Nedavno su u Republici Hrvatskoj ukinute gotovo sve mjere! Počinjemo se vraćati starom normalnom životu. Izgleda da smo se svi najviše obradovali skidanju maski jer su nas one u svakom trenutku podsjećale na prisutnost virusa. Prošle su dvije godine otkad je vijest o pojavi novog virusa preplavila svijet. Prethodne dvije godine nisu bile baš idealne za velike odluke u životu. Ljudi nisu živjeli, nego gledali kako da prežive. U početku smo mislili da neće doći do nas, a onda smo se počeli sklanjati jedni od drugih. Ljudi su iznenada postali slični. Razlikovali su se samo po boji kose i po tome da li netko nosi naočale ili ne. U skoro svakome koga bih sretala na ulici vidjela sam strah. Da li je taj strah bio opravdan? Na to pitanje nemoguće je dati jedan odgovor.

Moj život u Zagrebu počinje taman s proglašenjem pandemije uzrokovane pojavom virusa SARS-CoV-2. Vjerujem u to da se neke stvari vrlo često dešavaju mimo naše volje, pa sam tako i ja, u ovo neslavno vrijeme doživjela jako puno stvari koje bih puno lakše podnijela da se nisu dogodile baš tada.

Zovem se Fatima. U Zagreb sam prvi put došla kao studentica 2019. i tu sam boravila puna tri mjeseca da bih se sljedeće godine opet vratila, također kao studentica. Moj boravak je trebao trajati tri mjeseca i onda bih se vratila u svoj Kakanj. U Zagrebu sam upoznala muškarca s kojim sam započela vezu još prilikom mog prvog dolaska.

Kada su mediji počeli objavljivati informacije o prvom zabilježenom slučaju korona virusa u Zagrebu, za mene je život postao vrlo komplikovan. Fakulteti, dućani, ljekarne, tramvaji, autobusne i željezničke stanice sve je preko noći zatvorilo svoja vrata. Nisam mogla u ljekarnu ukoliko nemam zdravstvenu iskaznicu, nisam mogla na fakultet pa čak nisam mogla ni u autobus ući bez propusnice.

Imala sam dva izbora: otići doma ili ostati tu, a htjela sam ostati i ostala sam. Bio je april i bio je sunčan dan. Sjedili smo u parku na Maksimiru i razgovarali o tome koliko dugo ću još moći ostati i koliko moj ostanak ima smisla. U tom trenutku tačno ispod poznatog drveta starosjedioca Dedeka moj dečko je kleknuo i zaprosio me. Od tog trenutka sam znala gdje mi je mjesto, gdje ću ostati i s kim ću ostariti.

Sve ono što sam doživjela u ove dvije godine mog boravka u Zagrebu mnogo su za jedan kratki tekst u časopisu. Možda nekad i budem ispričala kako je biti stranac iz Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj, kako je biti trudna i nezaposlena, ali ovdje bih pisala o ljepotama Zagreba koje nemaju apsolutno nikakve veze s politikom. Možda sam ih zato i doživjela kao ljepote.

Naš prvi izlet bio je na Medvednici. Odlučili smo ići pješke do samog vrha. Nikada nisam bila neki avanturista, ali mi je tada odgovaralo maknuti se iz raspoloženja koje je tada vladalo u Zagrebu. Kada smo se počeli penjati stazom već tu se osjetilo olakšanje. Imala sam osjećaj kao da je Sunčeva svjetlost na toj stazi i u toj šumi puno jača nego u gradu. Posmatrala sam i ptičice i na momente bila ljubomorna na njihovu pjesmu, na njihov spokojni cvrkut. Tog proljeća, jaglaci su već preplavili livade i šume. Pred očima sam gledala svoje djetinjstvo ispunjeno bezbrižnošću, radošću, srećom i igrom. Učila sam muža kako da uz pomoć cvijeta jaglaca proizvodi muziku.

