(slika: s lijeva na desno: Ana-Marija Raffai, Marko Fuček, Snježana Pavić, Nadežda Čačinovič)
U dvorani Dokukina KIC u Preradovićevoj 5 u Zagrebu, 15. travnja 2023. godine održana je tribina pod nazivom – Ahmići – 30 godina kasnije: Ne u naše IME.
Prikazan je video materijal: Ahmići – 48 sati pepela i smrti u produkciji Centra za tranzicijsku pravdu – Sense[1].
U razgovoru su sudjelovali: aktivistkinja Mina Vidaković, Sense – Centar za tranzicijsku pravdu (online), mirovna aktivistkinja i teologinja Ana-Marija Raffai iz organizacije Regionalna adresa za nenasilno djelovanje (RAND), filozofkinja i sveučilišna profesorica Nadežda Čačinovič, te profesor povijesti Marko Fuček. Moderirala je Snježana Pavić, novinarka i feministkinja.
Zločin u Ahmićima pored Viteza desio se 16. travnja 1993. i baš sad obilježavamo 30 godina tog neslavnog jubileja gdje je, svjedoče preživjeli, ubijeno 116 ljudi, većinom žena, djece i staraca, a selo razoreno i spaljeno. Pokolj su počinile lokalne postrojbe HVO-a i to je jedan od najvećih ratnih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini u ratu 1992 – 1995.
Iako je to i jedan od najtemeljitije procesuiranih zločina, usprkos tome što je počiniteljima i glavnim zapovjednicima suđeno je pred sudovima u Den Haagu i Sarajevu, a o čemu je dio hrvatskih medija detaljno izvještavao, izostalo je ozbiljnije suočavanje društva s nesumnjivom odgovornošću Hrvatske. Naime, Haaški sud (ICTY) tretirao ga je kao zločin protiv čovječnosti. Na osnovi niza dokaza ocijenjeno je da je počinjen u sklopu međunarodnog sukoba u BiH u koji je bila upletena i Hrvatska.
Foto: infoplus.ba
Nijeme žrtve zločina, 116 ubijenih u malom bosanskom selu koje je, kako se smatralo, imalo nesreću da bude na strateškom mjestu unutar iscrtanih granica Herceg-Bosne, svjedoči o ratnom bezumlju koje je početkom 90-tih zavladalo na ovim prostorima i u BiH koja je do tada važila za zemlju u kojoj je ostvaren suživot pripadnika različitih nacionalnosti ili vjera, zemlje koja je bila primjer tog suživota, zajedništva i komunikacije među različitostima, bez podjela, bez mržnje ili nasilja. A kad je počelo, sve se preko noći srušilo. Dotad decenijama brižljivo njegovano bratstvo i jedinstvo postalo je nepoželjno kao najgora psovka! Dojučerašnji susjedi i prijatelji počeli su se gledati preko nišana, teritorij gdje su bile kuće ubijenih i potjeranih Muslimana (bolje je reći – onih koji su imali tu sreću da su uspjeli pobjeći!), kuće koje su srušene i spaljene, dijelila je nevidljiva ali itekako stvarna granica od kuća onih drugih, kuća koje su opstale. Danas se možemo zapitati kako su ljudi koji su ostali u tim pošteđenim kućama nastavili živjeti sa spoznajom da su tiho svjedočili ili čak sudjelovali u neviđenom masakru nad dojučerašnjim susjedima i prijateljima među kojima je bilo i sasvim malene djece. Njihova su se djeca igrala s tom djecom, išli su zajedno u školu, zalazili jedni drugima u kuće, slavili dječje rođendane…Kako još i danas i oni i njihovi potomci mogu živjeti s tim…
Vrijeme „liječi“ sve rane, narodna je izreka. Liječi i briše. No mogu li i smiju li se izbrisati sjećanja na ubijene, masakrirane, mučene, po blatu razvlačene, osakaćene, silovane, spaljene… ! Ne trebamo li se uvijek i stalno sjećati toga?! U čovjeka se, s razvojem svijesti pretpostavlja se, nakon mnoštva počinjenih zala kroz povijest, zvjerstava (isprika zvijerima, to je samo izreka koju čovjek koristi!), pojavila – kultura sjećanja. Smije li se zaboraviti?! Kako, u čiju korist, po čijem suludom planu je nešto počinjeno i u koju svrhu!?
