U nedjelju 30.travnja s početkom u 20 sati u Maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog, održan je koncert ženskog pjevačkog zbora Bulbuli, pod nazivom Zapjevale bulbul ptice – naših 28 godina. Zbor izvodi tradicionalnu glazbu – sevdalinke.

Pod vodstvom Ismeta Kurtovića koji je ne samo osnivač i voditelj, nego i dirigent, producent, pokretač i kreator svih aktivnosti, zbor je ovim koncertom obilježio 28 godina svog djelovanja što nije mala stvar. Rijetki su zborovi, a naročito amaterski kakav je zbor Bulbuli, koji se mogu pohvaliti tako dugim i što je važno uspješnim djelovanjem.

Koncert u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreb na kome je obilježen jubilej zbora Bulbuli bio je posvećen i bosanskohercegovačkoj pjesmi sevdalinki.

Sevdalinka je pjesma izuzetne poetske, glazbene i povijesne vrijednosti koja se prenosi s koljena na koljeno, koja afirmira bosanskohercegovački kulturni identitet, i što je najvažnije, sevdalinka je i danas aktualna. Izvodi se s jednakom žarom kao i u prošlosti. Sevdalinka je nastala uz sevdah, ona je njegov izričaj, a sevdah, to je pojam koji označava dio bosanske baštine, u glazbenom izrazu, emocijama ljudi, i riječ je nastala je od arapske sawda, koja se prevodi kao crna žuč što je povezano s osjećajem duboke melankolije, čežnje, iščekivanja, osjećajem ljubavi ali i duboke tuge koja nastaje kad djevojka ostavlja momka ili momak djevojku. Sevdalinke ne govore samo o ljubavi nego opisuju istinite, povijesne događaje, sukobe, običaje, puno su šire tematike; opisuju način života u prošlosti u vrijeme nastanka pojedine pjesme. Sevdalinka je nastala je u narodu, često od nepoznatih autora i prenosila se s koljena na koljeno, i uz nju često zamišljamo neki starinski ambijent, tradicionalnu odjeću, skrovitost, patnju, riječi govore o tajnoj ljubavi..

Izvorni ambijent gdje se u prošlosti izvodila sevdalinka pretežno ljubavne tematike bio je neki vrt iza kuće, ograda, skriveni prozor, sve mjesta gdje bi i u pjesmi dolazio neki momak koji vene od ljubavi prema djevojci koja je često iz raznoraznih razloga nedostupna, a situacija je mogla biti i obrnuta, da djevojka pati.

Ismet ističe da je o sevdalinki svojevremeno pisao naš poznati pisac, pjesnik i prevoditelj Sead Muhamedagić koji je ustvrdio da je baš tamo, prije bilo kakvog angažmana za ženska prava, prije 400 godina kad žene nisu smjele baš ništa, bilo pjesama koje su govorile o tome, afirmirale ženska prava.

Sevdalinka po tim svojim osobitostima, ugođaju, jako liči na portugalski fado. Podnesen je zahtjev komisiji UNESCO-a da se uvrsti u njihovu listu nematerijalne kulturne baštine čime bi postala dijelom nematerijalnog kulturnog naslijeđa svijeta. Sevdalinka, bosanski fado, kako ju još nazivaju, s pravom zaslužuje da bude na toj listi. Iako uvijek i ponovo izvođena, obnavljana, sevdalinka je još uvijek živa, što je važan uvjet UNESCO-a.

Svoju dojmljivu pjesmu posvećenu sevdalinki pročitao je Rusmir Agačević Rus, pjesnik, pisac, multimedijalni umjetnik, svima nama već dobro znan.

Ismet Kurtović je glazbenik koji je svojim prepoznatljivim stilom i posebnom glasom obilježio rock glazbu u periodu Jugoslavije. Djelovao je u grupama: Drugi način, Nepočin, Oko, Zefir itd. Autor je himne „Mojoj dragoj BiH“.

