„Kraj Drugog svjetskog rata bio je samo vojna pobjeda. Pobijeđene su bile fašističke države i njihove vojske. Ali nije bio pobijeđen fašizam kao povijesna praksa, politička metoda, ideološka mreža i misaoni obrazac. Fašizam je preživio i sada se vraća, pa i tamo gdje je bio pobijeđen“, rečenice su na naslovnici knjige Rastka Močnika „Koliko fašizma?“, objavljene 1998./99. u prijevodu/izdanju ARKZIN-ove Bastard translation machine i biblioteke Bastard. Znakovito, ove Močnikove rečenice nalijepljene su na fotografiju jarunske vojne parade s hrvatskom političkom elitom u kadru i čine naslovnicu hrvatskog izdanja njegove knjige.

Koliko je onda fašizma preostalo i koliko ratova još? Nije li do danas, 77 godina od završetka tog svjetskog rata, uslijedio možda i treći, četvrti ili tko zna koji u nizu.

Besmisleno numeriranje „svjetskih“ ratova održava nas u iluziji da smo između tih brojeva živjeli u miru.

Od ‘mlađih’ zemalja, čak su i Sjedinjene Američke Države, u niti 250 godina postojanja tek njih dvadesetak provele u miru. Naravno, osim tih dvadesetak godina ta je velika zemlja sve preostale godine bila u ratu, ali izvan svojeg teritorija.

U filmu Živojina Pavlovića Do viđenja u sljedećem ratu, snimljenom u Sloveniji prema romanu Vitomila Zupana „Menuet za gitaru“, na godišnjem odmoru nekoliko godina po završetku rata, susreću se bivši slovenski partizan Berk i bivši njemački vojnik Bittner i u dugim razgovorima obnavljaju svoje ratne uspomene.

Taj je roman bio važan za početak demitologizacije ratne proze i odnosa prema kolektivu. Autor, iako sudionik narodno-oslobodilačke borbe, partizan, tada biva osuđen na 17 godina robije kao neprijatelj sistema, lik koji se odao neprijateljskoj propagandi. I redatelj je počašćen epitetom „tujec“ (tuđinac), pri čemu su ga uputili u pravila lijepog ponašanja u „tuđoj kući“.

Kakva su naša današnja ponašanja, lijepa i nelijepa, kada se suočimo sa stvarnom prijetnjom novoga rata?

Ljudi na funkcijama mogli bi se prisjetiti riječi Borisa Marune – u Engleskoj ministri uče na Cambridgeu, dok kod nas uče na funkciji.

Prijetnje novim ratom, koji zapravo već traje gotovo pola godine, nalikuju kuhanju žabe. Temperatura se lagano povećava i žaba to ne primjećuje, sve dok ne bude skuhana.

Iz prošlosti, čini se, učimo najmanje. Na našim prostorima slabo se uči i na funkciji. Fotelja je san mnogih, pa makar u karijernom usponu u početku bila šamličica, štokrlica, skemlijica, tronožac. To je nama naša borba za bolju prošlost dala.