Tihi spomenici, žrtve, kao što su ostaci spaljenih leševa iz Ahmića koje smo mogli vidjeti u dokumentarcu koji je tog dana prikazan, svjedoče o bezumlju, ljudskoj agresivnosti i bezosjećajnosti. Ne može se tako nešto izbrisati niti zaboraviti pa kome god smetalo to sjećanje – politici neke države, pojedincima, bilo kome. Ne smije se zaboraviti da bismo nešto naučili, da se ne ponovi… Da se ne ponovi…E sad, uz kulturu sjećanja koja se pojavila, u našim je društvima na djelu i kultura zaborava. Zaboravlja se brzo i lako. To je općenito u ljudskoj prirodi – površnost, manjak empatije za bližnjega i pretjerana sebičnost. Nakon što je čovječanstvo dobrano iskrvarilo za iscrpljujućih ratova, kao što su na primjer bili 1. i 2. svjetski rat, došlo je do vala pomirenja, procvata slobodarskih ideja, nagovještaja opće ljubavi, dobrote i zajedništva koji su trebali zavladati među svim narodima svijeta. Ali kako je vrijeme prolazilo i sjećanja po malo sivila, praktični duh pojedinačnih prosperiteta sumnjive vrijednosti opet je po malo počeo prevladavati i kao što sad svjedočimo, ratovi bukte punom snagom, ratovi izazvani nečijom pohlepom, u svrhu nečijeg profita, koristi. Čak ratovi zbog ratova, jer ih uvijek mora biti. (Radi industrije oružja, održavanja vojski; kad ne bi bilo ratova milijuni ljudi bi ostali bez posla, veliki bez zarade.) U biti, ratovi nisu nikad niti prestali i nestali s ovog našeg jadnog, izmučenog planeta, ali bi, bar se tako činilo, iza velikih sukoba na kratko jenjavali; kratko bi vrijeme vladala ideja pomirenja i mira, slobode, zajedništva, suradnje, i onda opet iz početka. Pulsiranje je to povijesti čovječanstva…
Foto: Giles Penfound / Jezivi prizora nakon pokolja u Ahmićima (radiosarajevo.ba)
U 35-minutnom filmu prikazanom tog popodneva u KIC-u mogli smo vidjeti i trojicu vođa, ključnih ličnosti tog vremena za čije se vladavine zahuktao rat. Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. Vidjeli smo ih kako ležerni, nasmiješeni, ali i napuhani da od vlastite veličine jedva dišu, trabunjaju o tome kako rata neće biti, dok ispijaju svoje kavice sjedeći u pletenim foteljama nekog vrta. U ugodnom, gotovo ladanjskom druženju, krojile su se sudbine naroda. Bilo je tamo na stilskom, vrtnom stoliću i nekakvih keksa, kolačića…Rata neće biti između Srba i Hrvata, rekoše tada, jer oni su sve lijepo dogovorili, a Bošnjaci će se zadovoljiti jednom manjom enklavom što bi im trebalo biti dovoljno, s obzirom da razvijeni Zapad ionako neće dozvoliti čvrstu, muslimansku državu u srcu Europe, itd., itd. To sve mnogi znaju. No ta ležerna, ladanjska trabunjanja narodnih vođa tog vremena ipak su ostala samo to – šuplja trabunjanja, jer – zaratilo se, puklo je, sve je otišlo k vragu. Životi brojnih i brojnih ljudi nepovratno su se promijenili, mnoge su obitelji raseljene, uništene, mnogi pa i dječji životi zauvijek ugašeni. A zašto…? Zbog nekakvih suludih planova koji i tako zbog svoje suludosti nisu mogli zaživjeti. Sjetimo se Hitlera. I on je imao plan! Ne zaboravimo to da iza svakog velikog, krvavog sukoba čuči i neki veliki (suludi i bezobzirni) plan!
Je li 30 godina nakon počinjenog zločina vrijeme da iskreno i s dubokim suosjećanjem zatražimo oprost od preživjelih i obitelji žrtava? Ako političari nemaju dovoljno snage, što možemo učiniti mi građani koji osjećamo odgovornost? Kako navesti društvo da se suoči s mračnom stranom rata? Zašto se Hrvatska ni 30 godina kasnije ne može kao poslijeratna Njemačka suočiti s počinjenim zlom, kako bismo mogli dalje živjeti bez tereta, u miru i suradnji sa svojim susjedima i sugrađanima drugih nacionalnosti? Brojna su to pitanja koja su postavljena u najavi ovog događaja u KIC-u.
