Profesorica ste na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Kakav je Vaš osjećaj nošenja hidžaba i kakva je reakcija Vaših kolega?
Iskreno, dugi niz godina sam pokrivena. Zapravo većinu svog života. To je jedna organska sraslost sa meni vrhunskom zaštitom da prosto ne znam kako bi uopće bilo moguće drukčije. Takav izvanjski imidž ima svoje uspone i padove, dobre i manje dobre strane. Od krajnje neugodnih provokacija do toplih ljudskih samorazumljivih prihvatanja. Kosmos međuodnosa…
Konkretno na FPN-u imam korektnu međuljudsku relaciju sa svim kolegama i trudim se učiniti je najboljom što znam, bez obzira je li pored mene neko posve različit ili srodna duša. Ipak Sarajevo je središte pluralnosti ma kako se to pokušavalo pervertirati i zanijekati plitkim umovima, kojekakvim hampama i propagandnim nastupima.
Znala sam se povlačiti u kabinet, u ćošak hodnika ili učionice ako mi se činilo boljim biti neprimijećena. Za sve postoji pravi i krivi tren… Naučiti se biti sporedan
U BiH stoljećima su u korektnim komšijskim odnosima živjeli ljudi različitih vjera. Kako tumačite suvremena gibanja koja potcrtavaju razlike a potiru sličnosti?
Savremeni trenutak je vrh rane koja je dugo zagnojena izgledala kao zarasla. A iznutra je sve kljuvalo što je i kako je stiglo, i bakterije i gljivice i virusi skoro 25 godina. Mi što smo na tom mjestu stalno, pratimo to svakodnevno. Posve sigurni kako je postići lažni mir vrlo lahko, ali kako je postići stvarni mir među ljudima, religijama, nacijama, kulturama težak i mukotrpan proces. Kako veli Dragan Jurak u ‘Indijskom psihou’ da svaka zajednica začeta u grijehu ima tendenciju raspada. ‘Grijeh počinjen tokom stvaranje države širit će se njenim kapilarima poput otrova… umjesto novog čovjeka pojavit će se politički gangsterizam, ciklična etnička čišćenja i izbezumljeni ljudi’, a sve se to na neki način dogodilo plemenitoj Bosni nakon stravične agresije na nju 1992. godine i narednih četverogodišnjih masakra nad svim njenim vrjednotama. Nad Bosnom su Dayton, međunarodna zajednica, centri moći – kako god ih nazivali, načinili zloćudni grijeh, tako da kažem, i njegova se paklena posteljica zarazno nekažnjeno širila dok evo nije došla do izrazite huškačke i ratne retorike, ucjena iz Banje Luke, Beograda preko Moskve i gdjegod šire, pa i uže poput Budimpešte, Brisela…
Čini se da govor mržnje osvaja sve više medija i da preko medija ulazi u naš svakodnevni život.
Govor mržnje je sveprisutan. I na svoj način krči nove putanje zločinjenja. Oslobađa zločince. Jer, javnost, javno mnijenje koje više ni ne reagira, institucije koje su umukle daju dodatnu snagu govornicima mržnje. Kako bi kazao Garfinkel, u trokutu istrebljenja žrtve, genocida, mora biti i denuncirani i denuncijator i medij. Jednog se omalovažava i ubija, drugi to s apetitom čini, ali je ‘najslasnije’ kad sve to neko usnimi, presnimi, objavi, proširi, lajka, šera ili šta sve ne… Nakon govora mržnje, redovito nas uči povijest, nastupaju činovi mržnje. Djela mržnje. A njih je široki spektar. Evo prekodrinski egzekutori svaki dan i svaku noć nešto novo zapjevaju u epskom osmercu i naslađuju se kao da čine najljepše stvari na svijetu. Eto ovog spomenutog fizikalnog zakona kojeg Jurak spominje, nema nakon rata novog čovjeka već je tu povampireni čovjek. I to nije slučajnost niti greška, to je posve uređen projekt nove satanizacije Bošnjaka, Bosne i nastavak ili ono nekad spominjano drugo poluvrijeme u ‘nedovršenom ratu’ kako ga je R. Holbrooke u svojim slično nazvanim memoarima nazivao.