Nakon vrlo uspješne rokerske karijere prvo je vodio zbor Arabeske koji je djelovao pri zagrebačkoj džamiji i izvodile su se pjesme duhovnog karaktera, ilahije i kaside. Zbor je u jednom trenutku imao čak 54 člana! Pretežno su to bile žene, no neko je vrijeme u zboru pjevalo i osam muških članova. Između ostalih član zbora je bio i Mevludi Arslani, danas ravnatelj Islamske gimnazije u Zagrebu koji se, navodi Ismet, i danas rado sjeća tog razdoblja.

Zbor Arabeske nastupao je u programima vezanim za džamiju, ali i na raznim gostovanjima. Na gostovanjima su izvodili repertoar koji nije bio samo vjerskog karaktera, nego su bile zastupljene sevdalinke, te rock balade koje su bile prilagođene zboru.

„Sa mnom je cijelo vrijeme nastupao Edin Džaferagić koji je imao poseban osjećaj za sevdalinke i javila se potreba da se napravi zbor koji će izvoditi isključivo takav repertoar“, priča Ismet. „‘Narodnjaci’ nisu dolazili u obzir, samo sevdalinka“.

Počelo je točno prije 28 godina, 1995., nešto malo prije.

„Krenuli smo iz Preporoda, pozvao me je osnivač te organizacije Ibrahim Kajan jer je tamo bilo nekoliko cura koje su željele pjevati sevdalinke. Kad sam došao bilo ih je svega nekoliko. To su bile: Zemira Kulović, Jasmina Peljto, Lejla Tataragić i Amra Bećirević. Slijedio je naporan rad na okupljanju novih članica, „porođajni put“ nastanka zbora.

Tako su nastali Bulbuli. Procvat zbora desio se ubrzo, godine 1995., kad se uključio veliki broj novih članica. To se kroz sve ove godine mijenjalo, u jednom periodu ih je bilo čak 34, dok ih je danas 20. Iz prve postave zbora i danas su još aktivne i prisutne tri članice: Midheta Ibrahimpašić, Sabina Softić i Enisa Travljanin.

„Ono najvažnije što mi radimo u zboru je da čuvamo tradicijsku pjesmu Bosne i Hercegovine. Već s prvim albumom naišli smo na dobar prijem publike“, kaže Kurtović.

Sam naziv zbora riječ je arapskog porijekla, bulbul znači – slavuj.

Zbor Bulbuli pod vodstvom Ismeta Kurtovića objavio je dva CD-a sa 26 pjesama (Bulbul i Hasanagin sevdah), pri čemu je u aranžmanima i izvedbi uvijek bio prisutan dah modernog, dok su pri tome sačuvani duh, čistoća i bit izvorne sevdalinke. Prvi album Bulbul poznat je po tome što je dizajn radio Igor Kordej i omotnica/cover je posebno je lijepog i originalnog izgleda.

Tri članice zbora koje u njemu pjevaju od osnivanja i Kurtović, te večeri su dobili zahvalnice. U ime gradonačelnika Zagreba koncertu je prisustvovala Ljiljana Klašnja, voditeljica Službe za nacionalne manjine, Armin Hodžić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, Salih Huremović, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Zagrebačke županije, Goran Beus Richembergh, predstavnik njemačke nacionalne manjine Zagrebačke županije, Zoran Perković, ataše BiH za kulturu pri ambasadi BiH, predstavnici nekoliko veleposlanstava te brojni pripadnici bošnjačke manjine.

Ismet ističe da je zanimljivo da je takav amaterski zbor uspio opstati sve ove godine bez adekvatnog prostora.

„Mi smo beskućnici, ovog časa imamo probe u prostoru Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Zagrebačke županije koji nam je ustupio predsjednik Salih Uremović, i smatram da bi taj problem trebao biti riješen na neki način“.

Uz Bulbule, na koncertu su gostovali: ansambl Bosana, čiji je voditelj i dirigent Ivan Buljan i  zbor Montenegro s kojima Bulbuli surađuju i često zajedno nastupaju na događanjima manjinskih zajednica. Voditelj zbora Montenegro je dirigent i glazbenik Edin Džaferagić.

