Ovo je knjiga koja bi morala ugledati svjetlo dana. Priča koju objavljujemo dio je te knjige. Zoran Filipović svjedočio je o agresiji i ratu svojim fotografijama i svojim tekstovima. Danas je tu da svojim knjigama govori istinu o stradanjima, ljudskim sudbinama, strahovima, životnim sudbinama, o Sarajevu, Bosni i Hercegovini, ali i uplitanju svijeta u nezaustavljanje rata.

Knjiga traži svoje sufinancijere, donatore, sponzore, sve one koji bi mogli pomoći. Naše je reći da je riječ o iznimno vrijednom projektu, te jednom od priča iz knjige ilustrirati vrijednost rukopisa. Knjiga istina sadrži i sjajne fotografije, ali njih ćemo gledati kada se knjiga objavi.

Teško je stajati sučelice takvome čovjeku, na takvoj razdaljini da sam mogao ispružiti ruku i dodirnuti ga ili, što je još neugodnije, da je on mogao ispružiti svoju ruku i dodirnuti mene. Čuo sam mu disanje dok je stajao tu, ispred mene. Glava dolje, ruke na leđa. Nije bio vezan, ili se to meni samo tako učinilo. Svejedno. Ruke je držao tako kao da su još uvijek u željeznom okovu, na leđima. Ruka u ruci, jedna pridržava drugu, da mu bude lakše.

Znao sam sve o tome čovjeku ili gotovo sve ili sve ono što se o njemu moglo doznati, što su drugi prikupili, uglavnom od njega samoga, milom ili silom, uglavnom milom, kažu, jer je htio surađivati. Promatrao sam ga ovih posljednjih dana kada su ga izvodili. Gledao sam kako ulazi u prostor krcat drugim ljudima koji su ovamo, svi do jednoga, došli zbog njega, da ga vide, da vide kako izgleda, da ga zapamte, da ga prozru, da budu tu, u istom prostoru s njim. Tražio sam kod njega, dok je ulazio, da otkrijem kakvu gestu straha, prijezira, kajanja, da otkrijem bilo što, bilo kakva traga bilo kakve emocije, dok je hodao, dok je poslije dugo sjedio, nepomičan, na drvenoj klupi, leđima okrenut drugim ljudima, čije su ga oči morale bosti u goli i nezaštićeni zatiljak koji im je izložio. Morao je to osjetiti, morao se u sebi ježiti, pa bilo ih je tu stotinu i mnogo više i nitko mu od svih njih, ama baš nitko, nije želio dobro. Tražio sam mu neki trag u glasu kada je onda, u subotu i utorak, progovorio.

Rekao je istu, gotovo istu rečenicu oba puta kad su ga pitali: “Ja bih za sebe smrt, ako može, i da mi dođe otac, i cigara, jer nemam za pušiti.” I ništa drugo nije imao dodati, ništa više reći. Ništa.

Već će gotovo cijeli mjesec kako sam tu, za ovoga mojega zadnjeg boravka, i cijelo to vrijeme svaki, ali baš svaki dan on je glavna tema lokalnih novina, radija i državne televizije ograničenog, kratkog dometa na samo nekoliko kilometara i na samo nekoliko gledatelja, onih malobrojnih povlaštenih koji još uvijek, nekim čudom, dobivaju struju iz rijetkih i tajnih izvora. Velike svjetske kuće: SKY, CNN… koje svojim gledateljima, a i nama samima, objašnjavaju što nam se to događa, u svojim izravnim i posrednim javljanjima spominju ga kao glavnu temu dana. On sam ničim ne odaje da primjećuje gomilu reportera koja je ispunila prednji dio dvorane vrebajući na svaki njegov pokret. I na najmanju njegovu gestu prostor obasjaju munje njihovih elektronskih bljeskalica, sva silina iznenadnog svjetla sruči se u lica prisutnih, uglavnom ciljajući istu metu. Bilo ih je dvadesetak i više, s raznih strana svijeta. Gurali su se u prostoru njima dodijeljenom, plazili po podu, penjali se po klupama i po prozoru, balansirajući tako iznad dvorane cirkuskom vještinom, sve u potrazi za boljom i originalnijom slikom koju će negdje, u svome dalekom i mirnom kraju odakle su došli, moći bolje prodati.

Vrata su se iznenada otvorila i u dvoranu je ušlo pet muškaraca u civilnim odijelima. Uputili su se prema prednjem dijelu dvorane i sjeli iza velikoga drvenog izrezbarenog stola. Na zidu iznad njihovih glava visjela je bijela zastava s ljiljanima, šest ljiljana na plavoj podlozi štita presječenog dijagonalno bijelom prugom: tri u gornjem i tri u donjem dijelu plavoga polja. Prošlo je neko vrijeme dok su ispred sebe postavili svoje papire. Poslije su se nešto između sebe tiho došaptavali. Onda je ustao onaj koji je sjedio u sredini i glasno izustio: “Molim sve prisutne da ustanu.”

Bio je utorak, 30. ožujka 1993. Deset sati i devetnaest minuta. Dvoranom je zavladao muk. Svi su stajali u nijemoj tišini. Onaj koji je govorio i prije nastavio je govoriti i dalje. Govorio je jednolično i odmjereno. Riječi je čitao s papira koji je držao ispred sebe. Glas mu je imao boju metala i pogađao je prisutne snagom usijanog šrapnela:

