Autorica filma „Žica“, prikazanog na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma (ZAGREBDOX) govori o aktualnom problemu migracija i situaciji na granicama Hrvatske.

 

Kako ste došli na ideju da snimite taj film?

Film je ustvari produkcijski projekt, to jest dio veće ideje o seriji filmova koji govore o europskim granicama. Idejni začetnik je belgijski producent Frederik Nicolai. Na meni je bilo da ispričam priču o žilet žici na schengenskoj granici. Bilo je to prije šest godina. U daljnjem radu, nakon inicijalne ideje, imala sam gotovo potpunu slobodu te sam po vlastitom impulsu odlučivala kamo će film ići. Gradila sam ga kao priču o povijesti koja se ponavlja na vratima Europe gdje su naši krajevi u odnosu na prodore s istoka.

 

Kako se vidi iz Vašeg rada zanimaju Vas društveno angažirani filmovi. Otkud taj interes? Zasigurno je autorski senzibilitet svakog redatelja dio osobne povijesti i karaktera.

Slažem se, autorski je senzibilitet pitanje osobne povijesti, ali i karaktera. Osoba sam osjetljiva na nepravde, vjerojatno zbog odgoja i moje obitelji koja ih je trpila od sistema, ali tu je i djetinjstvo tijekom turbulentnih devedesetih. Također, dugo sam bila povezana s radom velike međunarodne mreže koja se bavila izgradnjom dijaloga u situacijama globalnih konflikata. Mislila sam da će moja profesionalna budućnost biti upravo na tom području, međutim osjećala sam da sjedenje na konferencijama i pričanje o velikim temama meni ne donosi ploda, tako da sam aktivnu ulogu svoje verzije „mijenjanja svijeta“ na koncu našla u dokumentarizmu.

 

Kako vidite položaj migranata na našim granicama i kakvo je raspoloženje javnosti kod nas po tom pitanju? Situacija s Covidom-19 naoko je malo „razvodnila“ probleme s migracijama i granicama.

Migranti na našim granicama dio su nove seobe naroda koju vidim kao naplatu stoljetnih nepravdi bogatog Zapada sijanih po zemljama iz kojih ti migranti kreću na put. Nije riječ samo o izravnim intervencijama Zapada unutar granica zemalja iz kojih oni dolaze, već i o posljedicama ekološkog uništenja Zemlje te općenito o neravnomjernoj globalnoj raspodjeli bogatstva. Mi smo na geografskoj poziciji koja nas ponovo čini „štitom Europe“, pri čemu smo naravno u nezavidnom položaju jer se pred nas stavljaju velika očekivanja u tom smislu. Ukratko, povijest se ponavlja, no ovaj put velikim dijelom uslijed šteta koje neće biti lako ispraviti jer su instrumenti destrukcije moćniji nego ikad do sad. Položaj migranata na našim granicama uglavnom je situacija očaja, a jasno je da velik broj očajnih pojedinaca može samo biti problem za sve strane. Primjećujem da u našoj javnosti postoji manjak iskrenog razgovora o nasilju koje se provodi nad migrantima.

 

Je li vam poznato kakva je sada situacija na granicama? Javnost malo zna o tome. Film je nastao prije „epidemioloških mjera“ i organizacije života – kako to vidite danas?

Situacija se nije promijenila, samo je kao i mnoge druge važne teme pala u drugi plan. Dio filma sniman je i tijekom pandemije te je gotovo u potpunosti montiran preko Skypea.

 

Žice neodoljivo podsjećaju na žice koje su opasivale koncentracijske logore u 2. Svjetskom ratu. Je li to bilo potrebno ili bolje – kako je to sad uopće moguće? Postoje povijesni primjeri odvajanja nepoćudnih, ne samo u konclogorima. Što mislite o tome?

To je nepotrebno jer ne rješava ništa, a uništava živote ljudi, životinja, ukupnu biološku harmoniju i društvene spone regije gdje je žica postavljena. To je rješenje birokrata koji za kompleksna pitanja imaju jednostavne i neučinkovite odgovore, a vjerojatno i zarađuju pri tome. Ne znam kako je bilo moguće, ali znam da bilo koje propitkivanje tog tipa u Sloveniji nije urodilo plodom. Ljudi koji žive uz žicu potpisivali su peticije, organizirali prosvjede, odlazili u parlament i činili sve što bi stanovnici demokratskog društva trebali i mogli činiti da postignu promjenu, no za nadležne je to bio tek folklor. Mislim da je za moćnike povijest ipak slaba učiteljica. Možda bi se trebali osvrnuti oko sebe i bolje pogledati stanje stvari u sadašnjosti u kojoj je žica vrlo opipljiv simbol rastućeg ekstremizma s više strana. Kako kaže jedan protagonist u mom filmu: „Svijet je otišao k vragu, ne našom krivicom, ali mi moramo naći rješenja.“

Jesmo li spremni za prihvaćanje različitosti, za prihvaćanje drugačijih od nas ili ih treba ostaviti onkraj granica „europskog imperija“? Otkud takvo mišljenje kod dijela javnosti, otkud strah?

Mislim da je strah od drugačijih i drugih dio ljudske prirode, no ako radimo na sebi kao pojedinci i kao društvo moguće je probuditi strast za upoznavanjem različitosti koje nas mogu obogatiti i približiti. Vezano uz migracije, situacija nije crno-bijela i jedini način da se negativne posljedice ublaže je obrazovanje, dijalog i integracija.

 

Što se događa s vašim filmom? Kako ga publika prihvaća, jeste li zadovoljni?

Film nastavlja međunarodnu i domaću festivalsku turneju, vidjet ćemo gdje će sve biti pozvan. Zadovoljna sam činjenicom da moj film pokreće razgovor o temama kojima se bavi i nadam se da će utjecati na situaciju na cijelom našem području.