Ako bismo se držali značenja riječi mir, onda je uspostavljanje mira između zaraćenih strana u Bosni i Hercegovini trebalo prije svega ostalog omogućiti povratak protjeranih u njihove domove (bez obzira kojemu narodu pripadali). To ne samo da se nije dogodilo nego je iseljavanje nastavljeno. Bivši logoraši ne samo da nisu dobili nikakvu odštetu, nego su im sudovi propisivali da snose troškove pokrenutog sudskog procesa. Je li to mir ili nastavak rata?

Mir je trebao donijeti i miran razgovor o tragediji mržnje koja se dogodila bosanskohercegovačkom narodu, o tom viru zla koji je povukao čitave narode u provaliju. Nažalost, ne samo da mirnog razgovora o izvorima zla koje je pogodilo Bosnu i Hercegovinu nije bilo, nije bilo niti suradnje na zajedničkom traganju za nestalima, lociranju masovnih grobnica, nije bilo pomoći da se pronađu ostaci mrtvih. Ratna skrivanja leševa zamijenjena su šutnjom. Je li to mir ili nastavak rata?

Mir je trebao donijeti i kajanje za učinjene zločine i kolektivne osjećaje srama svih zajednica, jer nisu ubijani brojevi nego su ubijani ljudi. I više od toga: Ubijen je običaj dobrosusjedskih, komšijskih, prijateljskih odnosa između ljudi različitih vjera. Kajanja međutim uglavnom nije bilo. Ako se i događalo, a događalo se vrlo rijetko, bilo je to uglavnom od strane naroda koji je najviše stradao. A mir u kojemu se ne smijemo, nemožemo, ne želimo pa onda i nećemo pogledati u oči zbog učinjenih zločina najava je novih ratova. Zločini prema Srbima, Židovma, Romima i drugim narodima u Jasenovcu mnogim su Srbima bili okidač za zločine u Bosni iHercegovini. Šutnja Hrvatske i nedovoljno snažna osuda NDH trajni su izvor novih količina mržnje koje ne moraju biti nužno kanalizirane prema Hrvatima. Prema tome, mir u kojemu se nismo uspjeli pogledati u oči i ispričati se jedni drugima nije mir. Nastavak je to rata prešućivanjem zločina predstavnika vlastitog naroda. Nema mira dok se grobnice ne smire. Dijalog je stvorio ljudsku kulturu. Samo dijalog je može održati na životu.

Umjesto isprike ili isprika za užasne zločine počinjene za vrijeme rata, medijski eksponirani ljudi pokušavali su relativizirati i zločine i broj ubijenih ljudi. U najmanju ruku kao da zločina ne bi ni bilo da je ubijeno nekoliko tisuća ljudi manje. Činjenica jest da je Bošnjaka u prošlom ratu ubijeno puno manje nego Židova u prošlom. Trgovački duh bi mjerio nesreću i definirao pojmove kvantitativnim pristupom. Nažalost u temeljima i jednih i drugih masovnih ubojstava bila je ista, genocidna – namjera, istrijebiti ljude određene vjere. Po toj namjeri u Bosni i Hercegovini dogodio se zločin genocidnih namjera. Kako će ga tko zvati pitanje je možda jezične suptilnosti, pitanje prava, ali ponajviše pitanje morala. Je li nas sram pokušaja da se istrijebi jedan narod?

Isprike istina ne bi puno značile onima koji su strijeljani, ali bi rodbini tih ljudi donijele nešto mira, osjećaj da se žrtva njihovih sinova, očeva, kćeri – vidi i poštuje. Pronalaženje skrivenih tijela zakopanih u masovnim grobnicama bio bi znak da narod čiji su predstavnici u ime tog naroda činili zvjerske zločine – doživljava katarzu. Katarze međutim nema. Dramaturgija rata uzima mirnodopske oblike.

