IBRO BUBLIN – SLAVUJ MEĐU ŠEVAMA ILI O GLOBALISTIČKOJ PANDEMIJI NA DUHOVIT NAČIN – KOLAŽNO RAZMIŠLJANJE IZ SJENE
Od međunožja do Devil’s horns’a

Cijeli je svijet pozornica
i svi su muškarci i žene tek glumci:
imaju svoje izlaske i ulaske

William  Shakespeare, "Kako vam je drago"

 

Autobiografija kao starački izlet u nepoznato – prilog

U knjizi „Preživjeti potres i pandemiju a ostati ubrojiv“ (Antwerpen-Zagreb, 2021.) opisao sam vlastiti život tijekom „pandemijskih“ godina, 2020.-2021. Posebno sam ponosan na drugi tom u kojem opisuje svoje posinjenje osam dječaka i dvije djevojčice iz raznih zemalja svijeta koji su po meni najbolje izvodili Cohenovu legendarnu skladbu „Aleluja“. Ponešto sam se, makar u priči, ugledao na slavnu Joséphine Baker (Saint Luis, 3. lipnja 1906.-Pariz, 12. travnja 1975.). Na ovaj način iskazujem poštovanje njenome životu i djelu.

Oduševila me činjenica što su djeca iz potpuno različitih i udaljenih naroda, jezika i vjera nadahnuto pjevala pjesmu snažne abrahamske inspiracije. Pokazalo se po tko zna koji puta kako glazba transcendentalnog nadahnuća nadilazi etničke i konfesionalne granice – naravno ukoliko je kvalitetna, te se može nositi s pomodarskim glazbenim trendovima iza kojih stoji novac koji se broji u milijardama. Među mojim odabranicima našao se jedan Hrvat, Roko Blažević iz Splita (rođen 2000.) i jedan Srbin, Žarko Pribaković (rođen 2001.) iz Bačke Topole. Veliki književnik za djecu, Mato Lovrak, rekao bi „milo dijete“. Najviše sam pažnje posvetio brazilskome dječaku koji se zvao Jose Antonio de Holanda, a nastupao je pod umjetničkim imenom Jotta A (hrv. Žota A.). Ovaj dječačić, koji je pripadao jednoj od protestantskih Crkava pjevao je naprosto anđeoski i slavio Gospodina snagom i riječima koje su daleko nadilazile njegov uzrast. Naprosto, njegova je darovitost imala transcendentalno izvorište. Bio je vrlo popularan i cijenjen. A onda je s punoljetnošću sve  to odbacio i obznanio kako je, kako sada pišu LGBT (ne znam to prevesti na hrvatski jezik).^[1] Odrekao se svoje Crkve i kršćanske vjere i čak operativnim putom dao odstraniti muške genitalije, a ugraditi ženske. Sve je to preko fotografija i svojih instagrama slao u svijet. Tako sam ustanovio kako nije riječ o promičbenoj „finti“ i mladenačkoj zafrkanciji. Najprije sam bio šokiran ovom promjenom, a kasnije sam na sve to promatrao s ironijskom distancom. Danas vidim kako je riječ o višim i planetarno usmjeravanim procesima. Ovaj je dječak žrtva globalizacijskih procesa koji imaju za cilj stvaranje „novoga čovjeka“, prema maksimi staroga helenskog filozofa Parmenida: „Čovjek je mjerilo svih stvari, postojećih da jesu, a nepostojećih da nisu“. Stari bi Romeji kazali: „Nihil novi sub sole“- Ništa novo pod Suncem. Točno, ali sada je sve izmaklo kontroli, prestalo je biti komično jer se sve razara globalno, ne samo ljudske duše, duhovnost i moral, već i ljudski fizički habitus, uključujući i prirodu.^[2]

 

