odlučio sam da jedna od tema našega razgovora budu protekli parlamentarni izbori. Naravno, za tu temu je živo zainteresiran glavni urednik „Bošnjačkog glasa“, ali ne zbog političkih ambicija, već iz znanstvene znatiželje, budući je doktorirao i filozofiju i medije.

– Mirsade, opet mi Bošnjaci izgubismo izbore u Hrvatskoj. Kandidat vaše stranke, Bermin Meškić, dobio je popriličan broj glasova, ali to mu je bilo dostatno tek za drugo mjesto na listi u kojoj su se postrojili kandidati pet nacionalnih manjina. Kao predsjednik SDA u Hrvatskoj osjećaš li odgovornost?

– Naravno, onoliko koliko je to normalno kad ti kandidat ne bude izabran za zastupnika naše manjine u Hrvatskom saboru.

– To da Bošnjak ne bude izabran kao zastupnik i Bošnjaka u Hrvatskom saboru dogodilo se i na prošlim izborima. Kako to tumačite?

– Nema se tu što tumačiti. Glasači su rekli svoje i to valja poštovati.

– Ipak, u našoj izbornoj jedinici već dva puta pobjedu odnose Albanci, premda je njih dvaput manje od nas Bošnjaka. Što kažete na tu činjenicu?

– A što bih imao reći, bolje su se organizirali. Izašli su u nešto manjem broju na izbore od nas, ali dok smo mi imali mnoštvo kandidata, oni su ponudili samo dvoje. I naravno da su njihova dva kandidata i ovaj put pobijedili naše brojne kandidate.

– Još jednom vas pitam: kako to tumačite kao predsjednik jedine bosanske političke stranke u Hrvatskoj?

– Već godinama na takva pitanja odgovaram: Slogom rastu male stvari, nesloga – sve pokvari. U Hrvatskoj djeluje dosta organizacija Bošnjaka. Predlagao sam da se sastanemo i da izaberemo svoga kandidata za Hrvatski sabor. Prijedlog nije prošao. Svatko je „gurao“ nekog svoga, a ti su kandidati shvatili mjesto zastupnika u Hrvatskom saboru kao mogućnost za svoju promidžbu, a ne kao promidžbu Zajednice. Pogledajte sve zastupnike u Saboru. Oni se ne nazivaju narodnim zastupnicima, nego saborskim zastupnicima, premda Sabor nema svojih posebnih zastupnika. Dakle, nitko Sabor ne shvaća kao mjesto probitka Zajednice, nego kao mjesto svoga probitka.

– Zašto uopće naziv SDA, Stranka demokratske akcije, kad kajmak na biralištima uglavnom pokupe stranke koje nose nacionalni predznak u svome nazivu? Vi ste jedan od osnivača te stranke, to bolje znate od mene, tim više što ja nikad nisam pripadao bilo kojoj političkoj stranci.

– Kad smo osnivali SDA, imali smo mnogo prijedloga kako da stranku nazovemo. Prevladavalo je mišljenje da se mi muslimani ujedinimo u nekoj stranci muslimansko-bosanskoga imena. Tada je nas nekolicina, predvođena Alijom Izetbegovićem, nastojala da stranka ne nosi ni nacionalno, ni vjersko značenje (sreća da to tada ni Zakon nije dopuštao). Bosna je takva. U njoj se isprepliću četiri vjere, dvije kršćanske, muslimanska i židovska. U takvoj se zajednici Bosna uspjela sačuvati u izvornom obliku; svi smo jednakopravni, nema nacionalnih favorita, premda je muslimana bilo najviše, ali ta brojka nije prelazila više od 50 %. Prihvatili smo Jugoslaviju, pa su se mnogi izjašnjavali kao Jugoslaveni. Nastojali smo suživotariti (oprostite na izrazu) sa svakim čovjekom, sa svakim insanom, jer jedan od kur’anskih, ajeta kaže da u vjeri nema prisile. U Bosni smo bili i trebali biti svi ravnopravni. Zato smo se odlučili da nam stranka ne nosi ni nacionalno, ni vjersko obilježje. Stranka demokratske akcije, kao naziv naše stranke, najbolje politički odgovara zajednici koju nam Kur’an preporučuje. Današnjim rječnikom rekli bismo – građanska Bosna budući da je građanska opcija jedina prava opcija ama baš u svakoj demokratskoj državi. Jer Kur’an drži da su židovi, kršćani (katolici, evangelisti, pravoslavci itd.) ravnopravni pred jednim Bogom. Čak postoji i jedno pismo Muhammeda, a.s., u kojem Božji poslanik kaže da tko dirne kršćanina ili židova, dirnuo je u samog Muhammeda, a.s. Jedna od kopija tog pisma čuva se u samostanu u Makarskoj. Uostalom, kao i Ahdnama koju je sultan Mehmed Osvajač podario fratrima Bosne Srebrene. A o tome najjasnije govori i najstariji Ustav u svijetu, onaj Medinski. Tamo se upravo inzistira na ravnopravnosti muslimana, židova i kršćana. Dubrovnik je postao pomorska velesila zato što su zatražili od sultana zaštitu od pljački njihovih brodova od strane Francuza, Španjolaca i Mlečana. Taj se dokument čuva u Dubrovačkoj pismohrani. Kad sve to uzmete u obzir, nismo imali pravo da stranku vežemo nacionalnim ili vjerskim imenom. Bosna ne pripada nikome pojedinačno, ona je zajednička domovina svih njenih stanovnika. Po takvim načelima odlučili smo i da politički djelujemo.

