Kad riječ u mrvicu zemlje udrobiš, kapljicom neba posoliš
i suzom vode umiješ, eh, onda to sve u cvrkut ptica pjevica,
ponajviše bulbula, kao svilom ogrneš pa niz grlo sjetnu
melodiju zakotrljaš. Baš tako se sevdalinka svaka
zametne pa iznjedri najljepšom pjesmom što živa bića bez
daha ostavlja.
Postoje ptice koje nam na tananim krilima ljepote osmjehe
na dar donose, to su ptice lastavice.
Postoje ptice što kljunovima u pendžere snova naših
kljucaju tražeći mrvice dobrote, to su malehni vrapci đivci.
A postoje i one koje pred naše duše dolepršaju donoseći
čudesne pjesme pa ih poput biserja pred naša grla
prosipaju, to su ptice bulbulice.
Od smijeha planinskog potoka, od zveketa zvijezda, od jeke
gorskih špilja, od grgolja šumskih vila, od kupina, lješnjaka,
oraha, od korijenja, od krošanja, od trepeta krila ptica,
od jata oblaka, od sunca i mjeseca trepavica, od hašlamki,
šljiva i krušaka, od zelen lišća svemira,
toplog hljeba i slatkog mlijeka,
od svega je sevdalinka satkana i prema čestitim dušama
upućena.
Na svim našim dunjalučkim drumovima ona nam pomaže
prebolovati sve strepnje i patnje, jer sevdalinkom
ljudskost u sebi budimo i snove nedosanjane pročišćujemo.
Otvorimo večeras sve kapije na srcima i sve pendžere na
dušama našim, neka nas čudesne Bulbulice na čelu sa
čarobnjakom melodija, merhametli Ismetom Kurtovićem
povedu sedef stazama prema izvorima i slapovima
gordosti i ponosa beskrajne ljepote sevdaha i sevdalinki.
Rusmir Agačević, 12.4.2023., Lekenik
Naslovna fotografija: Ognjen Karabegović