Imaju li nove generacije studenata afiniteta za umjetnost, kulturu, duhovnost?
Nove generacije studenata i mladih inače rijetko teže visokim frekvencijama, kako bih rekla, ekraničko doba i internetska sljubljenost sa svakim slobodnim trenutkom u životu ih osvaja. Tek nakon svojih dvadesetih, na master studijima ili doktorskim studijima počinju kritički osvajati ovaj teren. Propitivati svijet i sebe, cijeniti vlastito slobodno vrijeme i to na što će potrošiti svoju energiju, svoj um i svoju slobodu. Ovo su generacije beskrajne slobode. Ona im je data. Još od ranih djetinjih dana. Ne zamaraju se s onim što je pjesnik opjevao kao temeljno pitanje dvadesetoga stoljeća: ‘Da li će sloboda umjeti da pjeva – kao što su sužnji pjevali o njoj?’ Naime, sužanjstvo sabija a potom raskriljuje nevjerovatne moći i mogućnosti. Zato su meštri slobodnih društava i libertijanskih postulata toliko snažno ponudili mladosti beskrajnu slobodu da biraju ono što im je na netu ponuđeno. Tako da se ne stignu zapitati, a šta je ispod toga?
Ima li toga uopće? Ali, oni koji se zapitaju, i dalje čuda čine… najbolji su članovi zajednice.
Da li dio problema dolazi od odnosa religije i politike, svojevrsne zamjene uloga.
Religija i politika su u balkanskim okvirima vrlo povezane činjenice, na neki način isprepletene do simbiotičkog. Posebno se to odnosi na odnose SPC i političkog i intelektualnog vrha pravoslavlja i države Srbije. Rijetka pojava na našim prostorima je ovdje, gdje je SPC pravila državu, a ne obrnuto, kako je kod ostalih… Novinar Silvije Tomašević spominje svetosavski nacionalizam i definira ga kao „spajanje svih teritorija na kojima žive Srbi u tzv. ujedinjene srpske zemlje,“ (Večernji list, 04.03.2013., https://orthodoxhr.blogspot.com/2017/07/sto-je-to-svetosavlje.html) čemu se rijetki duhovnjaci u Crkvi protive. No, jeftina instrumentalizacija tako visokih osoba i ideja je itekako na djelu. Ima li koga ko to ne primjećuje?
Objavili ste petnaestak knjiga. Unatoč njihovom znanstvenom karakteru, kroz njih ipak govori i specifičan osjećaj duhovnosti na koju stvarnost kao da zaboravlja.
Nema snažnije motivacijske poluge niti pokretačke energije koja ne prestaje od duhovne snage. Od duhovne eliksirajuće i neprekinute pripomoći. Ona trajno slazi na nas, nudi nam se i čeka da je prihvatimo, njome se okoristimo. To je najljepša strana stalne božanske intervencije u Svijet. Treba je samo naučiti, savladati i širiti je. Ali, i prihvatiti njena pravila igre. Ne ove zemne, ljudske igre, ne kratkih ljudskih antropomorfnih iliti antropoloških razmjera. Čemu se najviše okrećemo dok živimo svaki svoj naredni dan. Ili ovaj sadašnji. Čovjek i sloboda. Dva sjajna međuodnosa. Jaspers veli: ‘Ja znam pouzdano: u svojoj slobodi ja ne postojim zahvaljujući samom sebi, nego sam u njoj sam sebi poklonjen, jer sebe mogu da izostavim, ali svoju slobodu ne mogu iznuditi. Kad sam istinski ja sam, ja sam siguran da to nisam zahvaljujući samom sebi. Najveća sloboda zna da biti slobodan u odnosu na svijet, znači biti najdublje povezan sa transcedencijom’. To je unutarnja inspiracija kojom dišem, koja me ispunjava i koju kušam svakominutno. Sve knjige i rečenice, riječi i slova u njima svjedoče ovu moju duboku svijest o tome da je moje samo namjera i marljivo djelanje a svi rezultati su s Onu Stranu, od Onoga koji sve Daje i svime Upravlja.
