U četvrtak, 12. svibnja/maja 2022. u okviru tribine „Dr. Sulejman Mašović“ u zagrebačkom Islamskom centru, predstavljena je knjiga Nihada Krupića „Moja zemlja je SREBRENA“, u izdanju tvrtke „Grafičar“ iz Bihaća. Predstavljanje knjige organizirali su Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, BKUD „Sevdah“ i Medžlis islamske zajednice Zagreb.

O knjizi su govorili prof. Sonja Bećirević Kušec i mr. sc. Ekrem Bećirević, a u glazbenom programu nastupili su Enes Melkić i Abdulah Alija Bećirević.

O svojem je životu, od ondašnje Bosne i Hercegovine, rata i stradanja i egzila u Kanadi, vrlo emotivno govorio autor Nihad Krupić, pri čemu je pokazao tekst pjesme Enesa Kiševića „Majkama u krilu djece“ iz 1993. godine koju i danas čuva kao relikviju.

„Godinama sam se trgao u nemogućnosti da do kraja pomirim svoje svjetove. Onaj skriveni me je vraćao nazad, korijenima, odupirao se vanjskom i nije ga prihvatao, sve do spoznaje da sam najbliže sebi kad mi u uho ulazi zvuk sevdalinke i opominjući ezani, a u zatvorene oči dolazi slika moje kuće i majke dok sa zida skida postekiju i priprema se za namaz. Kako sam stario, sve više sam razmišljao o sebi. Srce mi je i dalje kucalo, ali nekako izdaleka. Glava je bila na ramenima, sa strahom od ogledala, a jezik, jezik je bio osuda. Tvrd, otežao, nepripremljen, uglavnom tuđi i nikad nije uspio napraviti most između srca i glave. Možda sam i zato malo pričao  i gotovo zašutio zadnjih nekoliko godina. Bolest je došla polahko u moje tijelo i doživjela neočekivanu dobrodošlicu. Nije mi bilo do borbe. Prihvatio sam to kao Božju volju. On će odrediti hoće li bolest iščeznuti ili će mene nestati“, tako zapisuje u svojoj knjizi Nihad Krupić.

***

RAT NIJE NAŠA SUDBINA

Maj 1999. godine je izmicao. Dani su bili topli, sunčani. Lagahni povjetarac je nosio tople valove vazduha sa široke plohe svijetloplavog Pacifika, čineći podnošljivom temperaturu od 35 Celzija. Nikad nisam volio velike vreline i baš mi je odgovarala klima Fiji, države sastavljene od grupe sitnih ostrva, smještene između Australije i Novog Zelanda. Koristio sam ljepotu prirode na najbolji način: svaki dan mijenjao plaže dok se nisam ustalio na jednoj lijepoj uvali, dugog poluluka, pijeska poput praha, koji su sa pučine izbacili veliki valovi tokom kratkog zimskog perioda. Bilo je kasno nedjeljno popodne. Ležao sam na pustoj obali i s vremena na vrijeme pogledao bih zadnju stranu lokalnih novina, gdje se nalazio komentar nogometne utakmice, odigrane prethodnog dana. U sredini teksta je bila moja slika. Iznad nje je pisalo: ‘Temperamentni trener kanadskog tima, porijeklom iz Bosne, nezadovoljan ‘suđenjem’.

Raširenih ruku, reagovao sam burno, ljuteći se na sudiju, koji je do kraja bio naklonjen domaćoj selekciji. Ta scena je podigla publiku na noge. U pozadini slike, na tribinama stadiona bila su neuobičajena, tamna i pomalo divlja lica domaćeg stanovništva, kojeg su uglavnom činili Fiji domorodci, Hindusi i muslimani iz Indije, doseljeni engleskom kolonizacijom pacifičkih pustih ostrva početkom 19. stoljeća.