“Nakon vijećanja i glasanja Vijeće Okružnog vojnog suda u Sarajevu donosi, a predsjednik Vijeća javno objavljuje, u ime naroda, presudu. Prvookrivljeni, s ličnim podacima kao u spisu, kriv je što je kao građanin Bosne i Hercegovine u periodu od 16. maja do 11. novembra 1992. godine, služeći neprijateljskoj vojsci tzv. Republike Srpske, i to u periodu od 16. maja 1992. godine do polovine augusta 1992. godine kao pripadnik Biočke čete koja je brojala 80 ljudi, izvršavao naređenja na etničkom čišćenju sela muslimanskog življa, prinudno raseljavao i ubijao muslimansko stanovništvo u selu Gornja Bioča i Ahatovići te likvidirao ratne zarobljenike pripadnike Oružanih snaga Republike BiH. Tako je u početku mjeseca juna 1992. godine zaklao trojicu pripadnika Armije BiH po imenu Osman, Zijad i Ahmet, i to svu trojicu na način što ih je polegao na leđa, desnom rukom uhvatio za kosu, povukavši glavu unazad, lijevim koljenom pritisnuo na prsa žrtve, a onda špicastim nožem prvo probadao vrat žrtve, a potom kretanjem noža lijevo‐desno žrtve zaklao. Nakon toga, polovicom mjeseca juna 1992. godine, poslije naredbe svoga komandanta Pustivuk Dušana, upoznat je da se sprema napad na selo Ahatovići radi pripajanja toga sela tzv. Republici Srpskoj i naređenja da se u Ahatovićima likvidira sve stanovništvo a kuće zapale, da se eventualno preživjeli ne mogu vratiti po završenom napadu i okupaciji toga sela. Prvookrivljeni zajedno sa Vrlješ Radetom i njegovim sinom Draganom ulaze u preostale kuće u Ahatovićima. Ušavši u prvu kuću, zatekao je pet članova porodice, od kojih je bio jedan muškarac star 35 godina, jedna žena iste starosti, žena stara oko 70 godina i dvoje muške djece od 10 do 12 godina, te nakon što im je zaprijetio oružjem, prvookrivljeni je kundakom puške udario muškarca, nakon čega su ukućani predali više zlatnih predmeta; lančića, prstenja, narukvica kao i 500 njemačkih maraka, da bi ih nakon toga prvookrivljeni i Vrlješ Rade hicima iz ličnog naoružanja sviju pobili.

U drugoj kući zatiču bračni par star oko 30 godina i njihovu kćerku staru oko sedam godina, od njih traže da im predaju sve vrijedne stvari, nakon čega im je žena dala veći broj komada zlatnog nakita i 400 njemačkih maraka moleći ih da im poštede život. Molbama nisu udovoljili, te ju je prvooptuženi ubio hicem iz puške, a Vrlješ Dragan je ubio muža i kćerku. Ušavši u treću kuću, prvookrivljeni i Vrlješ Rade zatekli su muškarca starog oko 70 godina koji je na glavi imao bijelu kapu i kretao se uz pomoć drvenog štapa. Od istog su tražili novac i zlato, pa kada im starac nije imao ništa dati, Vrlješ Rade ga je zaklao svojim nožem. U četvrtoj kući zatiču ženu staru 60‐ak godina, opet traže nakit i novac, te kada im je žena predala četiri zlatna prstena, pet lančića i dvije ogrlice, prvookrivljeni je ubija jednim hicem iz puške u glavu. Dolaskom u petu kuću u podrumu su čuli glasove, te u podrum silaze prvookrivljeni i Vrlješ Rade, gdje zatiču dva muškarca u dobi između 35 i 40 godina, dvije žene istih godina, dva  starija muškarca i dvije starije žene te dvoje djece starosti deset do dvanaest godina. Od istih traže da im predaju novac i zlato, a nakon toga se prvookrivljeni sa jednom od starijih žena penje u kuću, gdje mu ona predaje kutiju sa nakitom i njemačkim markama, te po povratku iz sobe zatiče cijelu porodicu vani sa Vrlješ Radetom. U momentu kada je bio okrenut leđima, čuje pucnjavu iz puške Vrlješ Radeta, koji je počeo ubijati ljude iz te kuće, da bi se i on okrenuo i pucao iz svoje puške u iste, te su na taj način pobili svih desetoro ljudi i djece.

Ušavši u šestu kuću zatiču bračni par koji se predstavlja kao Srbi, pokazujući lične karte, što nije predstavljalo ništa za prvookrivljenog i Vrlješa, nego ih prvookrivljeni ubija rafalnom paljbom iz svoje puške. Iz svih kuća iznose vrijedne stvari, tehničku robu, garderobu i hranu, koje su natovarili na dva traktora i kasnije robu i novac podijelili, te je prvookrivljenom pripalo 3.000 njemačkih maraka, četiri televizora, više videorekordera, neutvrđena količina hrane i oko pola kilograma zlata. To je sve sakrio u sijeno u štali svoga ujaka Pustivuk Srđana u selu Gornja Bioča. Nakon izdatog naređenja od strane Ratka Adžića, predsjednika srpske općine Ilijaš, da se iz Gornje Bioče moraju protjerati sva lica muslimanske nacionalnosti, a da se oni koji to ne žele likvidiraju, prvookrivljeni zajedno sa pripadnicima svoje jedinice zarobljava oko 120 civila, muškaraca i žena, te je u drugoj polovici mjeseca maja formiran logor u prostorijama Osnovne škole u Bioči, gdje prvookrivljeni čuva stražu.

Tokom mjeseca jula 1992. godine vrši silovanja djevojaka muslimanske nacionalnosti koje su zatečene u toj školi, koristivši silu i oružje nad nemoćnim zarobljenim djevojkama, te tako siluje djevojku po imenu Naila staru oko 25 godina, Jasminu staru oko 20 godina, Zehru i Sabinu iste dobi…”

Riječi pogađaju kao ubodi u nijemoj dvorani suda. Metal glasa drobi i ono malo preostale snage. U želucu mučnina i gađenje tjeraju na povraćanje. Alabaster lica i izbezumljenost u očima. Neurus facialis. Zašto se sudnica ljulja? Apage Satanas.

