Danas je relativno jednostavno prihvatiti sud koji kaže da su sustavi medijskih posredovanja jedan od najvećih problema suvremene civilizacije. Obilje je literature koja će to potvrditi, a i nema ozbiljnijeg autora (od onih koji razmišljaju o medijima) da nije bar nekim segmentom svog rada kritički progovorio o manipulativnom karakteru medija, odnosno pogubnosti medijskog senzacionalizma.

No Dževad Sulejmanpašić o tome je govorio i pisao još tridesetih godina prošlog stoljeća. Naime 1936-te je godine objavljena njegova knjiga Žurnalizam razarač ČOVEČANSTVA i novinstvo sa najmanjom merom žurnalizma kao prvo takvo kritičko djelo o medijima na jugoistoku Europe.

Riječ je o prvoj studiji o medijima i njihovom utjecaju na sve segmente ljudskog života. Po tome Dževad Sulejmanpašić predstavlja prvog teoretičara medija u suvremenom smislu u ovom dijelu svijeta. Dakle u vrijeme kada su svoje tekstove objavljivali članovi frankfurtskog kruga i svoja problematiziranja utjecaja tehnike na umjetnost i ljudsko iskustvo (Benjamin, Adorno, Horkheimer…), a tridesetak godina prije teza Razumijevanja medija glasovitog ‘gurua modernih medija’ Marshalla McLuhana – Bosna je iznjedrila teoretičara medija koji je prije mnogih drugih upozoravao na opasnosti koje ne dolaze ponajprije od objavljenih informacija, nego od oblika medija. Tridesetak godina prije McLuhana Sulejmanpašić je svojim suvremenicima pokušavao dočarati kontekst onoga što će McLuhan kasnije iskazati tezom Medij je poruka.

Sulejmanpašić u ovom svom, gotovo proročkom djelu, analizira utjecaj žurnalizma (senzacionalizma) na slabljenje morala, religije, psihičkog života, umjetnosti, društvenog reda, mira, nauke, a u dubljem (filozofskom) smislu i negativan  utjecaj žurnalizma na um i duh (onako kako ih on vidi u svom razumijevanju Imanuela Kanta).

U svojim izvodima, pa i u konstruiranju vrijednosnog stava, Sulejmanpašić se oslonio na književne i filozofijske autoritete kao što su Kraus, Göthe, Balsac, Kierkegaard, Baudelaire, Schopenhauer, ali i stavove političkih autoriteta (kakav je primjerice bio Bismarck), te niza znalaca žurnalističke struke (vlasnika ili novinara).

Sulejmanpašić vidi žurnalizam kao fenomen/sredstvo koje „ubija u klici razvitak svega uzvišenoga i svetoga u ljudskoj duši“.

Do previda razorne moći žurnalizma, smatra Sulejmanpašić, došlo je zbog toga što se on nastavlja na kaligrafsku, pa štampanu riječ koja je stoljećima, pa i tisućljećima bila svjetlo koje je upućivalo na dobro i lijepo. Ugled štampane riječi vještački je dakle prenesen iz područja štampane riječi. Pojavio se dakle parazit, sredstvo koje je obrnulo tok historije. Tehnička naprava više nije služila samo za obraćanje života prema univerzalnim vrijednostima. To sredstvo, kako piše Sulejmanpašić „počelo je da veže život ropskim lancima za uslovljenosti najkraćih momenata i najprolaznijih materijalnosti, i svezalo ga“.

U tom kontekstu Sulejmanpašič slikovito upozorava da je moć žurnalizma zapravo u grijehu rođena, te da je kao takva uzurpirala snagu štampane riječi za namjere koje su se pokazale u bitnome kao negacija morala i duha.

Autor ove pionirske studije svjestan je činjenice da je žurnalizam postao odlučujućim faktorom za oblikovanje duhovnog i moralnog života. Svojim oblikom žurnalizam se, bilježi Sulejmanpašić, obraća „animalnoj strani ljudskih čula“. U rezultatu imamo senzacionalnost kao nesvjesni produkt udruženosti tehničkih mogućnosti i žurnalizma koji nužno vodi u rat (kao najveću „senzaciju u žurnalističkom smislu“).

I tako, umjesto da tehnika tiskarstva stoji na usluzi čovjeku i njegovim stremljenjima prema univerzalnome – žurnalizam omogućuje da „etika, religija, nauka i umjetnost postaju sredstva i sluge ljudskih momentalnih potreba“.

Sulejmanpašić provodi i pravo malo istraživanje analizirajući sadržaj Politike, Vremena, Pravde, Novosti i Jutarnjeg lista. Teme i postotci njihove prisutnosti u novinama Sulejmanpašiću otkrivaju trend koji se u potpunosti slaže s njegovim generalno postavljenim vrijednosnim sudom. Tako već u njegovo vrijeme oglasi, nesreće, kriminal i zabava zauzimaju najveće postotke novinskog prostora.

Sulejmanpašić prepoznaje nogomet i film kao „dva mezimčeta žurnalizma“. Njemu je jasno da iza svega stoji težnja vlasnika medija da uvećaju svoj profit. To se naravno čini podilazeći ‘najjeftinijim strastima’, najjeftinijoj publici, ali i proizvodeći takve strasti u takvoj publici.

Iznimno je važno podsjetiti na Sulejmanpašićevo ispravno povezivanje utjecaja senzacionalizma medija na pokretanje rata. On piše: „Bez uništenja svetske moći žurnalizma i bez preudešenja izveštavanja o novostima na način koji to traže moral i duh, ne mogu se nikakvim sredstvima sprečiti nove ratne katastrofe“.

Žurnalizam, pojednostavljeno rečeno, do te mjere otupljuje svoje konzumente, da oni neće niti osjetiti užas onoga što im se primiče, a to su smatra Sulejmanpašić i objavljuje 1936-te godine – užasi budućeg svjetskog rata.

Sulejmanpašić je danas manje-više zaboravljen. S nadom gledamo u ljude i inicijative koji će izvući autora prve teorijske knjige o medijima na prostoru jugoistočne Europe i dati dostojno mjesto njegovim upozorenjima.

Naprosto, previše toga je najavio da bi bio zaboravljen. U mnogim je stvarima na ovim prostorima bio prvi i kao takav treba biti, kao autor, teoretičar, poznavalac teorije i prakse medija – poštovan.

fotografije: Srećko Brdovčak Mac