„Svaki čovjek je svijet. Kur’an časni kaže da ko ubije jednog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet”, započinje svoju priču Salih Brkić, Hercegovac kojeg je put iz rodnog Stoca doveo u Tuzlu, a on se potpuno zaljubio, kako kaže, u Srebrenicu.

„U Srebrenicu sam se zaljubio još prije rata”, kaže nam. Tada je pisao priče o lažnim vijestima o navodnom iseljavanju srpskog stanovništva iz Srebrenice i Bratunca. Nažalost, Srebrenica će tokom i poslije rata postati preokupacija ovog novinara iz veoma tragičnih razloga. „Volio bih da nisam bio taj koji je najavio pad Srebrenice. Ljudi me pamte po tome, volio bih da sam tada kao mladi novinar pogriješio, ali nažalost nisam“.

Salih Brkić je legendarni bosanskohercegovački novinar, poznat u cijeloj državi i svijetu. Američki NBC News nazvao ga je „lovcem na pravdu“. Za pravdu se Salih bori cijeli svoj život i to je ono po čemu će kao novinar ostati upamćen. Borba za pravdu i žrtve agresije na Bosnu i Hercegovinu Brkićeva je kako profesionalna, tako i lična preokupacija. On je čovjek koji se potpuno posvetio pravdi, za svoje priče i istinu o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, kako kaže, „otkinuo“ je „dobar dio sebe“, ali ne žali. Da može ponovo proći svoj životni put, kaže da bi učinio isto.

Petak je i čekam ga da dođe sa džume, da popijemo kafu i da ga konačno upoznam. Razmišljam o njegovim pričama. Pitam se kako Salih živi sa svim tim ispričanim pričama o zločinima cijeli svoj život. Ipak, odlučna sam da ga to ne pitam. Vjerujem da je u pitanju čovjek koji sve proživljeno smatra vrijednim iskustvom, inače, mislim u sebi, ne bi nastavio sa svojim pričama i u penzionerskim danima. Odmah sam ga prepoznala. Nezaboravni topli osmijeh s televizijskih ekrana i glas koji nijedan Bosanac i Hercegovac, sigurna sam, nikada neće zaboraviti.

Čim smo sjeli pokazuje mi fotografije, dobro ste pogodili – Srebrenice. Snima kaže dokumentarni film o svom najdražem mjestu. „Film neće početi od genocida, počet će mnogo ranije“, otkriva mi.

Od inženjerstva do novinarstva: perom treba dodirnuti ranu

Ovaj inženjer tehnologije rođen je u Stocu. Njegov dječački san bio je da bude mornar, no ljubav prema novinarstvu odvela ga je u još nemirnije područje od onog kojemu se kao dječak nadao. Pisanjem se počeo baviti još u srednjoj školi, a ljubav prema knjizi u njemu je razvila njegova majka.

Pisao je kao dopisnik za mostarski list Sloboda i sarajevsko  Oslobođenje dok još nije bio ni punoljetan. Kaže da je slao majčin broj lične karte kako bi prikrio da nema 18 godina. Na prvom sastanku dopisnika portir ga je htio izbaciti sa sastanka jer mu nije povjerovao da je dopisnik.

U Tuzli je upisao studij tehnologije budući da novinarstva nije bilo u to vrijeme u Bosni i Hercegovini. Tuzlanska žurnalistika bit će otvorena tek mnogo godina kasnije. Jedno vrijeme Salih Brkić je radio u Livnici čelika u Tuzli, no nikada nije prestajao pisati. U tom periodu dobio je i dvije državne nagrade za priče „Oko“ i „Dok se liv crveni“.

Tada je pisao o radnicima, njihovim pravima i svakodnevnom životu i nedaćama.

Nagrađena priča „Oko“ Saliha Brkića

Inženjer – novinar, uskoro će potpuno zamijeniti svoje inženjersko zanimanje novinarskim. Vanredno je završio i novinarsku školu u Beogradu, premda je već tada imao značajno novinarsko iskustvo iza sebe.

Na Radio Banovićima počinje radni odnos, ali paralelno radi i za Radio Sarajevo. U Tuzli je osnovao porodicu, te će život sa suprugom i porodicom nastaviti i dalje u ovome gradu. „U mom je predsoblju uvijek bila spremna torba za put“, kaže Brkić. „Ja sam čovjek s terena“.

Njegova porodica je uvijek imala razumijevanja za njegov posao koji je zahtijevao česta odsustva i putovanja na daleke destinacije. Ipak, kćeri su ga slušale, vrijedne su, a već su osnovale i svoje porodice.