Globalistički cunami u tzv. zabavnoj glazbi

Promatrajući i slušajući ovu djecu, poslušao sam i odrasle pjevače i otkrio kako su mnogi pjevali „Aleluju“, a među njima i Michael Jackson. To me pomalo naljutilo, jer je njegov život u posljednjem desetljeću bio ispunjen sadržajima koji su strani kršćanskoj etici, koji, zapravo pripadaju procesu „stvaranja novoga čovjeka“, bez identiteta i duše. O tome sam pisao u navedenoj knjizi. Pomnije gledajući snimke njegovih nastupa uočio sam, pored glazbe i tekstova pjesama i njegov scenski pokret koji je on naglašeno isticao u brojnim planetarno popularnim spotovima, a koji se svodio na diranje međunožja. U početku mi je bilo nelagodno to promatrati, zatim smiješno jer sam takve pokrete smatrao pubertetskim egzibicijom i pomanjkanjem kućnog odgoja. Kao stariji čovjek mislio kako ne razumijem mladež. Onda su mi postali jasni razlozi i nakane ove zloporabe muške seksualnosti. Do tada je zloporabama bila izložena samo ženska seksualnost. (Čak i sada s prilično nelagode prilažem foto-građu o ovoj pojavi). U konkretnom slučaju riječ je, na žalost bila o planetarno popularnom pjevaču s enormno velikim utjecajem na mlade naraštaje. Pjevaču kojega sam kao dječaka volio, kao i njegovu braću iz glazbenog sastava The Jackson 5. Nakon što su se razišli dvije sestre i Michael počeli su karijere solo pjevača. Michael je postigao planetarni uspjeh. Milijunima mladih postao je uzor. Onda sam poslušao poznatu američku TV voditeljicu, Oprah Winfrey, koja je intervjuirajući M. Jacksona, očito i sama zgranuta njegovim nastupima, predbacila mu upravo tu neprikladnu scensku gestu. Vrlo brzo sam zahvaljujući svemrežju otkrio kako su Jacksona počeli slijediti mnogi pjevači, poglavito mladi. Sve je sada postajalo razvidno.^[3] Odjednom je diranje muškoga međunožja verificirano kao dio scenskog govora. Neki među pjevačima otišli su pri tome u krajnost i približili se pornografiji, kao npr. planetarna zvijezda Justin Bieber, a neki su otvoreno propagirali sotonizam. Nisam toliko star a da ne bih razumio potrebu mladih pjevača za efektima i senzacijama koje će naići na pažnju javnosti, pa čak i oduševljenje. No, kada to prihvate i djeca, situacija postaje alarmantna, jer je granica prijeđena, a moralne norme srušene. To se više nije  moglo doživljavati kao „zafrkanciju“.  U knjizi sam naveo primjer za takav slučaj.

  

Michael Jackson je krivac            Justin Bieber je bio marioneta i pokajnik

Jackson je završio preranom smrću, prethodno osramoćen službenim sudskim procesom u kojem je optužen za pedofiliju. Priznajem, bilo mi ga je žao. Djelovao je tako infantilno i nezaštićeno, a opet s druge strane činio je nemoralne postupke koje se normalnom čovjek čine neshvatljive. Kritika koja mu je upućivana bila je prekasna. Postao je paradigma. Njegovi spotovi su imali planetarni uspjeh.

Jacksonom najpoznatiji imitator, Justin Bieber je prošao kalvariju s opijanjem, drogiranjem, razvratom, promiskuitetom, policijskim uhićenjem i živčanim slomom. Spasio se povratkom vjeri. Nisam praznovjeran, ali nisu stari bez razloga govorili: što si posijao, to ćeš i žnjeti. Na žalost, u ovom slučaju posijano zlo povrijedilo je i spalilo moralne profile tisuća mladih ljudi.

 

Zloporaba mladenačke radosti životu 

Zanimalo me jesu li i naši mladi pjevači prihvatili Jacksonov i Bieberov „scenski govor“. Otkrio sam da  su neki podlegli zovu međunožja, ali na sreću malo njih. Ostali na samo na pokušajima i to njihovo prostačenje čini simpatičnom mladenačkom nepodopštinom. To je dobro. Stoga ih na oprez upozoravam sa simpatijama, kao djed unuke. Među onima koji su koketirali, odnosno eksperimentirali, više refleksivno nego promišljeno, s korištenjem međunožja tijekom nastupa, našlo se nekoliko mladih pjevača koje sam otkrio kao izuzetno nadarene, inteligentne i smirene osobe, buduće uzore za brojne obožavatelje i obožavateljice. Moja „mila djeca“, kako bi rekao veliki književnik za djecu, Mato Lovrak, daleko su od toga da ih prozivam. Jedan od njih je mlada fascinantna bošnjačka narodnjačka zvijezda, Ibro Bublin (rođen 1999.). Treba naglasiti kako je riječ o tinejdžerima, puno mlađima od M. Jacksona  (29. kolovoza 1958.-25. lipnja 2009.) i dosta mlađima od J. Biebera (rođen 1994.). Budući je sada već punoljetan i po tradicionalnim (nekadašnjim europskim) mjerilima (21 godina) slobodan sam podastrijeti neke duhovite fotografije kao prilog svojoj tezi. Naravno, vjerujem kako je Ibro daleko do ideja koje su vodile M. Jacksona i J. Biebera. Osobno sumnjam da li uopće i znade za teoretske podloge globalizacijskih procesa obezduhovljenja naroda, destruiranja Konfesija i svih tradicijskih načela. Zbog mladosti njegov (kao i kod ostalih) „scenski pokret“ možemo doživjeti kao radovanje životu, mladosti i pjesmi, kao nestašluk, ili spontanost koja ne izaziva moralne dvojbe, ali i kao upozoravajući dio globalističkih procesa kojih su postali i nesvjesno „žrtve“, što me posebno zanimalo i na što upozoravam. Narodna mudrost kaže: put u pakao popločen je dobrim nakanama. Do sada je sve to kod naših mladića bilo simpatično, a u godinama koje slijede sami će kao punoljetni ljudi odlučiti što im je činiti, a što ne?  Stoga o Ibri pišem sa simpatijama i humorom, kao što bi trebali ljudi u trećoj životnoj dobi pisati o mladeži. Da su takav scenski pokret učinili estradni veterani Halid Bešlić ili Safet Isović, ocjena bi bila sasvim drukčija.