Detonacije u daljini, a onda nešto bliže, i zvuk stakla koje se osulo. I onda još jednom. Stanje redovito. Sudac i dalje čita optužnicu. Slušam ga samo napola, jednim uhom. Taj je tekst u meni probudio sjećanje, koje je počelo navirati. Nedavno mi je pod ruku došla zanimljiva knjiga, “Zemlja bez pravde” Milovana Đilasa, Crnogorca i svojedobno visokoga jugoslavenskoga partijskog funkcionara. Neki dijelovi njegove knjige i optužnica koja se čita u sudnici gotovo da se poklapaju. Povijest se ponavlja, samo svaki put sve strašnija i surovija. Događaji o kojima on govori zbili su se u Crnoj Gori 1924. i opisuju pokolj nad muslimanima u kojemu je aktivno sudjelovao i Đilasov otac:

“Odmah nakon Boškova pokopa, Poljani su, a i drugi s njima, bez ikakva posebna dogovora uzeli svoje skrivene puške i krenuli na muslimane. Polovica ih je bila nenaoružana, ali oružje i nije bilo nužno. I muslimani na koje su krenuli bili su nenaoružani, većinom neratoborni… Crnogorci se nisu posebno pripremali. Spontano su se stavili pod komandu bivših umirovljenih oficira koje su bili poveli i na brzinu proglasili vođama.

Nikada nije bilo takvog vojnog pohoda… U usporedbi s tim nedjela iz 1918. godine bila su dječja igra. Kasnije se većina stidjela onoga što se dogodilo i što su počinili. Ali ‒ počinili su. Ni moj otac, koji nije bio posebno sklon okrutnostima, nikada nije volio o tome pričati. Stidio se ‒ poput pijanca koji se trijezni nakon počinjenog zločina ‒ što je sudjelovao.

Žandari malog mjesta preko Tare, kao i općinari, uglavnom su bili Crnogorci i u rukama pobunjene svjetine. Vlasti u Šahovićima dale su obavještenje da će grupa muslimana ‒ koji su bili pritvoreni pod izlikom da su im životi ugroženi ‒ biti prebačena u Bijelo Polje. Crnogorci su ih čekali na zgodnome mjestu i sve ih poklali nedaleko groblja u Šahovićima. Ubijeno je oko pedeset istaknutih muslimana. Pustošenje muslimanskih naselja i masakr življa poprimio je takve razmjere da je morala intervenirati vojska, žandarmerija je bila pasivna i nepouzdana. Incident se pretvorio u vjerski rat manjih razmjera, ali takav u kojemu je samo jedna strana ubijana. Zaklano je nekih tristo i pedeset ljudi, svi na strahovit način. Usred pljačke bilo je i silovanja, koja su u Crnogoraca dotad bila nešto nečuveno.

U trenutku kada se pojavila vojska, neobuzdana rulja je shvatila ozbiljnost situacije i odmah se povukla. Ali poslije toga, muslimanska sela polako opustješe. Muslimani su se iz toga kraja, prodajući zemlju u bescjenje, počeli iseljavati u Tursku. Dijelom kao posljedica pokolja, a dijelom zbog straha, isprazniše se Šahovići pa unekoliko i Bijelo Polje, i tu se naseliše Crnogorci.

Iako je tada Jugoslavija imala Parlament (1924. g.) cijeli je zločin zataškan. Da je provedena čak i površna istraga, razotkrili bi se počinioci i vođe, ali nikakve istrage nije bilo… Bila je najavljena sveobuhvatna istraga, ali se to pokazalo običnom komedijom.

Nisu čak ubojstva narušavala postojeće konvencije, koliko način na koji su izvedena. Nakon što su zatočenici u Šahovićima smaknuti, naš je suseljan Sekula išao od trupla do trupla i prerezivao im ligamente iznad peta. Tako se na selu radi s volovima nakon što ih se obori udarcem sjekire kako se, ukoliko su još živi, ne bi ponovo digli. Neki su jeli kocke šećera natopljene krvlju što su ih našli prekapajući džepove mrtvaca. Iz naručja majki i sestara su uzimali djecu i klali ih pred njihovim očima. Muslimanskim su svećenicima urezivali križeve u čela i čupali brade. U jednom su selu grupu ljudi žicom privezali za plast sijena i zapalili. Poslije su neki tvrdili da ljudi gore purpurnim plamenom.

Jedna je grupa napala muslimanski posjed na osami. Seljak je upravo derao janjca. Njega su namjeravali ustrijeliti, a kuću spaliti, ali ih je guljenje janjca navelo da na istu šljivu za pete objese toga seljaka. Iskusan je mesar sjekirom rascijepio seljakovu glavu, ali vrlo pažljivo, kao da ne želi oštetiti torzo. Potom je rasporio grudi. Srce je još kucalo. Mesar ga je rukom iščupao i bacio psu. Kasnije se pričalo kako pas nije ni taknuo srce, jer čak ni pseto neće tursko meso…

Da bi nepravda bila potpuna, Boška nisu ubili muslimani, nego Crnogorci, glavešine iz Kolašina. To je moj otac kasnije doznao od povjerljiva znanca…” (Milovan Đilas “Land Without Justice”, Methuen and Co. LTD., London).

Vani je padao snijeg. Bio je dubok i mokar. Padao je već danima i već se teško probijalo kroz grad. Žurio sam u zatvor. U 14 sati trebao sam se vidjeti s prvookrivljenim. Presuda je izrečena oko dvanaest, znači prije dva sata. Utorak je, 30. ožujka 1993. Nisam se s njim želio sresti prije. Želio sam iskren razgovor, bez kalkulacija, a to je moglo biti samo nakon izricanja presude. Sada se sve zna. Svi znaju sve. Na čemu su.

Odveli su me u malu sobu na trećem katu, lijeva strana hodnika. Soba je bila četiri sa tri. Na duljoj su strani bila dva dvokrilna prozora. Na njima, umjesto stakla ‒ UNHCR folije. Na svakoj foliji njihov veliki znak: globus uokviren maslinovim grančicama i ljudska figura u njemu koju štite dvije divovske ruke i velika, velika slova međunarodne humanitarne organizacije. Da se zna. Da ne bude zabune. S vanjske strane na prozorima rešetke. Opet, da ne bude zabune. Na sredini sobe je poveći drveni stol, prilično masivan. S jedne i druge strane stola, od prozora i od vrata, po jedan drveni stolac. Na sredini stola jeftina aluminijska pepeljara. Desno od vrata, uz desni zid, još jedan manji stol i jedan stolac. I to je sve. Po zidovima ništa. Samo pustoš i praznina neodređene boje.

