Završava još jedna kalendarska godina. Sve je na svom mjestu. Očekivanja su se obistinila. Nitko nije ni bolji niti lošiji nego što je bio. Svakome kao da je zapisano koje su njegove koordinate. Godina u kojoj ništa nismo očekivali ispunila je sve naše želje.

Gotovo da nema smisla upirati se, pokušavati, tražiti, objašnjavati, nastojati, upozoravati. U karakteru je svakoga od nas ubilježeno gdje i kako, a i zašto ćemo – prijeći granicu. Previše je Bošnjaka priučeno formalizmu znanja, vjere, uljuđenosti, rada, suradnje. U rezultatu imamo privid koji uništava supstancu, kvalitetu i bilo kakvu mogućnost da se nešto napravi.

Bošnjački korpus u Hrvatskoj krcat je osobama žednih liderskih pozicija. Neki o tome otvoreno a neki potiho, ispod stola, šurujući s osobama koje s Bošnjacima i ne žele imati ništa posebno osim svog bošnjačkog kandidata koji će im pomoći da razbiju glasačko bošnjačko tijelo. Ima i onih manje ambicioznih kojima je važna neka foteljica s udubljenjem za onaj najosjetljiviji dio ambicioznih ličnosti. No i to je normalno, jer da takvih nema kakav bi izazov bio živjeti i pokušavati.

Nacionalne manjine u Hrvatskoj uživaju u svojoj podijeljenosti. Umjesto zajedničkih projekata, realiziraju se samo veliki projekti onih koji se popnu na vrhove zastupničkih hijerarhija. Po prostorima s kojima raspolažu možete prepoznati koje su nacionalne manjine imale dobre trgovce u Saboru. Šteta i grijeh.

Umjesto toga kultura bi trebala biti supstanca zajedničkog rada svih nacionalnih manjina pa i suradnje u društvu nacionalne većine. Jedino istinsko bogatstvo je bogatstvo razumijevanja i napredovanja svijesti o ljepoti uzajamnog bogaćenja znanjem, druženjem, ljepotama tekstova, glazbe, likovnih i drugih umjetnosti…

Svaka nacionalna manjina u svojim katakombama (ograncima, običnim ili krovnim) čeka ono što neće doći – osjećaj da radi koristan posao za ljude ‘sličnih imena’. Umjesto zajedništva i zajedništava rađaju se netrpeljivosti.

U pravilu su najglasniji oni koji i nisu navikli stvarati u miru. Sele se iz institucije u instituciju, oduzimaju svima koji su željni suradnje prostor, vrijeme i energiju. Ako nije po njihovom promijene bravu. Prvu, drugu, treću…

Sudbina naroda zapisana je u karakteru pojedinaca. Bez širine duša koje se pozivaju na neki narod nema ni ljepote, ni druženja, ni kulture, ni zajedništva – ni opstanka.

Na svakom je predstavniku nacionalne manjine da se, jednostavnim rječnikom rečeno – izmjeri. Na svakom je djelovati u skladu sa svojim mogućnostima, u skladu s vrlinama koje posjeduje.

Nažalost, previše je onih koji obraz ostave doma pa trče u prve redove.

A nikoga nema da im kaže: Dosta je!