Naspram ovakvog amalgama spoznaje, uma i stanja duše srećem svakodnevno one toliko brojne arogantne i sebi udivljene, koji po istom Jaspersu misle da ima slobode bez Boga. Oni mahom obožavaju sebe ili čovjeka per se. A to je ‘prividna sloboda samovolje’, koja smatra navodno apsolutno samostalnim svoje ‘ja hoću’. Ja se uzdam u snagu svoga ‘ja tako hoću i nikako drugačije’, i u to da prkosno umijem da umrem. Ali ta obmana samog sebe, da jesam jedino zahvaljujući sebi, pretvara slobodu u bespomoćnost praznine…Ono što bi rekao Kjerkegor, ‘očajan je kad hoće da bude svoj, očajan je kad neće da bude svoj’…(Uvod u filozofiju, 1973;156)
Put ka istinskoj sreći je preko obuzdavanja vlastitog Ja, Ega, Nefsa ili kako bismo to sve mogli nazvati… čistaču cipela bilo akademiku!
Kako aktivnije uključiti bosanskohercegovačku dijasporu u znanstveni ekonomski i kulturni život BiH?
To je rudnik, majdan volje, znanja, želje i raspršenosti, a koja nas sve skupa poprilično krasi. Ideja liderstva kod nas je poprilično krhka, kao ideja obrazovanja za liderstvo. Akademije, projekti, turizam, obnova bh. sela, investicija – sve se to može uz pomoć dijaspore, samo neće samo od sebe… Uz nacionalna kulturna društva na prvom mjestu bi trebala biti obrazovna uporišta i ova za uvezivanje i korištenje potencijala dijaspore, ta rogobatna riječ za divne ljude naših krajeva koji i kad misle da ih se ne tiče – Bosna ih se na svaki način tiče. Svaki insan ima u vodi svog tjelesnog života sastav vode sa terena svog zavičaja. O tome su knjige i knjige napisane… (ali ko ih čita?) Japanski M. Emoto to i crtežima čak pokazuje („Message from water“) pa da odemo u Tunguziju prati nas molekularni sastav našeg rodnog kraja i duša nam kao i tijelo čeznu za tim molekulama. Često smo bolesni ili nujni koliko nas nešto muči i razara, a ni ne pomišljajući da je to koji gutljaj svoje žive vode, iscjeljujuće zavičajne vode.
Jedno vrijeme ste i živjeli u Zagrebu. Što smatrate ključnim za smanjenje nesporazuma između Hrvata i Bošnjaka u BiH?
Volim ovaj grad. Vežu me drage privatne i poslovne uspomene za njega. I rado mu se vraćam, kao i ovom prilikom. Ova pošast ga je učinila beživotnijim i sterilnijim, ali se nadam da će biti bolje. Hrvati i Bošnjaci imaju krasnu prošlost, ko to iščita, prouči, proanalizira uviđa kod povijesti – da često najljepše dionice suživota oskrnave pogani i politički instrumentalci. Željni moći i željni uspona. Istom začas padnu dolje. A posljedice se trpe decenijama. HRTV-ov serijal o NDH je to zorno potvrdio u nekoliko svojih nastavaka koji sam sa znatiželjom pogledala. Otvoren dijalog, čista računica, insisti-
ranje na poveznicama a ne na razlikama, kontinuirana razmjena akademaca, studenata, religijskih subjekata, sve vrste koizdavaštva, perspektivna trgovina, sve bi to koristilo. I naročito smanjenje onog što zovem ‘ketmanska svijest’, dakle rad ispod stola, sitne i krupne teorije i prakse zavjereništva, lažni idoli, politizacije koje donose dobro samo grupicama i naročito, dobri odnosi u proizvodnji hrane, mliječnih proizvoda, ribogojstva jer ovaj svijet polahko klizi u sivu zonu opstanka. A dok god postoje, ljudi moraju jesti i piti. Sa krasnih staništa ovog lijepog Balkanskog poluotoka ponad Mediterana.