Stajao sam uz manji stol kada je ušao. Prošao je s druge strane većega stola i stao uza stolac do prozora. Brzi pogled na stražara i, kada je od njega dobio znak, sjeo je. Ruke je držao u krilu. Nije bio vezan. Tako sam i želio i to mi je bilo drago. Htio sam da bude slobodan. Barem prividno. Prišao sam drugom slobodnom stolcu nasuprot njemu i sjeo na nj. Na stol, ispred njega, stavio sam šteku cigareta koje sam mu obećao donijeti. Rekao sam da je to za njega. Pogledao je požudno i sa sumnjom. Potaknuo sam ga da otvori kutiju. Izvadio je cigaretu i držao je među prstima. Gledao je u nju i nije ništa govorio. Posegnuo sam u džep i izvadio žigice iz humanitarne pomoći. Bile su od debljega sivomaslinastog kartona s uputom za uporabu na engleskom jeziku. Unutra je bilo desetak fosfornih glavica na sivomaslinastim kartonskim štapićima. Pružio sam mu žigice i on je otrgnuo jednu. Pokušao ju je zapaliti, ali neuspješno. Pokušao je još jednom i još jednom. Ništa. Uzeo sam žigice od njega i pokušao sam ih sam zapaliti. Ništa. Tek se je treća zapalila. Potrošili smo tako šest zrna, a onda je on potegnuo dim. Vidio sam koliko mu godi. Dok je on pušio, ja sam govorio o sebi i o tome što bih želio da napravimo. Slušao je, u početku odgovarao kratko, s nepovjerenjem. Poslije se opustio i nije ga više trebalo poticati. Potezao je duge dimove i govorio. Sjedio je uokviren s dva UNHCR prozora, razasutom štekom cigareta po stolu i govorio. Na kutijama je plavim velikim slovima pisalo “Morava” ili “Mopaba”, ovisno o tome koja se strana kutije vidjela. Razgovarali smo oko sat i pol. Imao sam osjećaj da mi vjeruje.

Ovo je njegova priča:

“Zovem se Herak Borislav, rođen sam u Sarajevu 18. januara 1971. godine. Stanovao sam u Sarajevu, Drinska 48, Novo Sarajevo, Pofalići. Bio sam tu sve do 16. maja 1992. kada sam otišao na onu stranu. Završio sam osnovnu školu “Dositej Obradović” u Pofalićima, a zatim sam se upisao u mašinsku školu, išao sam jedan mjesec, gdje sam se posvađao s profesorom. Rekao mi je da se drogiram. Taj se profesor zove Unković i sada je glavni ‘vojvoda’ na Ilidži. Imao sam sestru, majku i oca. Otac mi je ostao ovdje u Sarajevu i priključio se Civilnoj zaštiti bosanske strane. Majka je bila otišla za Beograd, pa se vratila sa sestrom na Ilidžu. Tamo su bili ti Srbi što dolaze po pomoć iz Srbije, pa su pljačkali stanove, pa su se oni bojali. Sestra mi je otišla za Beograd sa malom kćerkicom. Ima muža ovdje. On je Musliman. Ostao je ovdje da se bori, a ona je otišla tamo da joj dijete ne gleda rata, pa će se poslije vratiti.

Tu gdje sam stanovao bilo je Srba, Muslimana i Hrvata. Baš zadnji put smo čuvali zajedničke straže, svi zajedno, kada se počelo pucati. Znali smo tko puca. Nismo imali pušaka, izašli smo s motkama, toljagama, noževima, bili smo tu svi zajedno. Dok je bio mir, izlazili smo s Muslimanima. Kada je kod mene Božić, oni dođu meni, za Bajram ja idem njima. Bili smo teški jarani. Tu gdje sam ja stanovao je Drinska ulica, a iza nas je bila Orlovačka i gore su se formirale te srpske snage. Mi smo se bojali da oni ne krenu. Nekoliko puta smo dobivali informaciju da će poći na nas. Onda smo se mi organizovali zajedno. Netko je imao pištolj, netko bombu, automatsko oružje, pa ako krenu da odbranimo makar kuće, donekle.

Imao sam rođaka. On je u SDS‐u. Kaže, doći će ti pretresati kuću, TO BiH. Znaju podmetnuti oružje u kuću, i onda te uhvate i odmah u zatvor. Govorio je da će mene i staru ubiti zato što smo Srbi, da će nas strijeljati. On je tamo već prešao i mene je zvao telefonom, kaže, moraš ovamo prijeći, mi ćemo napasti Sarajevo, Novo Sarajevo, sve ćemo sravniti, tko ostane tu mi ćemo ga ubiti, zato što će biti izdajnik. I dosta se Srba tu prepalo. Komšija s Pala, Ilić, tako je otišao, i Dragičević Ranko.

Kada sam došao na Vrace, tražio sam potvrdu da idem za Beograd, pošto me je sestra zvala. Tamo sam sreo Momu Gačića, on je komandant TO u Novom Sarajevu srpske strane. On mi je bio komšija, četvrta, peta kuća. Rekao mi je da s Romanije skidaju mladiće, pošto je Karadžić naredio da se svi moraju boriti, od 20 do 60 godina, i da će me odmah skinuti s autobusa. Tako sam otišao u Ilijaš kod maminog brata, ujaka. On mi je tamo odmah rekao da moram uzeti pušku, da će mi vojska davati sledovanje ulja, brašna, šećera, soli i da ću dobivati platu. Kuće su još uvijek bile pune Muslimana, pa sam morao kod njega stanovati. Onda je došao zamjenik komandanta, Vrlješ Rade, i on mi je ponudio tu automatsku pušku, kalašnjikov, mađarske proizvodnje, pisalo je na njemu ‒ Mađarska. Prvo sam čuvao straže, tu oko kuća. Poslije su rekli da svi moraju na liniju ići. Poslije su došli šešeljevci, Mićo Četnik i Vasilije Vasković iz Ilijaša. Išli su u čišćenje toga sela i sve su Muslimane, nešto je bilo i Hrvata, stavili u školu i tamo zatvorili. Kasnije su išli pljačkati kuće. Onaj što nikada nije imao televizor u boji, nosio je sada po četiri‐pet televizora i drugih stvari.

