Sve je jednostavnije kada ljudi razgovaraju, kada dođu u situaciju vidjeti, čuti, osjetiti, naslutiti – kako misli ili kako bi mogla govoriti osoba preko puta. Nepoznavanje Drugoga proizvodi strah. U strahu se zatvaramo u poznate nam zidove iz kojih, bez razgovora, nema izlaska.

Za predstavnike nacionalnih manjina najveći mogući promašaj je izbjegavanje Drugoga. Drugi je naše bogatstvo. Drugi naše manjine, Drugi drugih nacionalnih manjina, Drugi većine.

Kad ljudi ne komuniciraju onda se javljaju posrednici. Oni putuju iz mjesta u mjesto i obećavaju da će učiniti sve što je u njihovoj moći. Ono jedino što traže to je jedinstvo – jedinstvo sljedbenika. Tako nastaju političari. Na njih smo ljuti jer se samo snimaju, jer obećavaju, jer zauzimaju poze, jer se smatraju nečim posebnim, jer se vide u foteljama oko kojih trče tajnici i tajnice.

A ključ svega je u komunikaciji i transparentnosti. Toliko bi toga bilo jednostavnije da češće razgovaramo, otvoreno sučeljavamo stavove, istisnemo prišteve nesporazuma. Dok samo nagađamo tko što misli velika je šansa da ćemo ne samo promašiti, nego da ćemo na nečija leđa natovariti sepet stvari za koje ta osoba i ne mora biti kriva.

Zato smo krenuli u aktivnost osnaživanja komunikacije. Web stranicom, redizajnom i novom koncepcijom Bošnjačkoga glasa, novom Facebook stranicom. Pokrenuli smo Manjinsko društvo pisaca, a u pripremi je projekt Manjinske internet televizije i Manjinskog internet radija. Pretpostavljam da o tome naša zastupnica u Saboru ne zna ništa (trenutno ima računovodstvenih problema s popravljanjem vlastitog automobila sredstvima koja su joj osigurana da nam pomogne u projektima – o kojima ne zna ništa).

No najvećim dijelom mi smo sami krivi za nastalu situaciju. Svako toliko, nekolicina Bošnjaka slonovski tvrdoglavo vidi sebe u Saboru. Uz malo razmišljanja svaki od tih tvrdoglavaca brzo bi mogao doći do razumnog stava da se prvo moramo povezati, naučiti razgovarati, sučeljavati suprotstavljena mišljenja, čuti onoga koji govori argumentirano, raditi na poboljšanju komunikacije. To je ključ, a sve ostalo su posljedice.

Pronađimo nešto dobro i u situaciji s epidemijom/pandemijom/infodemijom/infomanijom. Internetske platforme nam omogućuju gotovo svakodnevnu komunikaciju u malim ili velikim grupama. Organizirajući takve razgovore vidjeli smo ljepotu druženja u kojima nije važno tko je u prvom redu, jesu li svi pozdravljeni s dovoljno uvažavanja, tko sjedi za voditeljskim stolom. Pokazalo se da je dovoljno naći se zajedno i početi slobodnu, otvorenu raspravu jednakopravnih ljudi koji s pravom očekuju da njihovo mišljenje bude saslušano.

U nadi da će tomu biti tako pozivamo sve aktivne Bošnjake da nas uključe u svoje projekte (jer uopće nije važno tko ih vodi). Ako je riječ o projektima koji će nas povezati – tu smo.