 

Ibro tinejdžer

Ibro Bublin je rođen 28. svibnja 1999. u Sarajevu, kao drugi sin porodice Bublin. Završio je osnovnu, a potom i srednju glazbenu školu u Sarajevu. Danas je student menadžmenta u rodnome gradu.

Pjeva od svoje pete godine te je još kao dječak učestvovao na brojnim festivalima narodne glazbe i sevdaha širom BiH. Snimio je i svoj prvi CD sa obradama najljepših pjesama, u saradnji s Omerom Pobrićem. Slavni ga je učinila pobjeda na pjevačkom natjecanju beogradske TV postaje Grande, 2016. godine.

Navodim njegove riječi:

– Sa 5, 6 godina roditelji su me gurnuli na scenu jer su smatrali da ja to mogu i osjećalo se da ću se baviti muzikom. I dok su se moji vršnjaci igrali sa igračkama, ja sam dobijao klavijature, sintisajzer i nisam se pokajao. Drago mi je što od vas čujem da rastem u dobrog čovjeka – izjavio je Ibro.

  Da li si religiozan?

– Da sam mnogo naklonjen tome, nisam, da vjerujem u višu silu, vjerujem, da odem nekad u džamiju, istina je da odem. Kada sam slobodan odem u džamiju da jednostavno dođem sebi, da odmorim dušu, posebno petkom kada ne radim. Iz tih prostorija izađem kao preporođen. Jednostavno se napunim pozitivne energije.

Ovakvo javno očitovanje zaslužuje poštovanje. Nikada se ne treba odricati svoje vjere i svoga naroda, ma kako teška iskušenja dolazila.

Bublin ima fascinantan glas. Njegovi vibrata su neponovljivi. Pratio sam preko You Tubea kako se razvija od čudesnog dječačića s fesićem na glavi, do atraktivne mlade bošnjačke zvijezde. Često razgovara s novinarima. Odgovori su mu uvijek odmjereni i protokolarni, uz zarazni dječački osmijeh. Uostalom, premda je sada  več star 22 godine zadržao je baby faces – dječačko obličje. Novinare, a posebno novinarke posebno zanima Ibro kao atraktivan momak, pa s manje ili više takta ulaze u njegov privatni život. Nakon punoljetnosti on im sve više daje povoda i „bojim“ se da ne prijeđe granicu. Safet Isović nikada nije postao seks-simbol. No, vremena se mijenjaju. Ako je to na korist afirmiranja bošnjačkog narodnog melosa kao etnoidentitetske oznake, tada je dopušteno fotografirati se i u kupaćim gaćicama. Oduševljava me obitelj Bublin. Otac je Ibrin menadžer i anđeo čuvar a majka je kao oblak sreće koji ga neprestano prati i siguran sam kako od njih prima i dalje mudre savjete.

Fotografije koje prilažem, ne određuju Ibrinu osobnost: veseo, iskren, otvoren, spontan i malo nesmotren. Priložene fotografije promatram ih kao dio globalizacijskog procesa univerzalne unifikacije, koji nisu mogli izbjeći na podsvjesnoj razini, a čega ne moraju biti niti svjesni. Služe mi kao ilustracija tog procesa koji je počeo zahvaćati i narode zapadnog Balkana.

Ibro Bublin emocionalno doživljava pjevanje Harisa Berkovića (okrenut leđima) tijekom nastupa sa skupinom kolega i kolegica. Ili je pjesma bila poticajna, ili je, možda, donje rublje tijesno? Vjerojatno jer po srijedi neopreznost.

Ibro Bublin: „Najlepša ženo vremena svih“. Glazba i stihovi Šaban Šaulić (srpski: Шабан Шаулић; Šabac, 6. rujna 1951.-Bielefeld, 17. veljače 2019.)
Odviše ekstatični tekstovi za dječaka-pjevača.

Styling (oblik i način izbora odječe i obuće) je važan u javnome nastupu. I on ulazi u kompleks neverbalnih poruka. Estradnjaci to dobro znadu, ali i političari. Ibro svoj styling koristi kako bi naglasio vlastitu mladenačku fizičku spremu, ali i izuzetnu snagu i gibljivost svoga glasa. Ova Šaulićeva pjesma puna ljubavnog zova, dopušta ovakav styling, poglavito što ju pjeva mlada osoba (r. 28. svibnja 1999.). Ipak, mora paziti i na kemere. Snimak s natjecanja TV Grand od 3. studenoga 2016.