Sa Sljemena smo posmatrali Zagreb. Bio je prekriven sivilom i gustim oblacima kao da je sam za sebe pričao o pandemiji koja se dešava u njemu. Vapio je za dječjim osmijehom na igralištu, za pjesmom uličnih pjevača na Jelačićevom trgu, za jatom golubova koji ga nisu nikada prije napustili, a sad su se negdje sklonili i utihnuli.

Zagreb se osjećao usamljeno i napušteno. Narednih nekoliko dana nismo se previše kretali. Sjedili smo u stanu u izolaciji i čekali da padne noć pa da idemo na balkone i prozore i lupamo šerpama i tavama kako bismo pozdravili cjelokupno medicinsko osoblje, koje se svim snagama borilo sa virusom koji je sve više uzimao maha.

Sljedeće što smo posjetili bio je Jarun. Našalili smo se kako ćemo ipak te godine vidjeti more i okupati se u njemu i kako nam virus ne može uništiti ljeto. Bilo je ljepše nego što sam zamišljala. Voda je bila mirna i tajanstvena, činilo mi se i jako duboka. Labudovi su se slobodno šetali po plaži, a veliko jato galebova hranilo se u vodi. Sjećam se da je tog dana zalazak sunca bio magičan. Nebo je preplavila jarko crvena boja sa ponegdje narančastim i žutim tragovima. Fotografisala sam muža i ta je fotografija izabrana za najljepšu fotografiju na jednoj Facebook stranici.

Danima poslije zamišljala sam sebe kako jedem hamburger u svom omiljenom restoranu brze hrane na Trgu. Čeznula sam za tim malim slasnim pakiranjima. Nedostajao mi je i zvuk tramvaja koji me nekada uznemiravao i budio ranim jutrom. Sada se moglo čuti samo zvono sa Petrove crkve i tu i tamo poneki glas na cesti. Zrinjevac je u toj sablasnoj tišini izgledao jako velik i moćan. Mamio je svojim zelenilom i cvijećem koje kao da nikada prije nije bilo tako lijepo. Pozivao je svakog čovjeka koji bi tu i tamo prošao pokraj njega da dođe sjesti na klupu ili pored fontane. Prošla je i jedna djevojka s knjigom u ruci, a on je čeznuo za svojim posjetiteljima čitačima.

I Trg bana Jelačića je bio drugačiji. Bez tramvaja koji su se izmjenjivali svakog časa Trg kao da je ostao bez jednog dijela sebe. Iz njega više nisi mogao crpiti nepresušan izvor portreta u različitim duševnim i fizičkim stanjima. Pogledavši prema spomeniku banu Jelačiću primijetila sam koliko je zapravo visok i u toj svojoj visini veličanstven. Bio je hrabar, bio je jak i odvažan.

Nevjerovatno je koliko se zapravo kod čovjeka istakne sposobnost opažanja kada smo usredotočeni i kada nam je um oslobođen različitih podražaja. Koliko god je u tim trenucima bilo teško, ja sam uspijevala doživjeti ljepote Zagreba koje nikada prije nisam doživjela, a već sam ih ranije vidjela. Ono što me posebno fasciniralo je park Maksimir. Ta mogućnost da se u času iz gradske vreve prebaciš u nešto sasvim drugačije je doista privilegija. Šumovito područje u samom jezgru grada s predivnim jezerima, lijepo uređenim stazama i raskošnim bogatstvom drveća i biljaka budilo je u čovjeku mir, a čist vazduh i cvrkut ptica hranio je dušu.

Jedne večeri smo se spremili u šetnju. Vidjela sam da gore svjetla u poznatom restoranu brze hrane i osjetila toliku radost što ću ponovo pojesti svoj omiljeni hamburger. Kao maleno dijete kojem daš omiljenu čokoladu radosno sam držala vrećicu s dva sendviča unutra. Nijedan hamburger mi poslije te večeri nije imao isti okus kao taj koji sam tada pojela.

Nekoliko dana kasnije saznala sam da sam trudna pa mi je bilo puno jasnije zašto sam toliko htjela baš taj hamburger. Moj neočekivani poklon došao je brzo i privukao svu moju pažnju na sebe. Sada raste i uživa u sretnom djetinjstvu uz mene i muža, a korone kao da više nema.