Na kraju je nastupila grupa glazbenika s kojima Ismet već dugi niz godina surađuje. Bili su to:

Bruno Urlić – violina

Dragiani Herendić – gitara

Zlatan Mehanović – bas gitara

Nenad Rožić – klavir

Safiudin Alimoski – saksofon

Edin Džaferagić – harmonika

Edin je glazbenik koji ujedno ima i najduži staž suradnje s Ismetom Kurtovićem u nastupima “uživo“, a također su tu Dragiani Herendić i Bruno Urlić s kojima također surađuje od samog početka i koji su radili na studijskim snimkama, te Safiudin Alimoski.

Te večeri u Lisinskom kao gošća je nastupila Sakin Modronja s kojom Kurtović planira daljnju suradnju. Zanimljivost je da su se njih dvoje upoznali još u zboru Arabeske gdje je Sakin pjevala dok je još bila tinejdžerica, a suradnja se i dalje nastavlja. Sakin Modronja i danas aktivno radi, pjevačica je sastava Mavi kan (tur.“plava krv“) koji njeguje bosansku sevdalinku.

Otpjevala je pjesmu Ajvaz-dedo, jedinu autorsku pjesmu te večeri, za koju je glazbu napisao Ismet Kurtović a na tekst Rusmira Agačevića. To je jedan od songova koji je Ismet radio za predstavu Legende o Ajvaz-dedi, dok je autor teksta predstave Rusmir Agačević koji ju je i postavio. Predstava je bazirana na narodnoj predaja staroj 500 godina i govori o stradanju naroda[1].

Na kraju je Ismet Kurtović izveo nešto iz svog starog repertoara iz vremena grupe Drugi način. Bila je to pjesma Prođe ovaj dan koju su svi zajedno otpjevali.

„Bila je to poruka“, kaže Ismet, „ da je prošao ovaj lijepi dan, ovaj događaj, pa da svi idemo kući sretni“.

Konferansu je vodio Bosiljko Rejhan Domazet.

„Bosiljko je moj dugogodišnji, da tako kažem, vječni prijatelj“, priča Ismet. „Upoznali smo se 1974. ili ‘75., ne pamtim točno, u Trpnju, u ferijalnom kampu „Grič“. Ja sam svirao s grupom Drugi način, a Bosiljko je bio zaposlen u ferijalnom kampu koji je bio u organizaciji Zagrebačkog sveučilišta. Bilo je to lijepo mjesto, otvoreni kamp u kome se cijeloga ljeta nešto dešavalo – pjesničke večeri, gostovala su mala kazališta, koncerti…Bosiljko i danas prati moje nastupe, fotografira nekad, pomaže na razne načine. Moj vječni prijatelj, nemam što drugo reći.“

Unatoč ozbiljnom nedostatku svježeg zraka koji se itekako osjetio u krcatoj, prepunoj dvorani, svi su preživjeli, i publika i izvođači, večer je prošla u odličnom raspoloženju, dobroj energiji i kvalitetnoj glazbi.

„Htio sam to napraviti, htio sam okupiti najbolje ljude s kojima sam surađivao kroz život, htio sam da nastupi i zbor Montenegro koji vodi moj dragi prijatelj i suradnik Edin Džaferagić, htio sam da se okupe i predstave moji dugogodišnji suradnici, glazbenici s kojima sam sve radio, htio sam da nastupi i zbor Bosana, i – sve sam to uspio, pa sam zbog toga jako sretan“, rekao je na kraju vidno uzbuđen Ismet Kurtović.

I eto, što još reći, prođe ova večer, ali od Ismeta Kurtovića još puno toga očekujemo.

[1] Kako kaže legenda, Ajvaz-dedo bio je učen čovjek koji je neumorno radio na poboljšanju života naroda kraja u koji je došao nakon turskih osvajanja. Uz mjesto Prusac gdje se obreo bilo je veliko vrelo vode, ali se nije moglo do njega jer je bilo zakrčeno golemom stijenom. Ajvaz-dedo se 40 dana molio bogu da pomogne, da razbije stijenu, i na kraju je sanjao da se to i desilo. Kad se probudio, vidio je da je potekla voda za selo Prusac, i sve je to bio znak božje milosti.

Fotografije: Nikola Šolić