Kako bi rekao pokojni Igor Mandić, Ibrini pjesnički nastupi odaju izraženu vokalnu drčnost (nije mačistički izraz, već označava prkosnost, samosvojnost). On pjeva lagano, spontano, genetski predodređeno, ima snažne glasnice, ali i savršenu kontrolu melodijske linije, i pjeva s radošću i ushićenjem. To rađa instinktivnu uznositost U isto vrijeme u privatnome životu riječ je o visoko moralnom i tradicionalno odgojenom mladiću – radosnome dječaku, maminom sinu u pozitivnom smislu. Veselome i duhovitom dječaku.

      

Zbog iskazanog Ibrinog poštovanja tradicionalnih etičkih vrijednosti ovu snimku tumačim ka spontani mladenački nastup. Stoga sam nastojao biti duhovit i fotografiju, parafrazirajući jednu njegovu pjesmu, nazvao: „Što ja imam, a što ona nema.“

 

Manipulacija djecom na Istoku

Na žalost, Jacksonov i Bieberov scenski pokret dobio je planetarnu popularnost, a dokaz su tome i navedeni mladi pjevači s „brdovitog Balkana“. Na moj veliki užas otkrio sam kako ga koriste i djeca. Kao prilog podastirem fotografiju prekrasnog dječjeg plesačkog para koji to dokazuje na jednome natjecanju u Rusiji. Djeca su, inače, iz Južne Amerike. Ispod fotografije navodim i snimak na Youn Tubeu koji možete pogledati i zorno se uvjeriti kako sve to izgleda in vivo.

Видео, покорившее весь мир! Зажигательный танец юных бальников
(„Video koji je pokorio svijet. Vatreni ples mladih plesača“)
•10. kolovoza, 2016.
https://www.youtube.com/watch?v=uCgEW4ZokxU

Dječačić koji dira međunožje nije niti svjestan blasfemičnosti svoga pokreta, ali bi toga trebali biti svjesni njegovi roditelji i umjetnički trener.

 

Manipulacija djecom na Zapadu

Prilažem fotografiju popularnog britanskog dječačkog rep-dueta „Bars i Melody“ (Leondre DeVries i Charlie Leneham) koji luduju s Jacksonovim scenskim pokretom, ne shvaćajući kako im kao mališanima to nikako ne priliči. Na krivim djecu, već roditelje. Oni su dječake morali poučiti o tome što je moralno, a što je nemoralno. Njihove mame premalo su koristile kuhaču, ili kako su u mojoj mladosti govorilo, dva uspješna lijeka za zločeste dečke: poritin i čupinol.

 

Mladi engleski reperi šire nemoral

 

„Bars i Melody“ (Leondre DeVries i Charlie Leneham)
Scena neprilična za dječake. To je obično oponašanje nekih jakih uzora i već zbog toga je ništkoristi.

Leondre DeVries i Charlie Leneham su porasli. Premda pubertetlije trebali bi znati kako uz Jacksonovo korištenje međunožja ide i sotonizam. A to završava moralnim rasapom. Oni su se tome prepustili, a roditelji sve promatraju. Na fotografiji je vidljivo kako dječaci-pjevači iz navedenog dua pozdravljaju sotonističkim pozdravom.  Takav pozdrav poznat je pod nazivima: „Sotonistički pozdrav“‘/ Devil’s horns’, / ‘Rogata ruka’ i ‘Mano cornuto’, a znak je odanosti pripadnika sotonističkog kulta “rogatom bogu”. Afirmirao ga je Ronnie James Dio, američki heavy metal pjevač i tekstopisac, frontman poznatih bandova Rainbow i Black Sabbath.

 

‘Rogata ruka’ kao Crna ruka

Očito su M. Jacksom i J. Bieber dio globalističkog procesa obezduhovljenja i desakralizacije zapadne hemisfere. Iste pokrete uočio sam čak kod mladih pjevača u Gruziji i dalekoj Koreji. Riječ je o složenom i dugotrajnom procesu zamišljenom još kod prosvjetitelja, politički utemeljenom u Francuskoj revoluciji kada je pariška Katedrala „Naše Gospe“ desakralizirana a na oltar umjesto Majke Božje postavljena skulptura gole žene, riječ je o procesu teoretski razrađenom kod filozofa poznatih kao Frankfurter Schule, „etički“ preciziranom kod engleskog pjesnika i filozofa Aleistera Crowleya, a planetarno plasiranom u prodorni svijet estrade preko The Betlesa, The Rolling Stonesa, Michaela Jacksona, Justina Biebera i mnogobrojnih imitatora s velikim utjecajem na mladu populaciju.