U ratu su se mnogi pozivali na Boga. Bogohulno je ali je činjenica, strašna činjenica, da za mnoge teške zločine ljudi ne bi bili sposobni da nisu vjerovali u Boga. To što je njihova vjera bila nakazna, pogrešna i što se nije mogla temeljiti na svetim knjigama, ne opravdava religijske hijerarhije. Svećenici koji su blagosivljali oružje za vrijeme rata trebali bi se ispričali i Bogu i ljudima što su pokušali podijeliti nebo iznad Bosne. Isprike nema. Samo šutnja kojom se praktički odobrava ono što je rađeno za vrijeme rata. Je li to mir?

Potpisivanje dejtonskog sporazuma nije uspostavilo mir. Zavjera šutnje nadvila se nad zemljom masovnih grobnica. Onako kako je u tišini pred rat dijeljeno oružje, tako je u tišini nakon uspostave ‘mira’ dijeljena omerta. Mafijaški zakon o šutnji koji je podrazumijevao kaznu smrću u slučaju kršenja nepisanog dogovora. Zar je onda čudno što narodi nisu ustajali protiv zločinaca u svojim redovima, nego su ih slavili kao heroje. Mogu li onda mirne biti kosti u masovnim grobnicama. Može li se mirom nazvati stanje u kojemu isti oni koji su vodili na stratište sada u ime mira provode zakone? I smiju se i međunarodnoj zajednici, i drugim nacijama, i vjerama, i zakonu, i logici, i smislu, i Bogu.

Vrlo brzo nakon potpisivanja dejtonskog sporazuma uslijedila je njegova tiha revizija. Većina onoga što je on trebao omogućiti, onemogućeno je. Predvodnici revizije bili su snalažljivi i prilagodljivi političari skloni mafijaškoj podjeli poratnoga plijena. Nisu naravno svi isti i nisu svi s istim interesima zaigrali taj mafijaški ruski rulet, ali u konačnici svi su se našli s opasnim metkom u bubnju koji se vrtio.

Na površinu bosanskohercegovačke močvare isplivala su golema narcisoidna stvorenja. Njihov je osjećaj vlastite veličine bio takav da su za svoje veličine morali izgraditi nekretnine u koje su (tako veliki u svojim glavama) uopće mogli ući. Tako su nastali dvorci novih feudalaca koji su se bogatili na poslu održavanja rata u obliku mira. Ti čuvari rata u mirnom periodu bili su izraslina na nedovršenom poslu međunarodne zajednice.

Zaustavljanje rata učinjeno je oštrim prijetnjama i silom. Nakon potpisivanja sporazuma uslijedilo je moljakanje da se sporazum provodi. Onima koji su inicirali rat i koji su pokušali istrijebiti čitav jedan narod nije naravno padalo na pamet provoditi dogovor o kojemu se manje-više nitko ne brine. Trebalo je samo malo strpljenja i sve se vratilo na staro. Ponovno je vođen rat, naravno nešto uglađenijim sredstvima.

Moje današnje pitanje postavio bih Uredu visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini: Koje vam analize pokazuju mogućnost kompromisa političara koji svoju snagu inače crpe na održanju rata u vrijeme mira? Možda jednostavnije rečeno: Nije li iluzorno odbijati bosanskohercegovački narod od civilizirane Europske zajednice ako je taj narod trenutno zarobljen interesima političkih izraslina na nedovršenom poslu međunarodne zajednice.

Već odškrinuta vrata Europe dala bi snagu svakoj od bosanskohercegovačkih nacija da se obračunaju s mafijaškim hobotnicama. Tražiti pak da se ‘izrasline’ politički dogovore pa da narodu budu otvoreni pristupni razgovori – djeluje kao srednjevjekovni odnos prema ženama koje su bile optužene da su vještice. Potapalo ih se s utegom. Ako bi isplivale – bio je to znak da su vještice, pa su spaljivane. Ako bi se utopile, bio je to znak da su nevine.