Sve oči su bile uprte u mene. Osjetio sam i neku milost u njihovim pogledima, možda uzrokovanu riječima oficijelnog spikera na početku utakmice, kojim sam predstavljen kao trener kanadske selekcije, rođen u Bosni i Hercegovini i protjeran u Kanadu prije četiri godine zbog ratnih prilika. Što sam više pokušavao odgonetnuti simboliku te slike, nisam mogao a da se ne sjetim prijašnjih prizora sa naših TV ekrana, iz ratom zahvaćenih područja Centralne Afrike, gdje se moglo vidjeti na hiljade izmasakriranih tijela po zabačenim pustarama afričke divljine. Tada je u meni, kao i u većini drugih gledalaca, taj prizor izazivao trenutnu jezu i žalost koja se skoro potpuno gubila mijenjanjem kanala. Suosjećanje bijelog čovjeka sa nesrećom crnog skoro da nije postojalo. Uvijek je to bilo daleko, u tamo nekoj divljoj Africi, gdje žive plemena i gdje rat izgleda poput svakodnevne potrebe za hranom i pićem. Iz tog razloga sam želio proučiti do kraja izraz lica iz tamnopute publike i zaključiti da li se stvarno radi o suosjećanju sa patnjama mog naroda ili je u pitanju lagahno zadovoljstvo da, eto, ima na ovom svijetu i bijelih plemena i ljudi koji su krvoločniji od najgorih crnih domorodačkih.

Ostadoh dugo na toj zadnjoj strani, više gledajući sliku, nego čitajući tekst, dok me iz razmišljanja nije prenuo dubok glas nekoga ko me je pozdravljao. Iznad mene je stajao ogroman čovjek. Imao je široku glavu, visoko čelo, široko otvorenih usta, punih bijelih zuba. Kosa mu je bila u afrostilu, lice prijatno, bez imalo znakova opasnih namjera. Započeli smo razgovor.

Bio je veoma obrazovan i upućen u svjetska zbivanja. Reče mi da je došao u posjetu familiji, koja živi u domorodačkom selu nadomak plaže. Inače živi u glavnom gradu Suva i zaposlen je u državnoj službi. Razgovor je tekao uobičajenom izmjenom pitanja i odgovora. Kada je čuo da sam rođen u Bosni, bio je veoma zainteresovan za situaciju u mojoj domovini. Pokušavao sam mu objasniti kako smo živjeli prije i šta je prethodilo ratu u ex YU. Slušao je pažljivo, želeći da mu ništa ne promakne. Nakon skoro sat razgovora zašutili smo. Sunce se na pučini spojilo sa okeanom. Počeo sam kupiti svoje stvari, želeći da se prije mraka vratim u hotel. Prije nego smo krenuli svako svojim putem, ovaj domorodac je rekao nešto što mi i danas odzvanja u ušima:

“Vi u Bosni bi se trebali ugledati na nas, stanovnike Fiji: da živite bez rata i zločina, jedni sa drugima, bez obzira na bilo kakve razlike. Gledajući vas na televiziji primjećujem da ličite jedni na druge, govorite istim jezikom i čak imate iste vojne uniforme. Siguran sam da ni sami ne možete uvijek pogoditi pri prvom susretu sa svojim zemljakom kojem narodu ili religiji taj pripada. Uostalom, zašto vi uopšte i ratujete?“

***

Nihad Krupić, rođen u Bosanskoj Dubici, školovao se u rodnom gradu, Prijedoru, Zagrebu i kanadskom Vancouveru. Istaknuti je nogometaš. Nije se bavio politikom, ali je 1992. sudjelovao u provođenju referenduma za neovisnu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu. U studenom mjesecu te godine prognan je iz rodnog grada, odlazi u Ljubljanu gdje počinje pisati za BiH medije, Oslobođenje, BiH ekskluziv i Ljiljan. Godine 1994. seli u Kanadu gdje i danas živi. Knjigu priča „Ram za sliku moje Bosne“ objavio je 2005. godine. Autor je više od 300 publicističkih radova, kolumni, političkih analiza, putopisnih reportaža i historijskih i kulturnih eseja.