Na tribini u okviru koje je i prikazan dokumentarni film o zločinu u Ahmićima naglašeno je da su takvi filmovi i tribine potrebni, jer potrebno je sve te činjenica učiniti dostupnima, „konzervirati“ ih, da za one koje to zanima budu dostupne nepromijenjene, neprilagođene društvenim okolnostima i političkim garniturama koje su na vlasti u nekom društvu. Potrebno je ljudima približiti nepobitne činjenice, neophodno je suziti prostor oko osporavanja zločina.
Tu je prisutno i pitanje dogovornosti, individualne i cijelog naroda, istaknula je prof. Čačinovič, naglasivši da se ne smije pristajati na „pomirujući stav“ po tom pitanju, kao na primjer, da to što se desilo i nije tako strašno ako se uzme u obzir da su „oni“ isto tako ubijali i „naše“. Na to nikako ne smijemo pristajati. Suočenja sa zločinima su jedini pravi put, zločini se moraju vidjeti, priznati.
Smatra se da je masakr u Ahmićima bio direktna posljedica plana Vancea i Owena[2] o podjeli BiH, te je područje oko Viteza trebalo radi vjerske i etničke čistoće biti očišćeno od Muslimana koji se nisu uklapali u raspored tog plana. Etnička i vjerska kozmetika, higijena, akcije čišćenja nekog područja od ovih ili onih, tko zna u koju svrhu i od koga proglašenih „nepripadajućima podneblju“ ili naprosto „nama“, bile su česte na ovim prostorima i inače su tipične za manje, slabije razvijene državice i područja u svijetu, a koja onda veliki iscrtavaju i prekrajaju prema svojim potrebama. Jedino što ostaje je vječni misterij kako se ljudi lako, bez obzira na sve što je već bilo, čemu su već svjedočili i što već znaju, kako se tako lako daju nahuškati jedni na druge. A zbog koga, zbog čega…? Ratovi se ne vode na teritorijima moćnih i bogatih koji ih kreiraju; ne ruše se njihovi domovi, ne stradavaju njihova djeca, njihove žene nisu silovane. Pitanje je koje se postavlja je – kad će ljudi već jednom razumjeti da je to što im se povremeno dešava nešto što je nametnuto izvan njih, da je huškačka politika – samo huškačka i da nije ni za čije dobro. To je ključ, to je bit.
Godine 1995. optužba za zločine u Ahmićima jedna je od prvih koja je podignuta na Haškom sudu. Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije presudio je da su to bili zločini protiv čovječnosti, jedan od izvršitelja i „mozak“ operacije Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora. Pokolj su otkrile mirovne snage UN-a, pretežno britanska vojska s pukovnikom Bobom Stewartom. Zanimljivo je da su mirovne snage došle u Ahmiće tek nakon nekoliko dana a da je zatečeno sve kako je bilo nakon počinjenog zločina – ruševine, pougljena tijela, leševi na sve strane, ubijene i napuhnute životinje (svinje, krave, psi, ovce..), smrad raspadanja. Sve je ostalo, ništa „pospremljeno“. Zanimljivo je kako se počinitelji zločina nisu potrudili sakriti te tragove, i tko zna što bi se znalo o svemu da ti tragovi nisu pronađeni, ali – jesu!!!