Nisam želio pisati o djevojkama i ženama pjevačicama novokomponirane glazbe u Srbiji i BiH, tzv. pevaljkama, kavanskim zabavljačicama i cajkama, kao aktivisticama pandemije moralnog rasula. To je živa jeza od neukusa. Te dame svoju umjetnost svode na rad karlice, butina i grudiju. Djevojačka krepost odbacuje se kao nepotrebna. Time prelaze granicu prirodne erotske privlačnosti, šarma i djevojačke ženstvenosti. Na žalost, njihova sklonost zloporabi seksipila, zajedno s agresivnim turbo-folkom sve više prodire i u hrvatski kulturni prostor. Stoga sve to ne svodim na etničku pripadnost, jer je dio procesa koji moralno i tradicijski ruinira cijele etnose. Možemo uočiti kako su neki stari europski narodi izgubili tradiciju i izvornu narodnu umjetnost.

 

Ibro Bublin pred križanjem životnih smjerokaza.
U zdravome tijelu – zdrav duh!

Ibro Bublin živi u glazbenom svijetu koji baštinu čudesnu narodnu umjetnost, ali koji je i ispunjenom raznovrsnim turbo-narodnjacima i pevaljkama. Živi u Sarajevu, a Beograd (TV Grande, vlasništvo turbo-folk zvijezde, Lepe Brene) ga je afirmirao i ponaša se prema njemu pokroviteljski. IZ priloga koji su mi dostupni mogu ustanoviti kako mu je, očito, vrlo teško izbjeći zajedničke nastupe s pevaljkama i turbo-folk zvijezdama, poglavito zbog profesionalnih razloga, jer publika voli takve pjesme i nastupe s puno kiča i uzavrelih i eksplozivnih emocija. (Uskoro ću ovu tvrdnju podkrijepiti foto-dokumentarnom građom.).Vidio sam snimke na kojima Ibro pjeva svojim anđeoskim glasom, a ljudi iz publike dolaze i poklanjaju mu novac (on to po bošnjački naziva – bakšiš) koji on drži u ruci zajedno s mikrofonom, ili ga stavlja u džepove. Na jednoj snimci oduševljeni gledatelj mu je čak „prilijepio“ novčanicu na ćelo, nakon čega je, očito njegov otac, ili organizator koncerta, osjetio kako je to ponižavajuće za mladića, pa je skinuo novčanicu i dao do znanja ljudima iz publike da to više ne čine. Ali isto tako su mi zanimljive i signifikantne snimke zajedničkog nastupa Ibre s nekim kolegicama iz navedenog miljea. Jedna od njih se zove Selma i ima sve odlike pevaljke, bar kako ju ja zamišljam: mlada, lijepa, naglašenih oblika, umjetna plavuša s čizmama do bedara, u suknjici pripijenoj uz tijelo koja tek što pokriva gaćice, s pokretima za mušku pomamu, jednom riječju, kako su nekada govorili, raj za dušu, a pakao za džep.^[4] Prvi puta sam vidio na ovoj snimci vrhunskoga mladog glazbenika, Ibru Bublina, inače kreposnoga mladića, kako je pomalo smeten kao sudionik performansa izazovne i atraktivne kolegice. Ibro je reagirao suzdržano, ali s naglašeno uznemirenim govorom tijela. Nasmijao sam se od srca, jer je njihov nastup bio glazbeno bučan, bez estetske relevancije, riječi teško razumljive, ali scenski fascinantan. Uključujući i publiku. Čak su i djevojčice pored pozornice počinjale cupkati i vrckati donjim dijelom tijela oponašajući Selmu. A neke su se popele na pozornicu i počele plesati. Ovaj „koncert“ i za mene je bio doživljaj. Ukoliko je sve režirano, odnosno unaprijed smišljeno – svaka čast. Međutim, da je poruka Selminog performansa neprihvatljiva – jest!  No, fotografije govore više od mojih riječi.

 

Radost
Duhovit i erotičan duet: Ibro i Selma. Selma je ludo zanosna, a Ibro snažan mladić pri kraju puberteta. Subjekt procesa je pjevačica.
Ibro Bublin & Selma Bajrami Duet Yverdon 2018
19. svibnja, 2019.
https://www.youtube.com/watch?v=KX2HvCufLbc

Scena 1.

Ibro promatra Selmu s porukom u očima, muževno, poželjno i suzdržano. Nije uspio do kraja sačuvati profesionalnu hladnokrvnost i distancu. Selmino pjevanja i plesanje bili su pravi atak na njegovu momačku krepost. Po takvom pogledu, kakvim Ibro prati kolegicu, bio je čuven hrvatski glumac Zvonimir Rogoz u filmu „Ekstaza“ s Hedy Lamar. A Selma je iskoristila priliku koju joj je pružio mladi Ibro i pokazala svoj raskošni talent. Mašala! Samo, nešto bi trebala i pjevati!

Scena 2.