– Vi ste na početku ovih zbivanja radili u Sarajevu kao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova. Dakle, policija. Kao pomoćnik ministra imali ste uvida u sve važne stvari koje su Bosnu činile Bosnom. Oprostite, govorim Bosna, jer je Hercegovina bila samo oznaka vojne krajine. Herceg je vojna titula, a ne civilna. To mnogi ne znaju. Herceg je vojni namjesnik, nešto kao glavni zapovjednik Vojne krajine. To bi bilo kao da, recimo, Republiku Hrvatsku nazivamo Republika Hrvatska i Vojna Krajina.

– Iskreno da vam kažem, o tome ne vodim računa. Tako je, kako je. Jedino što me zanima da se svatko od nas odredi prema zakonima koje važe za sve stanovnike koji žive u toj državi. Svi Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Talijani, Nijemci, Pakistanci, Kinezi, Afrikanci, Englezi, Meksikanci itd. u SAD-u su najprije Amerikanci. A kod kuće mogu biti što hoće, ali nikako komunisti ili njihovi sljedbenici. Ili, recimo, ateisti. Inače ne možete tamo živjeti. A mi smo u Hrvatskoj doživjeli da su se pravoslavci odvojili od hrvatske države. Jednako tako su se katolici i pravoslavci odvojili od svoje države Bosne i Hercegovine.

– Kako dakle tumačite demokratski poraz naše manjine na izborima?

– A kako to drukčije protumačiti? Hajde, pokušajte… Ne ide, jer nema logike. Logika bi bila kad bismo svi, kao ovce, krenuli za jednim vođom, ne vidjevši da je, recimo vođa slijep kao u priči Radoja Domanovića, koju nam baš vi često navodite kao primjer političkog sljepila. Stvari nisu tako jednostavne kako se predstavljaju. Mi smo se u stranci odlučili da kandidiramo Bermina Meškića. U političkom maratonu, Bermin nije imao šanse jer su mu u trci javno podmetali noge protukandidati. I to Bošnjaci. Ni Meškić nema nekog naročitog političkog iskustva, ali nam se učinilo da je najzreliji među našim kandidatima. I da će nastaviti putem zajedništva koji je naša generacija trasirala. Javljaju se dvadesettrogodišnjaci s „dugim iskustvom“, polupismeni itd. Sklon sam vjerovati da smo i mi Bošnjaci imali samo dva kandidata na izborima, pobijedili bismo. Ali, u trku su se uključila i druga dvojica, uletjevši na liste u zadnji čas, a sudjelovali u izborima sa zadatkom da oduzmu glasove prvoj dvojici, bez namjere da pobijede. Mislim da bi te fenomene „letećih kandidata“ trebalo studiozno istražiti. Naravno da nama starijima nije lahko pao ovaj poraz. Muftija Omerbašić, Ikanović i mnogi drugi stariji članovi naše zajednice vidjeli su i vidimo da neznanje preuzima sve više maha. Zato smo vas zamolili da nam pomognete u tom poslu. Vi ste se odazvali pozivu i pokušali slijediti naš put zajedništva. Doveli ste nam u Zajednicu Seada Alića, Sulejmana Redžepovića i mnoge druge veleumne ljude. I da smo imali još godinu-dvije, mi bismo uspjeli u svojoj namjeri. Dakle da budemo građani Republike Hrvatske, muslimanske vjere ili podrijetla.