Prije rata sam služio šest mjeseci u JNA. Tamo sam gađao na 100, 200 i 300 metara i sa gas‐maskom. Nije mi se baš išlo u vojsku. Često sam bježao. Čistio sam kapetanovu kancelariju pa bih samo ukrao knjižicu i pobjegao. Često su me tražili. I vojna policija. Išao sam potpukovniku na raport. Puno sam tada pio i nisam uopšte mario za vojsku i to pozdravljanje. Nije mi se uopšte služilo kada sam vidio kako se odnose prema vojsci s nekim nipodaštavanjem. Istovarivali smo neke kamione. Sve je bilo prljavo. Rekli su, drži, čisti to. Služio sam u Splitu u ratnoj mornarici. Onda sam išao nekom psihijatru vojnom, pukovniku, i on je rekao da me moraju otpustiti. Piše u vojnoj knjižici, otpušta se nekim članom, nekim, šta ti ja znam.

Došlo nam je naređenje od ovog, glavnog u Ilijašu, Ratka Adžića, i rekao je da se to selo, Ahatovići, mora kompletno očistiti, da će tu Srbi biti naseljeni i da će to pripasti opštini Ilidža, Rajlovac i Ilijaš. Došao je Pustivuk Duta i odabrao nas 15. Bilo je tu i drugih šešeljevaca iz Ilijaša. Krenuli smo ujutru i tamo stigli s kamionima. Kada smo prišli, počelo se pucati. Borba je trajala dva sata. Pucao sam, a ni sam ne znam u šta. Ljudi nigdje nisam vidio. Kuće su već sve bile porušene granatama iz Rajlovca i iz Pala. Kada je počelo čišćenje, vidio sam dosta vojske. Imali su vozila sa JNA tablicama. Bilo je i dosta šešeljevaca. Oni su nosili crvene trake. Svaki je imao po dva pištolja, neki skraćene puške i redenike preko grudi. Nosili su velike brade, kao u popova. Oni su tu vodili glavnu riječ. Bio je tu i interventni vod iz Semizovca, i vojske iz Vogošće i Rajlovca. Tu sam i prvi put ubio. Ušli smo u neku kuću. U podrumu je tu bilo desetak ljudi: dva mlađa muškarca, dva starija muškarca, dvije žene, dvije stare nane i dvoje‐troje djece. Tu je sa mnom bio ovaj zamjenik komandanta, Vrlješ Rade i njegov sin. Ja sam išao sa ovom ženom. Ona je izvadila kutiju, u njoj su bile marke i zlato, 400‐500 maraka. Ja sam još tražio i alkohola, pošto je alkohol bio zabranjen u toj srpskoj državi. Našao sam tri litre konjaka, vinjaka. Dok sam zatvarao flašu, čujem da puca. Priđem, a Rade kaže, pucaj i ti. Pucao sam jedno desetak metaka, ali nisam u djecu. Djeca su stajala sa strane. Ja sam ubio dvojicu muškaraca. Pitao sam, hoćemo li ih sahraniti. Oni su se nasmijali. Ništa. Ideš dalje. Sve po naređenju. Nema priče.

Nisu mi još vjerovali, pošto sam tek bio došao iz Sarajeva. Još dok sam bio kod ujaka, dolazio je taj Pustivuk Duta, taj komandant, i rekao mi je, baš sam telefonom pričao, kaže, otac ti je izveden ispred kuće i zaklan, kuću su ti spalili. Povjerovao sam, nisam znao. Pošto su nam već govorili da žene i djecu siluju po Sarajevu, da se trudnice bacaju u zoološki vrt lavovima i tigrovima, i da su otvoreni koncentracioni logori, jedan na Koševu, jedan na Malti, i da tu ima dosta Srba zatvorenika, da se tamo muče i svašta rade od njih. Tako inače pričaju, kada krenemo u boj, naši komandanti. Kada njima padneš živ u ruke, gotov si, kažu nam. Jedan metak vazda sebi ostavi da se ubiješ. Tako su nam govorili.

Užasno je to kada ubiješ. Moraš kada on stoji iza tebe sa oružjem. Iza mene je stajao čovjek, čuo sam repetiranje puške. Ja sam rekao ‒ neću. Moraš, kaže i drži pušku uperenu u tebe. To je bilo strijeljanje. Sve civilno stanovništvo. Nedužni ljudi. Puno ljudi. To pamtim. Sanjao sam to poslije često, položaj puške kad pucam, ubijam, pad žrtve i sve to. I opet dolazi komandant, hajde, moraš ići. Ne smijem odbiti, pošto je uvedeno to naređenje, za odbijanje ‒ metak u čelo. Počeo sam onda masovno piti. U Sarajevu ne bih sanjao ni kokoš da zakoljem. Došlo mi je sve svejedno. Počeo sam ranjavati i Srbe. Onda sam i ubio dvoje Srba. Dva‐tri puta sam se napio, otišao sam, pucao dolje, bacio dvije bombe. Više nisam mogao. Vidim, došao sam iz Sarajeva. Radi od mene tko šta hoće. Tako inače rade sa izbjeglicama koji dolaze iz Visokog, Breze, Kaknja. Narede mu i on mora poslušati, da dođe tu i da ubija. Niko te ne pita je li tebi fino ili je ružno. Kada je plata, podijele ti. Ja dobio dvadeset milijardi. Šteka cigara je bila osam milijardi. Mogao sam uzeti dvije šteke, i za ono ostalo; kafa 700 miliona, kolač milijarda, kola dvije milijarde…

Ubio sam dvadeset ljudi. To sam i na sudu rekao. Uglavnom iz puške. Neke sam i zaklao. Morao sam. Sa mnom je vazda bio zamjenik odjeljenja ili komandant. Stoji sa strane i drži pušku. Može začas pušku okrenuti, ako ja to ne uradim. Poslije može reći ‒ udario metak odozgo, pucao snajperista. Ovi drugi što su bili, obarali su ih na zemlju. Ja bih čučnuo i morao sam da ih zakoljem. Ma užasno.