Selma se razigrala koristeći sve svoje umjetničke atribute i krećući se oko Ibre priredila pravi erotski plesni performans. U jednome trenutku sam se poplašio da će temperamentna pevaljka u žaru umjetničkog nadahnuća na sceni početi testirati krepost povučenog Ibre. Nikada nisam bio na sličnome koncertu. Ovdje je sve iskrilo zbog muško-ženskog scenskog sraza. Ibrin „ples“ je bio suzdržan, gotovo stidljiv, umjesto tetrijebski raskošan, a onda je ruka popustila. A što je drugo mogla?

Scena 3.

Ibrina desnica je postala očarana Selminim nastupom i spontano
krenula iskonskom stazom života. Ljevica drži štafetu.

Scena 4.

Na kraju Selminog plesa, Ibrina desnica nije izdržala i refleksno je
ponovila Jacksonov scenski pokret, dok je ljevica držala mikrofon kao
štafetu, poput onih kakve smo nekada trčeći nosili Titu za rođendan.

Scene 5.

     

Nakon desnice, Ibrina ljevica je pobjednički uzdignutim kažiprstom kazala sve što je trebalo kazati, a Selma se nakratko pretvorila u bršljan. Ibro je potvrdio rodni status. Međutim, u buduće mora paziti na „cipzar“ / „ciferšlus“, ili kako u Hrvatskoj kažu: smičak. On može biti  neugodan. Priznajem: sve je bilo mladenački spontano, ni malo vulgarno i Ibrina je krepost izdržala iskušenje. Sa sjetom sam se prisjetio pjesme Đimija Stanića „Prolazi sve…“ i osjetio breme vlastitih godina.

Scena 6.

Igor Bublin: Emina.  ZG Specijal 31 – (TV Prva 6.5.2018.)
Glazba: Bane Vasić, tekst: Vlada 013, aranžman: Bane Vasić
Pjevač je tijekom izvedbe ove pjesme višekratno ponavljao Bieberov
scenski pokret. Dakle, nije bilo spontano. Doduše, daleko od Justonove
ekspresije. Ibro, ako ovo performansa, budi oprezan zbog moguć ozljede.

 

Emina

Do tebe, vjeruj mi, želja sam imao sto
sve dok od ljubavi nisam obolio
sad mi je samo jedna ostala
da zauvijek budeš moja

Možda sam pijan i lud
sudbine čeka me sud
ne mogu više da samo
budem ti drug

Srce mi za tobom vri
kada čaršijom prošetaš ti
k’o tudje trešnje me
usne te zovu na grijeh

Briga me, ljepoto, sad
šta će o nama pričati grad

Tvojih usana med
za mene jedini lijek
da ne ostarim mlad

Ref. 2x
Do tebe, vjeruj mi, želja sam imao sto
sve dok od ljubavi nisam obolio
sad mi je samo jedna ostala
da zauvijek budeš moja, Emina

Spreman sam noćas na sve
i zbog tebe najbolje
ne budi takva, sidji
sa oblaka

Neću da čekam ni dan
po tebe, evo došao sam
jer ko reskira kao ja
taj i dobija

Ref. 4x
Tekst, na žalost, nema umjetničku vrijednost.

Scena 7.

Ibro Bublin: Emina. Izvodeći ovu modernističku verziju narodnog melosa, mladi je pjevač posegnuo i za modernim scenskim pokretom. Sadržaj pjesme obogatio je plesnom porukom.
Na studijskoj snimci od 6. 5. 2018. pjevač ne koristi Bieberov scenski pokret, što znači kako je na prvom koncertu bio dio scenske igre. Nježnije, bolan, nježnije!

Snimka koja upozorava kako zlo nikada ne spava: Ostarjeli pokojni turbo-folk
pjevač, Borislav "Boro" Drljača (Donja Suvaja, 29. kolovoza, 1941.-11. listopada, 2020.) iza leđa mlade, darovite i naočite bošnjačke zvijezde, razmišlja o budućnosti, koje on više nema. A da su njegovi, koje je svojim pjesmama slavio, pobijedili, niti ovaj lijepi i talentirani dječak ne bi imao budućnost. Bio bi u izbjeglištvu, ili sveden na „baliju“ u velikosrpskoj despociji. Molim Te poslušaj pjesmu „Plava ptica“ Irfana Mensura i intervju u kojem je opisao u kojim je uvjetima pjesmu napisao. Morao je pobjeći iz Beograda samo zbog konfesionalne pripadnosti. Naravno, mlade ne treba opterećivati prošlošću, ali Ti postaješ paradigma, a to znači da preuzimaš na sebe i skrb o dobrobiti svoga naroda i svoje konfesije.