– Ali ne možete nijekati da ste pravili i neke političke ustupke.

– Naravno da smo ih pravili. Život se sastoji u suradnji, kako kaže Kur’an, a ne u svađi. Rat prestaje kad prestaje i svađa. Današnja svjetska politika počiva na onoj staroj – Zavadi, pa vladaj. U Kur’anu stoji – Pomiri, pa vladaj. Mi jesmo činili neke ustupke, ali ne da se osobno okoristimo tim ustupcima, nego da korist ima cijela zajednica. Naša džamija, naš Islamski centar rezultat je takva rada. Ne samo džamija, ili Zagrebačka krasotica, kako ste je jednom nazvali, nego i sve što je okružuje. Islamska gimnazija izrasla iz negdašnjeg mekteba i medrese. Predivan park. Spomenik hrvatskim šehidima kao središte parka, šumarak, sportski tereni itd. Sve je to izraslo na ustupcima koje smo činili. Medžlisi u Puli, Varaždinu… posvuda; džamije u Gunji i u Rijeci, a evo završava se džamija i Islamski centar u Sisku. Mnogi su naši članovi počeli žeti silna i uspješna polja znanosti. Od Ibrahima Ruždića, Midžića, Mašovića, Osmana Muftića, Nerkeza Smailagića, Smajlovića i drugih do braće Durakovića (tri brata, pet doktorata), Haznadara, Redžepovića, Berberovića, Izeta Aganovića, Kurjaka, Alića i brojnih drugih da ih ne imenujem, jer je riječ o gotovo dvije tisuće Bošnjaka koji su svojim znanjem i uspješnošću itekako doprinijeli znanstvenom razvitku Hrvatske. Tu su sportaši, od onih prvih muslimana što su zaigrali 1920. u redovima splitskog Hajduka, od rukometaša i rukometašica, košarkaša, čak i vaterpolista itd. Privrednici… Do gotovo 1200 poginulih Bošnjaka u Domovinskom ratu, mladića koji su u temelje Republike Hrvatske ugradili i svoje živote itd. Sve su to stvari koje valja poštovati i sve je to političko naslijeđe Bošnjaka kovano tijekom stoljeća.

– Bošnjak se danas poistovjećuje s muslimanstvom.

– To je pogrešno. Mnogi ugledni kršćani, bilo koje opcije, crkve, židovi, muslimani bili su Bošnjaci. Pa sami ste o tome pisali navodeći ih poimenično. Hrvatski i srpski književni jezici nastali su Bečkim dogovorom 1850., kad su bosanski jezik preuzeli kao svoje književne jezike. U Bosni nije bilo ni Srba ni Hrvata sve do Vuka Karadžića koji je 1871. predložio da se bosanski pravoslavci imenuju Srbima, a katolici Hrvatima. I tu je počela današnja podjela Bosne. Svatko bi prisvojio veći dio sudžuka, veći dio bosanskoga lonca, veći dio baklave… Rekao sam da je u turskom vaktu Bosna bila najdemokratskija država Europe. Na ljude se gledalo kao na ljude, a ne kao pripadnike plemena. Kad smo osnivali SDA, to nam je bila jedina opcija, građanska Bosna…

– Mislite li se i dalje baviti politikom?

– Ne. To je vrijeme prošlo, došlo je doba naše djece i unučadi. Takav je život. Živi i budi koristan zajednici, jer ćeš jedino tako i ti biti zadovoljan.

– Ali i dalje ste predsjednik SDA Hrvatske.

– Nažalost. Umjesto da se bavim svojim unucima i uživam gledajući rezultate rada naše generacije, čekam i čekamo da se pojavi onaj kojemu je Zajednica iznad osobnih probitaka.

– Hoćete li ga dočekati?

– Hoću, o, itekako hoću. Već ga vidim, ali momak je samozatajan i radi stvari koje su sve na dobrobit Zajednice.

– Tko je taj?

– Znaš ti dobro tko…

 

foto: Kemal Mujičić