Gledao sam moga ujaka. On ubija kao da je došao da sjedne i da jede. On je, inače, teški Srbin. Govorio je ‒ neka si, njih sve treba pobiti. Onda sam vidio tko je, šta je. Vidio sam da nije čovjek, da je sebi tri tone brašna dovukao. Poslije sam mu i ja hrane dovlačio, da mu može biti dvije godine da živi.

Ubio sam to dvoje Srba. Ušao sam u jednu kuću. Tu sam vidio, sa strane je stajala puška, papovka. Unutra je bio bračni par, stariji, četrdeset pet godina. Rekao sam im: imate li marke i zlato? Kažu, nemaju ništa. Samo ovo što vidiš. Onda su mi pokazali lične karte. Rekli su da su Srbi. Bacio sam, nisam htio ni gledati. Onda su me počeli kao moliti, nešto. Pucao sam. Već mi je bilo svejedno. Bio sam na rafalu. Pobio sam ih oboje. Imali su sušaru. Moj komandant je tu jeo neko meso. Probam, vidim da je sušeno. Vratio sam se unutra i uzeo lične karte. Vidim, on je Srbin i ona je Srpkinja. Tu smo kod njega našli neko auto, mercedes, i imao je televizor u boji i sve drugo. To smo uzeli. Uvijek smo pljačkali kada smo išli u čišćenje. Poslije akcije u Ahatovićima, kući sam donio dva televizora u boji, dvije muzičke linije, dva‐tri kazetofona i hrane, pošto je hrana bila slaba. Bilo je i maraka.

Podijelili smo između sebe jedno 3.000 maraka. I vokmena je bilo.

Nikada prije nisam bio sa nekom djevojkom, da sam sa njom spavao. Onda je došlo to naređenje Vrhovne komande. Ustvari, Vrhovna komanda je naredila komandantima. Rekli su nam da ćemo ići u restoran “Sonja” u Vogošći, prije se to zvalo “Kon‐Tiki”, i da tu imaju djevojke, Muslimanke i Hrvatice, i da ćemo ih tu silovati zbog nekog srpskog morala i da se to mora izvršiti, pošto je to naređenje Vrhovne komande. Kasnije sam doznao da je to naređenje došlo iz Beograda. Doznao sam to od ovog jednog zamjenika komandanta. Napio se i rekao. Mi dođemo gore, tamo je bilo i alkohola, oni izvedu djevojku. Uvijek je bio i netko od njih, što su bili stražari tamo. Tamo je bio i Dragan Damjanović. Za njega kažu da je zaklao 30‐40 ljudi, a da je ubio preko stotinu. Ja sam ga prije viđao na brdu Žuč, kada sam kao ispomoć išao tamo čuvati liniju. Vidio sam ga da tjera zatvorenike. Mislim da je on lud, ne znam. Tjerao je zatvorenike da trče sa spuštenim lopatama. On je trčao za njima sa nekom šibom.

Gore je od granata poginulo šest‐sedam milicionara, pa su ih išli pokopati, tamo, na tome mjestu.

Taj logor “Kod Sonje”, to je prije bio motel. Bile su sobe u prizemlju i na spratu. Na podu su bili debeli tapisoni, noga je upadala u njih. U svakoj sobi je bio veliki regal i televizor u boji u njemu. Bio je još veliki kauč i stol. Na stolu je bio alkohol. To je sve zbog novinara. Kada novinari dođu, sve djevojke idu u garažu, tako da ovi nisu mogli otkriti ni po čemu da je tu ženski ratni zatvor. Zavirio sam jednom kroz rešetke u tu garažu. Isto imaju veliki ležaji, kauči. Regala nema. Na podu je isto bio taj debeli tapison. Novinari ni po čemu nisu mogli otkriti da se tu vrše silovanja. Bio sam tu kada su došli neki Englezi. Sve su sobe bile pospremljene. Sve je izgledalo kao što je i prije bilo ‒ motel.

Nas je dolazilo po dvojica, trojica. Onda nam oni dadnu po jednu curu na nas trojicu. Mi nismo znali da će biti jedna. Mislili smo tri, četiri. Narede im da se skinu, a nama kažu, hajde magarci, poslali su vas ovdje iz komande, sad ste došli tu, sad to i uradite, i doviđenja. Oni su stajali sa strane i pili. Vidio sam po tijelu djevojaka dosta masnica, stare po deset‐petnaest dana. Znači, silovane su bile i prije.

One su šutile. Nisu plakale. Ništa. Ja sam bio u samostalnoj četi ‒ Romanijski korpus. Bilo nas je 150 i svi smo tu dolazili. Tu sam viđao i “pincgauere” i džipove JNA što su ih vozili oficiri. Viđao sam i audije, na njima neke posebne tablice. To su komandanti, veliki crni audiji. Dolazio je i glavni, to sam čuo od jednog vojnika, on je u Vogošći, Trifunović Miladin. On je glavni komandant. On je isto dolazio tu.