 

Zdrav duh u zdravome tijelu

Bublin će kao punoljetan mladić postati svjestan svoga tjelesnog izgleda i njegove važnosti u karijeri, poglavito zbog mlađe ženske publike koja ga doživljava i kao privlačnoga momka, a ne samo kao pjevača otužnih sevdalinki. Kao pubertetlija bio je visok i mršav, a danas je stameni momak. Kazali bi novinari, Ibro postaje i seks simbol. Gledao sam jednu TV emisiju u kojoj je Ibro bio gost i gdje su ga ispitivali o njegovim kupaćim fotografijama snimljenim na ljetovanju 2022., a koje su zainteresirale gledateljice i obožavateljice njegovoga glasa. Otkrile su novoga momka s „pločicama“ kako se izrazila jedna od voditeljica. Razlog je teretana. Mladić je vrlo pribrano i razložno objasnio zbog čega ide u teretanu, gdje radi na fizičkom oblikovanju tijela. „Želim biti lijep i sebi i drugima“, a uz to je spomenuo i zdravlje. Druga, mlada i privlačna voditeljica odlučila je uvjeriti se u rezultate napora koje ulaže u teretani. Jednostavno je opipala njegovu mišicu na lijevoj ruci i vrlo duhovito i znakovito komentirala ono što je snažno osjetila: „Ne bih se bunila“.

Presnimo sam „sporne“, zapravo čedne fotografije od kojih dvije prilažem ovome tekstu.

1.

Ibro Bublin godine 2022. uživa podno prekrasnih hercegovačkih slapova „Kravice“. Bio sam ondje i svjedočim o božanskoj ljepoti. Prirodna ljepota mladićevog poprsja čini cjelinu s ljepotom slapova, a uz to ima i puno sakralne simbolike.

2.

Ibro Bublin, sada stasao momak, kao da zanosno poručuje: Tu sam,
najljepši sam, i samo mi je nebo granica! Spreman sam za misterij
života. Snimatelj je mladića stavio u pozu Apolona, a možda i anđela
sretnog trenutka. Podsjećam: stari su Grci više cijenili boga Apolona
(božanstvo muške ljepote i glazbe) od boga Prijapa (božanstvo muških
genitalija). (Gaće su u bojama ukrajinske zastave – čestitam!)

Fotografija slavi životnu radost i zbog toga u sebi sadrži i aspekt Slave Gospodinove, pa čak i apoteozu. Mladić je kao model stavljen u pozu Apolona, ali i anđela sretnih dana koji pozdravlja cijeli svijet. Sukladno intenciji sadržaja fotografije, njezin autor je Ibrin lik deerotizirao, stavivši ga u suodnos s visokim kršnim stablima, a „oslobodio“ ga je rodne određenosti, zadržavši ju u torzu. Stoga na ovoj fotografiji Ibro više djeluje kao anđeo sretnog trenutka. Čestitam fotografu-umjetniku!

Ibro Bublin, želim to podvući kako ga se ne bi krivo shvatilo na osnovu priloženih fotografija, student je druge godine, marljiv, darovit, samosvojan, lijepo odgojen i punokrvan momak. Ima i tajanstvenu ljubav koja je „pala“ na njegovu glazbu. Kako će se dalje razvijati u profesionalnom, stručnom i ljudskome smislu pokazati će vrijeme. Generacijski je od mene vrlo daleko jer mu mogu biti djed. Stoga dopuštam kako sve ovo što mladi danas čine i kako postupaju sa životnim vrijednostima, uopće ne shvaćam. Međutim, nadam se kako će s vremenom postati nacionalna veličina i odgovorna paradigma.

Ibro kao pjevač djeluje među ševama. Svira klavir, dakle izvodi i Mozarta. Ima specifičnu boju glasa kojim vlada kao glazbenim instrumentom. Već sada je zvijezda, a postati će i više od toga – nacionalna vertikala u svojem fahu. Zbog toga bi i njihov scenski govor morao biti kontroliran.

Kako bi opstao morati će prihvatiti zakon ptičjeg jata. To kao da je već shvatio i bez mene! Ibrino narodno pjevanje (čudesni vibrata koji neki nazivaju i „zavijanjem“), priznajem, ne doživljavam s ushićenjem, za razliku od sevdalinki koje volim i kada ih pjeva istinski uživam („Kad ja pođoh na bembašu“; „Čudna jada od Mostara grada“, “Niz polje idu, babo, sejmeni“; „Omer beže“, etc.).

Ibri sam zahvalan na prekrasnim sevdalinkama koje su me podsjetile na mladost kada smo preko Radio-Sarajeva rado slušali Nadu Mamulu, Zaima Imamovića, Safeta Isovića, Zehru Deović… Zahvaljujem mu da obiteljskome skladu. Vidjeti ih zajedno pravi je užitak. Mama se ne stidi javno zapjevati sa sinom, braća se glazbeno podupiru i vole, a otac je preuzeo svu menadžersku skrb o Ibrinim nastupima i gostovanjima.

 

  

Čarobni bucmasti dječačić Ibro Bublin pjeva i svira impresivnom snagom glasa i preciznošću melodijske linije. Harmonika je skoro veća od umjetnika. „Bosno moja divna mila“, „Trepetljika trepetala…“. A tek ovaj veseli fesić!