Kronologija događanja[3];
Dario Kordić, zaprijetio je javno, 1. februara 1993. godine, preko studija Vitez, Televizije HZ HB, srednjobosanskim Bošnjacima da će nestati. Ta prijetnja po sadržaju je gotovo identična, a po poruci ista, kao čuvena Karadžićeva na zasjedanju Skupštine RBIH sredinom oktobra 1991. godine. Kordić je 1. februara zaprijetio Bošnjacima riječima: “Nemojte se igrati s time! Budete li išli na neku od drugih općina, može se desiti ne samo da ne bude države BiH, nego da ne bude ni muslimanskog naroda. U noći 15. aprila odlučio je dokazati da 1. februara nije „pucao u prazno“. Sutradan je cijelo bošnjačko selo uništeno, zajedno sa stanovništvom. Akciju su isplanirali ratni zločinci Tihomir Blaškić i Dario Kordić. Za izvršenje zločina u rajon Viteza su doveli i specijalne jedinice HVO-a s drugih općina, a koje su već ranije „omirisale krv“ u oružanim sukobima s ARBiH. Tako su 14. aprila stigli „Jokeri“, specijalna jedinica HVO-a iz Busovače pod komandom Ante Sliškovića
U ranim jutarnjim satima 16. aprila 1993. godine jedinice za posebne namjene HVO-a „Jokeri“ i „Maturice“ izvršile su napad na Ahmiće. Bilo je 5.30h, počeo je ezan za sabah namaz, jutarnju molitvu muslimana. Bio je to znak za napad. Hrvatski stanovnici sela bili su pravovremeno upozoreni o napadu, neki i sudjelovali u njemu. Hrvatske žene i djeca evakuirani su dan prije borbi, njihove kuće su pošteđene. Tog jutra HVO vozila blokirala su glavne ceste a napad je započeo s tri strane kako bi se stanovništvo u bijegu usmjerilo prema jugu gdje su vojnici čekali i pucali na ljude. Manje grupe od oko pet do deset vojnika išle su od kuće do kuće, palili ih te ubijali ljude koje bi zatekli. Neka od tijela pronađena su u pougljenom stanju u položajima po kojima se moglo zaključiti da su živi spaljeni, Medu civilnim žrtvama bile se 32 žene i jedanaestero djece mlađe od 18 godina. Najmlađa žrtva u Ahmićima bila je tromjesečna beba.
Foto: Dario Kordić
Istog dana, 15. travnja 2023., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, u 12 h, organizirano je prosvjedno stajanje u znak sjećanja na žrtve Ahmića. Zahtjev ove inicijative bio je da „Hrvatska treba pokazati spremnost da se iskreno i bez ostatka suoči s počinjenim zločinima, te preuzme odgovornost za prošlost“. Postavljen je i zahtjev predsjedniku RH te predsjedniku Vlade RH da se javno distanciraju od ratnih zločina počinjenih u naše ime te da prekinu sustavnu politiku relativizacije, negiranja i umanjenja ratnih zločina“
„Krivnja za zločin je individualna, ali istina o ratnim zločinima kolektivna je, naša odgovornosti.“[4]
[1] SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu (SENSE CTP) nasljednik je novinske agencije SENSE, medija koji je kontinuirano pratio sva suđenja na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Den Haagu. Agencija SENSE je 2017. godine prerasla u udrugu – SENSE CTP – s ciljem da kroz svoje aktivnosti dokumentira, učini vidljivim i trajno dostupnim najrelevantnije činjenice o događajima u bivšoj Jugoslaviji iz ratova 1990-ih, koje su izvan razumne sumnje utvrđene na suđenjima u MKSJ-u. SENSE Centar okuplja novinare, suce, pravnike, univerzitetske profesore i druge stručnjake čija znanja i iskustva u području međunarodnog krivičnog pravosuđa doprinose razvoju multidisciplinarnog pristupa rješavanju izazova s kojima se suočava međunarodno pravo. Grad Pula nije slučajno odabran za sjedište SENSE Centra. Poznata po etničkoj, kulturnoj i vjerskoj toleranciji, Istra je među rijetkim, ako ne i jedina, regija na području bivše Jugoslavije koju nije zahvatio agresivni nacionalizam 1990-ih i prihvatljiva je kao mjesto susreta svim bivšim zaraćenim stranama.
[2] Vance-Owenov mirovni plan za kraj rata u BiH donesen je u siječnju 1993. Plan je predviđao decentraliziranu BiH podijeljenu na 10 pokrajina koje bi bile formirane po etničkom principu, a glavni grad Sarajevo bio bi demilitarizirani distrikt sa sjedištem centralne vlade. Plan su odmah prihvatili Bošnjaci i predsjednik RH Tuđman, dok je srpska strana to učinila nešto kasnije. Ipak, zbog neslaganja svih aktera koji su sudjelovali u ratu plan je propao, a navodilo se da su jedna od posljedica mirovnog plana sukobi u središnjoj BiH, zbog nemogućnosti utvrđivanja granica pokrajina.
[3] https://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_u_Ahmi%C4%87ima
[4] Iz Izjave za javnost, „Ne u naše ime-30 godina od ratnog zločina u Ahmićima“, Centar za žrtve rata – ROSA Zagreb, Centar za građansku hrabrost, Zagreb, Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) Sarajevo, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Zagreb, Sense – Centar za tranzicijsku pravdu, Pula, Centar za ženske studije, Zagreb, Ženska mreža Hrvatske, Zagreb.