Tu je dolazio i UNPROFOR. Dvaput sam vidio generala MacKenzija. Izveo je četiri djevojke, stavio ih u transporter i otišao. Vidio sam i kada su dolazili Francuzi i Rusi. Sa dva transportera. UN. Bijela krpa preko transportera i UN na njemu. Oni su izveli šest djevojaka. Pričali su na engleskom sa ovim Damjanovićem. Ja engleski ne razumijem. Bila su još trojica iz te “Sonje”, sa kravatama i crnim odijelima. Oni su se odvezli za njima u audiju, kada su ovi otišli sa transporterima. To su sve, inače, ukradena vozila iz TAS‐a. Nisam znao da je to general, nego sam poslije išao da gledam dnevnik kod ovog Damjanovićevog brata. Baš sam vidio, sjedi general i još neki. Vidio sam, poznat mi je ovaj, danas sam ga vidio negdje. Onda mi je on rekao, to ti je general MacKenzie.

Poslije smo djevojke ubijali. Morali smo ih ubijati, jer su mogle otići u razmjenu i ispričati što se tu u zatvoru događalo. Mogla je doći i neka strana televizija i naći ih tu. Rekli su da će dolaziti još djevojaka, da će ići interventni vodovi i šešeljevci u ta čišćenja, i da će dovesti još djevojaka. Rekli su i da nema dovoljno hrane, da će zima i da će put što su ga oni iskopali za Pale, iza Vogošće, da će taj put biti zatrpan snijegom i da neće moći hrana dolazit, da neće biti hrane, i da se one moraju ubijati. Rekli su da će svako deset dana dolaziti novih pet, deset, dvanaest djevojaka.

Odvodili smo ih naŽuč. Rekli su nam da je tamo najsigurnije, pošto mi tamo držimo liniju. Nismo dolazili skroz do Žuči. Dolazili smo dolje, do Reljeva, tamo ima žuta kućica. To je nekada bila željeznička stanica. To je na putu za Žuč. Od Reljeva, jedno pet kilometara, gore, uz brdo, ima jedna šuma i livada. Gore smo ih vozili i ubijali. Jedan metak u leđa, srce gdje se nalazi, i onda ih sakrijemo u šumu, tu je velika trava, tu ostanu. Već se čuo smrad, već kada smo prvi put išli, smrad od dosta leševa. Koncentracioni logor je otvoren čim je počeo ovaj rat i od tada je već počelo ubijanje. Ja sam u Vogošću došao sredinom avgusta, a već su od aprila oni dovozili i ubijali. Kapacitet logora je bio 70 djevojaka. Dok sam ja bio tu, ubili smo ih oko četrdeset. Sjećam se nekih imena. Ja lično nisam nikada pitao za ime, uvijek su drugi pitali. Bio je tu ovaj Mile Vuković, on je bio kao neki stražar, izvodio je djevojke i govorio, ova se zove ovako, ova onako… Zapamtio sam. Bila je jedna Amela, Sombula, Fatima, Senada, Alma… Ni jedna nije bila starija od dvadeset pet godina.

Razmišljao sam dosta u zatvoru. Zašto sam se uopšte borio? Nizašto. Nije zbog toga što sam uhapšen. I tamo sam dosta razmišljao, psovao sam dosta Karadžića, hiljadu puta, dok sam bio, prijetio sam kapetanima bombom, i svašta. Za mene je kazna, u redu. Priznao sam sve što sam uradio. Rekao sam, vi odlučite. Meni je sada dvadeset godina ili smrtna kazna. Više mi je svejedno. Znam da sam, dok sam bio tamo, to uradio. Znam da sam pogriješio čim sam otišao od kuće, iz Sarajeva. Išao sam na to da govorim, da ljudi vide što se to tamo događa. Mogao sam isto kao i Damjanović (drugookrivljeni) reći da nije ništa tačno, to što je bilo. Mogao sam reći da nije, pa se možda izvući sa deset godina ili nešto. Nisam htio. Što sam uradio, uradio sam. Neka bude smrtna kazna. Ja sam sa njom zadovoljan. To sam ja vidio, dok sam sada u Sarajevu, da ovdje ima dosta Srba što se bore, da nisu svi uhapšeni, kako su nam pričali naši komandanti, i gdje su ti koncentracioni logori za Srbe. Tih koncentracionih logora uopšte nema. Dok sam bio u “Viktoru Bubnju” (istražni zatvor), Srbi su dolje vodnici, Vojna policija. Rade dolje, ljudi. Čuvaju svoje kuće.

Oni hoće tu srpsku republiku. Ja znam da je nikada neće ostvariti. Još ima ljudi što misle ovako kao ja, što bi se odmah sutra vratili. I ovaj što puca topom, odozgo s Vraca, i on bi sad bacio onaj top i možda došao ovdje, ali ne smije od svoga pretpostavljenog, zato što je velika ta prijetnja i odmah se ubija na licu mjesta, čim se ne posluša naređenje. Ljudi su obmanuti. Čim se dođe, kažu, imat ćeš kuću, televizor u boji, kola, dobru platu. Tu nema ništa. Dadnu oni kuću, ali ta kuća je opljačkana. Ja sam dobio kuću u Vogošći, 8 sa 8, velika kuća. Već je bila opljačkana, ni šporeta nije bilo, ništa. Tako sam ja morao opet odnekle dovlačiti šporet, stari neki. I onda kažu, dobit ćeš ti sve to novo, dobit ćeš. A nikad nisam dobio. ‘Ko god dolazi, tako ga navode da se bori, a nikad ništa ne dobije. Tako i imaju vojsku, inače je ne bi ni imali. Već im ljudi bježe s linija, s rovova. Ja dok sam bio tamo, dosta je ljudi bježalo. Uvode dežurstva po 24 sata i 24 sata odmora. To se ne može izdržati. Po sto ljudi ode s linije, napušta se. Onda može upasti tko hoće. Slabe su im i uniforme. Uniformu ima onaj koji je blizak sa komandantom. Meni su dali sako i onaj vojni šinjel! Pantole su mi dali kratke, kažu, nema pantola.

