Mogu zamisliti kakva je ljubavna munja pogodila mlađahnoga i tankoćutnog pjesnika Aleksu Šantića kad je na starome mostarskome mostu ugledao lijepu i prkosnu Slavonku Anku Tomlinović, kćerku siromašnoga fotografa, koji je u užareni Mostar stigao, trbuhom za fotografijom, iz zelenila šumovite Slavonije.
Naravno, ni mlada Slavonka nije ostala ravnodušna na otvorena emitiranja Šantićeve pjesničke i bekrijske duše.
A onda se u tu sreću umiješala njegova pravoslavna obitelj, ono – ne’š ti nama u obitelj dovoditi katolikinju! – i od ljubavne sreće nastade teška ljubavna nesreća.
Tako čusmo kako odjekuje prasak prve ljubavi. Puče u onome najvećem žaru, kad je doista premalo zvijezda na vedrom ljetnom večernjem nebu, od kojih slažete svjetlucavi buket onoj koju volite čistoćom i strašću prve ljubavi.
Poslije je nesretni Šantić upoznao i stanovitu Zorku Šolinu, mladu i bogatu Mostarku, koja napušta pjesnika iz ljubavnotrgovačkih razloga; naime ona ga je napustila zato što njena obitelj nije u toj vezi našla neki svoj pragmatični interes.
Nesretan u ljubavi, sretan u stihu, Šantić nam je darežljivo ostavio cijeli niz ljubavnih pjesama, punih čežnje.
Ipak, nekako nam je najpoznatiji kao pjesnik čuvene Emine. Jedne od naših najboljih sevdalinki, a sevdalinka je, ako niste znali, ljubavna pjesma tužnog ugođaja ispunjenog neostvarenom vatrenom čežnjom (od sevdah = ljubav, milovanje, ljubavna čežnja, strast, zanos itd., ljubavna patnja, uzdisanje…, vidite što sve može stati u jednu jedinu pravu riječ).
Međutim, ni s Eminom nije imao sreće. Pjesnik ljubavne priče o Emini, kćerki mostarskoga imama, alčak oliti vražićak prpošni, kao da je želio svu svoju ljubavnu tugu utopiti u ta 24 stiha. Svu tugu, čemer i jad neostvarene ljubavi.
Ipak, pjesnik nam ostavlja Eminu u bašči, ne tuče je, ne ubija, ne gura pod kotače vlaka, ne daje joj čašu punu rujna otrova – kao što je takvu 0,03 čašicu uvalio Shakespeare, ili Francis Bacon svejedno, malodobnoj Juliji, primjerice – ne olajava, ne proklinje i ne preklinje… jednostavno je ostavlja u cvjetnoj bašči da s onim ibrikom zalijeva đul-behare, što će reći – rascvjetane ruže, a ruža je od davnina simbol ženske mirisnosti.
Svatko od nas živi u nekakvim, većinom neurednim i nedosanjanim, snovima. I meni se gdjekad dogodi da tijekom samo jedne noći sanjam i po desetak, pa čak i više različitih snova. Budući da o snovima razmišljam kao o para-životu, kao o paralelnoj stvarnosti, onda znači da tijekom samo jednog spavanja obavljam mnoštvo različitih aktivnosti; od lijeta međugalaksijskim sokacima do vedrih obljuba…
Vjerojatno to proizlazi iz toga što puno čitam, pa mi se ono pročitano pretvori u san, dakle – neku vrst života.
Ne znam kako vi doživljavate Mostar, ali meni je ostao u mnogim lijepim uspomenama. Poznavao sam nekolicinu sjajnih Mostaraca, a dobro se družio sa glasovitim slikarom i mostarskom liskom Ismeta Ice Voljevice, bratićem zagrebačkoga karikaturista Ice Voljevice.
Znate li što je liska? Najprije, to je ptica-močvarica. Njeno je meso vrlo ukusno ako u sebi ne sadrži mnogo sačme. Naravno, liska nije kao patka, manja je, pa ako se hoćete dobro naklopati morate naručiti barem tri-četiri kuhane ili pečene liske. Ja posebno volim sočne liske ispod peke, okružene vijencem od mladih rumenih krumpira.
Ali liska ima i drugo značenje. Tamošnji ljudi zovu liskama mudre i duhovite ljude, snalažljive u svakoj situaciji, baš kao i ptica liska kojoj je jednako lijepo i u neretvanskim močvarama, i u ugođaju koje stvara dobra peka. Za života sam pojeo mnoge liske i družio se s nekolicinom pravih liski. One koje sam slasno smazao, uz nekoliko boca pitke žilavke, bijahu bile pripadnice plemena Raliformes, iz glasovite obitelji neretvanskih stanarica Fulica atra.