Skladna obitelj Bublin: s desna na lijevo: otac Dervo, pjevač Ibro,
mama Jasmina i brat, glazbenik Armin.

 

Sakralna fotografija: Ponosna majka Jasmina sa svojima
lijepo odgojenima, „maminim sinovima“.

 

Zlo ne može pobijediti

Ma koliko zlo napreduje širom Zemlje, a jedan od njegovih varijanata je i njegovanje u tzv. zabavnoj glazbi, nemorala, blasfemije, raskalašenosti, pa sve do sotonizma, ipak dobra glazba, glazba s transcendentalnim nadahnućem neće biti odbačena. Ne osuđujem mlade koji traže afekte i ekscentričnosti kao dio osobne promocije. Osuđujem obrazovane glave iz svijeta politike, glazbene teorije i estetike kao filozofske znanosti koji u suicidalnom pravcu žele usmjeriti život novih naraštaja. Nije u pitanju jedino glazba i nemoral u njoj, u pitanju je urušavanje svih društvenih normi, uništavanje svih svetinja, svih tradicionalnih vrijednosti, svih obzira u korist hedonizma i konzumerizma, s ciljem obezljuđivanja, obezdušivanja i konačno, depersonalizacije „novoga čovjeka“. Rezultati su porazni.^[5] Domicilni narodi Europe nestaju jer je kultura smrti nadvladala kulturu života, muški i ženski naravni identitet se relativiziraju, brak se svodi na partnerstvo, vjera se odbacuje kao nešto nazadno, crkve se zatvaraju, a svećenici kriminaliziraju, mašta se o totalnoj kontroli nad ljudima… Izbjegava se govoriti o povijesti ovoga globalnog procesa. A počelo je s intelektualcima koje nazivaju Prosvjetiteljima. Prvo ostvarenje zbivalo se u Francuskoj revoluciji kada su „naprednjaci“ iz pariške Katedrale „Naše Gospe“ izbacili kip Bogorodice, a na njeno mjesto postavili lik gole žene, filozofski su sve lijepo „obrazložili“ filozofi poznati kao „Frankfurstka škola“ , a onda su zli političari cijele narode željeli preoblikovati kao desakralizirane robote, uz cijenu istrebljenja onih koji su se opirali, npr. Lenjin i Staljin u Rusiji, Ma Cedong u Kini, Kim Il Sung u Sjevernoj Koreji, Pol Pot u Kambodži i mnogi njima bliski i njima srodni. Političare su slijedili i mnogi umjetnici. Tako npr. većina mladih ne zna kako je sve ove blasfemije i zloporabu spolnosti teoretski obradio engleski književnik, astrolog i okultist Aleister Crowley (Leamington Spa, 12. listopada 1875. – Hastings, 1. prosinca 1947.), pravim imenom Alexander Edward Crowley u djelu „Knjiga zakona“.  Bio je pripadnik nekoliko okultnih organizacija, a neki ga smatraju osnivačem modernog sotonizma. Njegov temeljni aksiom bio je sadržan u izreci Do what thou wilt shall be the whole of the law („Čini što ti Volja i to neka ti bude sav zakon“).

Među najuspješnijim propagatorima novoga, desakraliziranoga pogleda na umjetnost bile su snažne kreativne ličnost, kao npr. u glazbi sastavi, The Beatles i The Rolling Stones, uz niz ostalih, Freddie Mercury, vokalist grupe Queen, Michale Jackson, J. Bieber…  U likovnoj umjetnosti to su svakako Pablo Picasso i Kazimir Malevič (koji je u drugome dijelu života shvatio kako se suprematizam izrodio u svoju suprotnost i stoga se vraća kršćanskoj estetici).

Pisac ovih redaka nema iluzija kako bi članci poput ovoga mogli bilo što promijeniti. Pokojni posljednji predsjednik Sovjetskog Saveza, Mihail Gorbačov, je na početku tzv. „perestrojke“ izgovorio čuvenu sintagmu: „Proces pašol“  – proces je pošao i ništa ga ne može zaustaviti.

Mi u ovome dijelu svijeta još imamo šanse bar usporiti taj proces. Imamo tradiciju, imamo vjerske temelje, ali za nesreću imamo kod nekih naroda i sotonistički nacionalizam koji logikom svoga postojanja ruši sve pred sobom, kao cunami. Namjerno sam upotrijebio ovaj termin jer je dio globalističkog procesa uništavanja svih vrijednosti. Suprotno od njega je, kako reče pokojni hrvatski kardinal, Franjo Kuharić, evanđeoski nacionalizam koji se temelji na ljubavi. Muslimani imaju Muhamedovo učenje o sućuti i pomaganju bližnjima. Stoga smijem zaključiti ovaj esej koji se razvijao poput dvostruke elipse, uvjerenjem kako Zlo ne može imati posljednju riječ. Ona pripada Logosu. Stoga neka nam živote ispunjava radost!

 

---