U Prijedoru je od 1992. do 1995. godine protjerano oko 50.000 osoba, a kroz logore Keraterm, Omarska i Trnopolje te još 54 mjesta zatočenja prošlo je oko 30.000 muškaraca, žena i djece nesrpske nacionalnosti.

U okviru obilježavanja Dana bijelih traka u Histrionskom domu Zagrebu, u nedjelju 29. svibnja prikazana je kazališna predstava Schindlerov lift, prema romanu Darka Cvijetića, pisca i očevica događaja o kojima piše, u režiji Kokana Mladenovića.

Stotinjak građana se u nedjelju 29. svibnja okupilo na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića, u spomen na žrtve zločina 1992. i kasnijih godina u Prijedoru, u dolini rijeke Sane, u Bosni i Hercegovini. Događanje je održano u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba (VBNMGZ) i u saradnji s udrugom Stara Rijeka i okolica. Podjelom informativnih letaka i vezivanjem bijelih traka prolaznicima i sudionicima događanja i ove godine, po deveti put u Zagrebu, hrvatsku se javnost želi podsjetiti na taj zločin. Zlo se nikada nikome ne smije ponoviti, poruka je odaslana sa skupa.

Manifestacija Dan bijelih traka već se godinama održava kao sjećanje na dan 31. svibnja 1992. kada je počeo progon nesrpskog stanovništva na području općine Prijedor. Toga je dana od strane Kriznog štaba, nasilno instalirane vlasti u tadašnjoj općini Prijedor, izdana naredba kojim se nesrpskom stanovništvu naređuje isticanje bijelog platna na svojim domovima te obavezno nošenje bijele trake na nadlaktici. Na pragu 21. stoljeća i nakon bezbrojnih „nikad više“, nakon nacističkih zločina koji su uključivali slične postupke obilježavanja Židova u 2. svjetskom ratu, ova gotovo nerealna, nevjerojatna naredba bila je uvod u etničko čišćenje nesrpskog stanovništva i u genocid koji je proveden u tom kraju i u BiH. Program se svake godine održava s ciljem ukazivanja na diskriminaciju žrtava, poricanje i nemogućnost obilježavanja mjesta stradanja za sve žrtve rata Prijedora i njegove okolice.

Tijekom tri godine rata na području Prijedora ubijeno je 3.176 ljudi, a kroz koncentracijske logore prošle su desetine tisuća ljudi nad kojima su vršena masovna pogubljenja, zločini silovanja i razni drugi oblici mučenja, psihičko maltretiranje, različite vrste torture i zločina protiv čovječnosti. Također ubijena su 102 djeteta mlađa od 18 godina, a Bošnjaci su u ukupnom broju činili više od 90 posto stradalih.

U svibnju 1992. godine osnovan je logor „Omarska“, na lokaciji rudnika željezne rude Omarska, kroz koji je prošlo više od 3000 zatvorenika. Logor su organizirali lokalni vlastodršci nakon nasilnog preuzimanja vlasti od strane Srpske demokratske stranke u općini tijekom svibnja iste godine. Tada je organizirana sustavna kampanja zatvaranja i protjerivanja nesrpskog stanovništva prijedorske regije, a njihova imovina je pljačkana i uništavana.

Logori su bili dio organiziranog sistema deportacija i zatvaranja bošnjačkog i hrvatskog stanovništva tijekom 1992. godine. Na teritoriju općine Prijedor, uz logor „Omarska“, djelovalo je više sličnih mjesta, mučilišta i stratišta poput Keraterma u Prijedoru, Trnopolja kod Kozarca i drugih, a koji su bili usko povezani i s koncentracijskim logorom Manjača na teritoriju općine Banja Luka. Dio logoraša se uspio domoći slobode potplaćivanjem čuvara i zapovjednika logora, a većina je teško stradala.

Ne smije se zaboraviti zlo koje se dogodilo nevinim ljudima u Prijedoru i okolini i koje podsjeća na Holokaust, kako se to zlo ne bi nikada nikom ponovilo, poruka je odaslana i sa skupa na Trgu bana Jelačića i koja se šalje s drugih sličnih skupova posvećenih stradanjima ljudi.

Održavanje sjećanja na žrtve zločina važno je zbog pijeteta prema žrtvama prije svega i kako se uvijek kaže: da se ne zaboravi, ne ponovilo se. No, čini se da su ljudi skloni zaboravljanju, jer zahtjevi svakodnevnog života traže svoje, prošlost se ne spominje. Vlastita neugodna prošlost, vlastita nedjela još se lakše potiskuju u sivu zonu. Živi se, ne pamti se. Ali, nije se zaboravilo, sve to se zapamtilo: kako se što radi, kako se organiziraju masovni zločini, kako se ljude odvaja u koncentracijske logore, tamo izgladnjuje, muči, ubija, siluje. Fotografija s ograde iz logora Manjača koja je obišla svijet prikazuje logoraše, ljude kosture, izgladnjele, očajnih pogleda. Fotografija koja kao da je „uhvaćena“ uz ogradu nekog od nacističkih logora u 2. svjetskom ratu.

Darko Cvijetić, pisac, pjesnik, esejist, kritičar; redatelj i dramaturg pozorišta Prijedor, za svoj roman Schindlerov lift godine 2018./2019. u Hrvatskoj je dobio prestižnu književnu nagradu Fritz za najbolju knjigu fikcijske proze koju dodjeljuje tjednik Express. Radnja se zbiva u Crvenom soliteru izgrađenom sredinom 70-tih godina prošlog stoljeća u Prijedoru i govori o ljudima koji tamo doseljavaju. Crveni soliter bio je tadašnja Jugoslavije u malom, mjesto zajedništva, entuzijazma, prosperiteta i očekivanja boljih vremena koja imaju nastupiti. Ljudi tako različiti, zajedno se druže, slave, svađaju, zaljubljuju, prepiru, djeca se zajedno igraju. Različitost će kasnije postati „krvavi zamajac za tihi dolazak smrtolike prilike koja će se u zgradu zavući i više iz nje nitko je neće znati, niti htjeti istjerati“, piše Cvijetić. Djeca se svakodnevno oko solitera igraju rata, što možemo vidjeti i u kazališnoj predstavi, i uvijek su u igri dva tabora, „onaj pravi“ i neprijateljski, u kojem niti jedno ne želi biti, tako da se protagonisti neprijateljskih skupina jedva pronalaze. Kasnije ta djeca odrastaju i na kraju se nađu u pravom ratu, opet u dva suprotstavljena tabora, samo se sad ne zna koji je onaj „pravi“ a koji neprijateljski, jer svaka strana ima svoju istinu.

Ono što se dogodilo u Prijedoru, u dolini rijeke Sane, u Bosni i Hercegovini pamtit će se. Promijenili su se životi ljudi, ništa više nije kao što je bilo prije. Bezbrojne tragične sudbine zauvijek će ostati u sjećanju.

fotografije: Armin Hodžić