S tim u svezi pamtim jednu anegdotu.
Davnih godina, večerali smo u nekom lokalu, u Metkoviću. Za stolom nas je bilo nekoliko: Marija Peakić Žaja, danas Mikuljan, Alojzije Debellyssimo Majetić, Tito Bilopavlović, Branimir Bošnjak, moja druga žena Pipi Duga Čarapa, kako sam je zvao, i ja.
Pričao sam im o ukusnim liskama, ali nisam rekao kolike su te ptice.
I dođe doba narudžbe. Moje društvo naruči jednu lisku s prilogom, a ja pet komada. Dobro su me ismijali. Kao pretjerujem; ti uvijek pretjeruješ! Konobar, koji je i sam bio liska podržao je njihovo ruganje u smislu da sam ja onaj čuveni liskojedac koji može pojesti i sedam pečenih liski. Debellyssimo je odmahnuo rukom, rekavši da ja u svemu pretjerujem, a moja žena se s time nije složila. Rekla je – ne u svemu.
Elem, dođe na stol i narudžba. Na velikom/velikom pladnju stigla je njihova porcija. Liska se ugodno smjestila između pečenih krumpira.
– Gdje je ptica?, pitali su začuđeno moji prijatelji.
– Eno je u sredini, reče konobar, između ona dva poveća krumpira.
Naravno, ja sam dobio što sam naručio, a poslije je moje društvo naručilo omanje jato liski. Koje su veselo dolepršale izravno ispod peke, na velikom pladnju, uredne i reš-pečene.
Ali da se vratim Mostaru i davnome slikarskom prijatelju Ici Voljevici.
Naime, noćas sam ga sanjao. Sjedili smo s Aleksom Šantićem u jednoj aščinici i mezili japrak. Kad, odjednom se nađosmo dvadesetak godina kasnije u istom lokalu. Bez japraka, ali s pečenom teletinom. S nama su bili Branko Uvodić, mostarska hrvatska politička elita, pa i sam župan, zaboravio sam mu ime.
A zatim nismo više u aščinici, nego u bašči nekog restorana. Župan ima ugodan glas i sav sretan htio je Aleksi Šantiću otpjevati baš Eminu. I to izravno, u uho!
– Nemoj, ako boga znaš, preklinjao je Šantić, ali župan se nije dao smetati od nekog davno upokojenog pjesnika. I to još Srbina!
Uglavnom, dogodilo se najgore. Župan je otpjevao pjesmu, a Šantić se rasplakao: – Jebala vas pjesma, pa ja nisam to napisao!, ridao je dok mu je rahmetli Voljevica brisao ledene mrtve suze. Kažu da je od tih suza Neretva postala tako hladna.
Malo prije čuo sam kako neki pjevač pjeva Eminu i pažljivo poslušao pjesmu.
Naravno, tekst nije onaj koji je napisao Aleksa Šantić. Stihovi su ispremiješani, piščeve riječi promijenjene, čak i strofe razmještene tamo kamo sadržajno ne pripadaju. Tako je pjesmi ubijen pjesnički ritam, priča je izgubila smisao, a sve se izgubilo u nekakvu glasu koji pjeva nešto što apsolutno ne razumije. I, što je najgore, netko je dopisao jednu glupavu strofu u kojoj je izvijestio javnost da je umro pjesnik pjesme (Bogati, zar?), da je umrla opjevana Emina, da je cvijeće uvehnulo, pa čak se i razbio ibrik (sic! Naime, ibrik nije od srče – stakla – ibrik je bakrena ili srebrena posuda i teško ga je razbiti onako kako nam pjevač pokušava predočiti nešto što je nepredočivo), pa nam pjevač poučno veli da pjesma o Emini nikad umrijeti neće. Ma, nemoj!
Pritom je, taj Nepoznat Netko dopisao budalaštinu o neidentificiranom jabaši, subaši, ašiku, ajši i konju, zapravo tko jaše konja i što ti ja znam što sve nije ta budalasta mašta smislila do besmisla!
Samo sam zato otvorio Izabrane stihove moga prijatelja iz snova, Alekse Šantića, i nekoliko puta pročitao originalnu pjesmu, Eminu, sa svim onim pjesničkim nedotjeranostima (u smislu hlada jasmina, i to baš noću, jer se kao sinoć vratio iz topla hamama), ali neospornim šarmom i ljubavnim doživljajem.
Pa, evo, pročitajte i zapjevajte pjesmu. Ne miješajte strofe i stihove, nije pjesma salata!
I prisjetite se neke svoje Emine ili pak nekoga svoga Pjesnika!
EMINA (Aleksa Šantić, 1903.)
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće…
– Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…
Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’!
