Kakva me ovo slika podsjeća na Bosnu? Je li ona trešnja naslonjena na našu zgradu ili zvuk vlaka koji tutnji kroz maglovite zagrebačke kvartove? Jesu li ljudi isti kao u Bosni? Hoće li se nasmiješiti kada budem prošla pokraj njih ili dobaciti ono naše “šta ima”? Jesu li parkovi kao tamo kod nas, kafići, dućani?
Sjedeći tako na balkonu posmatrala sam tog jutra tri solitera ispred moje zgrade. Podsjećali su me na prizor koji sam vrlo često posmatrala sa prozora studentske sobe u Zenici. Nije bilo neke razlike osmim možda u visini. Ovi zagrebački su za nekoliko katova viši, a kako i ne bi kad u Zagrebu živi puno više stanovnika nego u Zenici. Ipak sam primijetila jednu razliku. Ovi soliteri u Zagrebu ne primaju sunce u svoju postelju kada dođe vrijeme da ono usnije. Ne prostiru šarene tepihe oko sunca dok se ono pospano smješta u krevet solitera. U tim trenucima mi je sve to bilo jako tužno. Mislila sam u sebi: “pa sunce je onda samo bosansko ako ga jedino ona tri solitera primaju u svoj krevet!” Sunce bi trebalo imati svoj dom, mjesto na koje odlazi nakon što cijeli dan grije našu planetu, naša mora, okeane, životinje i ljude. “Baš je bezveze ovaj Zagreb kada ni suncu nije mogao naći mjesto pod svojim djelićem neba. Kako onda uopće da očekujem da će naći za mene.”
Zatvorivši oči polako sam otišla do studentske sobe. Opet sam vidjela taj čarobni momenat gašenja sunca iza solitera. Miris koji mi se uvlačio u nos ometao je moje sjećanje. Bio je to miris lipe koja je cvjetala odmah ispod mog balkona na Trešnjevci. Bilo je ljepše nego ikada vidjeti zalazak sunca iza zeničkih solitera dok mi miris lipe omamljuje um. Rekla bih katarza.
Većina žena sanja o svom bajkovitom vjenčanju. Slušajući i gledajući priče o Trnoružici, Pepeljugi, Snjeguljici ili Uspavanoj ljepotici takav oblik vjenčanja ženama postaje obrazac vjenčanja kakvo bi ono trebalo biti. Kada odrasteš život ti servira jako puno neočekivanih situacija u kojima nemaš previše izbora, nego prihvataš život takav kakav jeste. Nakon što me muž zaprosio nismo imali previše vremena za planiranje svadbe. U tim prvim danima nakon pojave korone u cijeloj državi je vladao totalni kaos. Život je odjednom stao. Išli smo od vrata do vrata, od ustanove do ustanove. Kucali smo i nijednom nismo dobili odgovor. Sva vrata bila su zaključana. Već sam bila počela gubiti nadu da ćemo uspjeti dobiti termin i bilo mi je jasno da bi to značilo da moram napustiti državu. Jednog jutra, dok smo konstantno obnavljali poziv sa matičnim uredom grada Zagreba, netko je sa druge strane slušalice rekao tu dugo očekivanu riječ “halo”. Sjećam se da sam u tim trenucima osjetila veliki strah i veliku radost istovremeno. Strah od toga šta ćemo saznati, ali i radost jer se napokon ukazala neka nada da će sve biti u redu. S druge strane slušalice čula sam jako prijatan glas gospođe koja je mom mužu rekla: “Naravno da se možete vjenčati, ali bez ceremonije i uzvanica”. Ne sjećam se da sam ikada u životu bila sretnija nego u tom trenutku.
Život je za mene počeo postojati iako je sve ostalo bilo jezivo mirno. Nisam imala vremena razmišljati o Pepeljugi ili Snjeguljici. Imala sam svog princa pored sebe i imala sam datum. Haljina koju sam nosila na vjenčanju nije bila kao ona iz bajki, nisam nosila krunu i nisam imala svjetlucave zlatne cipele.. Tog jutra, na dan vjenčanja, probudila sam se pomalo tužna. Sjetila sam se bajki iz djetinjstva i sjetila sam se da su sve te princeze pored sebe imale svoje roditelje, prijatelje, braću i sestre. Možda sam nekada mogla zamisliti svoje vjenčanje u kojem nema bijelih konja i zlatnih cipela, ali nisam mogla ni slutiti da ću na svoj najsretniji dan biti potpuno sama, u stranoj zemlji. Muž me čvrsto držao za ruku dok sam ispod maske skrivala drhtave usne. Gledajući prema telefonu na kome su se redale jedna za drugom slike mojih roditelja, sestre, brata, mojih prijateljica i kume, jedna suza se otrgnula iz oka i pala ravno na moje istrošene žute cipele. Moj najsretniji dan u životu bio je ujedno i moj najtužniji dan.
Možda sam bila tužna, možda sam se osjećala usamljeno, možda mi zalazak sunca nije bio kao onaj na koji sam navikla ili sam jednostavno bila nespremna na nove izazove u tom trenutku, ali sam sigurna da mi je život dao pravu stvar. Danas sunce dočekujem nakon buđenja na istom onom balkonu na kojem sam čekala da krene na spavanje. Tri solitera su prvo što ono obasja.
Imati dva doma velika je privilegija. U jednom te sunce pozdravlja u jutro, u drugom te uspavljuje za laku noć. Sunce je i ovdje i tamo. Gdje god da smo i dokle god nam je srce puno, nikada nećemo biti bez doma. Ja ih imam dva i mogu slobodno reći da sam vrlo bogata zbog toga.