Čizama uopšte nema. Onaj što je blizak sa komandantom, on ima maskirnu uniformu, sve živo. Čak i čizme. Čuo sam, o tome se priča, da će ako bude ta njihova srpska republika, da će biti te maskirne uniforme, da će ih svi nositi. Inače, sada još uvijek nose JNA, samo što imaju te SDS oznake i srpsku trobojnicu: crvena, plava, bijela.

Nikada nisam vidio ni Karadžića, ni Biljanu Plavšić, ni Koljevića. Oni dolaze samo na Pale i dalje od Pala nigdje ne idu. Šešelja sam vidio. Kada sam išao u Vogošću po cigare, vidio sam kako je došao Šešelj, on i njegova delegacija. Baš je tamo neki govor držao. Desetak dana je tu u Vogošći ostao. I on je najvjerojatnije posjećivao “Sonju”. U to se mogu okladiti. Tada sam ga vidio. Daleko je bio. Nisu bili u uniformi. Nije ni on. Bio je u nekom žutom odijelu. Oni su imali kravate. Ruku su držali za pasom, radi pištolja. Došao je mercedesom. Njegove ljude, šešeljevce, plaćali su u markama, 500 maraka. U markama su plaćali i ove ruske plaćenike i Ukrajince. Viđao sam ih ovdje u Vogošći, njih pet, šest. Oni su pretežno u srpskoj vojsci. Nose oznake SDS‐a i svoje oznake. Čuo sam da su došli na Vrace, njih dvije stotine, i da će se dogovoriti sa Karadžićem. Oni hoće osvojiti opštinu Novo Sarajevo, da im ni’ko ne pomaže. Kada se rat završi da to bude ruska teritorija, da tu Srbi nemaju ništa. Što se tiče oružja, oni su rekli, mi ćemo sve dovući iz Rusije, uopšte nećemo vaše uzet.

Kada je čovjek osuđen na smrt, drugačije razmišlja o sebi. U mene je, eto sada, to poznato prezime. Mogli su mi preko toga UNPROFOR‐a barem paket poslati, sestra iz Beograda i majka sa Ilidže. Moglo je doći začas. Jedini što mi je došao, to mi je otac došao. Volio bih da mi dođe još jednom, cigara da mi donese. Što se tiče hrane, toga imam. Hrana je super. Cigara nemam. Volio bih da se ovo nekako smiri, Sarajevo i Bosna i Hercegovina, da otjeraju jednom više ove sa brda. Dojadilo više. Pucaju, padaju granate. Baš neki dan, ovdje je pala, negdje u zatvor. Dok sam bio u istražnom zatvoru u “Viktoru Bubnju” granata je pala i ubila zatvorenika, Srbina. Svog ga je isjekla. Da znaju da sam ovdje, u ovoj zgradi, nju bi srušili, pošto su već objavili na “S kanalu” (srpska TV) da sam razbojnik, da sam zločinac, izdajnik. Još dok sam bio tamo, koristio sam prezime na E, Erak, pošto je Herak zvučalo hrvatski. Ličnu kartu sam krio. Da su je našli, rekli bi Hrvat si, nisi Srbin. To tamo ne bih mogao dokazati i ubili bi me. Zato sam sve E stavljao, i sve sam potvrde dobivao na Erak.

Ovo više ne vodi ničemu. Ovdje ima dosta djece. Ovaj grad bi trebao da stane na noge, da počne da se gradi. Neka pošalju pomoć u vojsci. Karadžić ima municije i toga oružja da rat može trajati deset godina. Pomoć u hrani dobiva iz Srbije, zato i može ratovati. Ako mogu vojsku, strane zemlje, svijet, da pošalju…”

“… Herak Borislavu, za krivično djelo genocida iz člana 141. preuzetog KZ SFRJ utvrđuje smrtnu kaznu, za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. preuzetog KZ SFRJ utvrđuje smrtnu kaznu, za krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog KZ SFRJ utvrđuje smrtnu kaznu, pa se primjenom navedenih zakonskih propisa te člana 33. i 37. stav 2, člana 41. i 48. preuzetog KZ SFRJ osuđuje prvooptuženi Herak Borislav na smrtnu kaznu…”

Vani je snijeg još uvijek padao. Padao je kao sumanut, padao je već danima, i činilo se da će danima tako i ostati. Padao je u velikim, golemim krpama koje su ti se zalijetale u lice i lijepile po kosi i tijelu. Padao je kako snijeg obično pada u filmovima ‒ izdašno i dugo, i sve te je bilo strah da će već sljedećeg trenutka prestati i da će čarolije nestati i da će sve ponovno biti onako kako jest, kako je bilo i prije, sivo, porušeno i tužno. Ovako je sve bilo bijelo, beskrajno bijelo, veliko bijelo. Noge su mi tonule duboko i vlažile se. Otišao sam i prošetao uz Miljacku. Išao sam desnom obalom, onom kojom inače i jedan korak znači sigurnu smrt. Pošao sam odozgo, od Stare gradske vijećnice, sada spaljene, pa pored zgrade pošte s njena četiri orla, sada spaljene, pa pored ostavljenih i zavijenih sarajevskih tramvaja, sada spaljenih. Veliki orlovi na fasadi pošte bili su ustrijeljeni. Moji tragovi u snijegu bili su jedini. Kod mosta na Skenderiji skrenuo sam desno, pod strehu zgrade. Na zgradi je velikim slovima, ćirilicom i latinicom, pisalo: Dom sindikata. Zatoptao sam nogama da otresem snijeg. Jedan od dva psa koji su ležali na betonu, pod strehom, sklupčani jedan uz drugoga, zarežao je. Poslije me je dugo, dugo fiksirao svojim pogledom ispod oka. Bio je trideseti ožujka devedeset treće, sati oko četiri poslije podne.

Na pitanje suca ima li što dodati nakon izricanja presude, Borislav Herak (22) je rekao: “I ja bih za sebe smrt, i ako može otac da mi dođe, i cigara, pošto nemam za pušiti.”