„Odrastajući u porodici gdje je otac često na putovanjima, kćeri su, posebno Mirhana, zavoljele moj posao. Kao djevojčicama, kad sam ih jednom, između odlazaka na ratište u Slavoniji 1991., odveo u redakciju TV Sarajevo, Mirha je tražila da vidi kako to radi moja kolegica, prva žena realizator Dnevnika Sena Hiroš. U povratku mi je rekla da i ona želi učiti za realizatora  u TV SA. Ali, ipak se na kraju vratila medicini, kao i druge dvije kćeri, ali joj je realizacija Dnevnika ostala velika želja. I uvijek je snimala moje izvještaje sa teških mjesta – Slavonije, Kosova, Sandžaka…“, priča Salih.

Brkić sada ima petero unučadi, četvero od svojih kćeri i jedno u Pakistanu. Otkud u Pakistanu, pitate se?

Nakon razornog zemljotresa, Salih Brkić izvještavao je iz Pakistana 2005. godine. Tom prilikom upoznao je djevojčicu Rabiju kojoj je u zemljotresu poginula cijela porodica, a ona je ostala bez nogu. Ovaj novinar odlučio je napraviti kuću ovoj djevojčici. Uz pomoć dobrih ljudi napravili su joj dom prilagođen njenim potrebama, a Brkić joj je slao stipendije za školovanje i ostale potrebe. Danas, Rabija ima 13 i po godina. „Moja Rabija, moj melek“ – govori njen bosanski djed dok mu se oči pune suzama. „Perom treba dodirnuti ranu“, poručuje Salih koji je o njoj snimio dokumentarac i napisao brojne priče.

 

Srebrenica – vječita ljubav i rana

Kada je 1995. godine dobio nagradu za najboljeg ratnog reportera Saveza novinara Bosne i Hercegovine, Salih se publici obratio sljedećim pitanjem: „Sjećate li se Nine Ćatića, našeg kolege iz Srebrenice?“. Publika je njegovo obraćanje pozdravila gromoglasnim aplauzom. Nino Ćatić sin je Hajre Ćatić iz Srebrenice, novinar koji je ubijen nakon pada Srebrenice. „Neka mu Allah dž.š. podari dženetske vrtove, a dio moje nagrade neka ide njegovoj majci“, poručio je tada Brkić, a publika je ovu poruku dočekala s vidnim emocijama.

Salih Brkić na dodjeli nagrade za najboljeg ratnog reportera 1995. godine

Koliko je Brkić vezan za Srebrenicu najbolje pokazuje činjenica da ga, kako kaže, često pitaju da li je on inače rođen u Srebrenici. Za njega je ovo pitanje ujedno i najveći kompliment. Snimio je više od 40 dokumentarnih filmova o ovome gradu, napisao brojne priče, ali još uvijek nije napisao knjigu o svojoj Srebrenici jer je, veli, smatrao da za to treba proći određeno vrijeme.

O ovom malom gradiću u sjeveroistočnoj Bosni počeo je pisati četiri godine prije agresije na Bosnu i Hercegovinu. Već tada je pisao o tome zašto je Srebrenici namijenjeno da „padne“. Tada je njegovoj supruzi i djeci upućena poruka da postoji metak na kojem piše Salihovo ime. Srbijanski mediji prozivali su ga zbog toga, no on nije odustao, odgovorio je i nastavio pisati svoje priče. A nastavio je i šest mjeseci nakon rata kada je pod njegov automobil postavljena bomba. Za Brkića dvojbe nema, on je svoj život stavio u funkciju pronalaženja istine i pravde i na tom putu namjerava istrajavati dok je živ.

Dječak Sead Bekrić, fotografisao Salih Brkić

„Mnogo je strašnih slika koje su dolazile iz Srebrenice“, kaže Brkić, „od onih sablasnih konvoja iz 1993. i 1995., od dječaka Seada Bekrića, kojem su četničkim granatama pred školom izbijene oči, gdje su ubijene 74, a ranjeno i obogaljeno dvostruko više osoba, od spaljenih djedova i nena u srebreničkim kućama, Beširevićima, Skelanima… Do sudnjeg dana svijet će morati pamtiti bolni krik Rame Osmanovića i njegovo: ‘Nermine!’. Natjeran od četnika, nakon što je pio vodu iz namjerno ostavljenih flaša sa vodom koje su bile pune halucinogenih tvari, Ramo je pozivao sina da siđe iz šume i da se preda, a onda su ih zločinci pogubili. I sve grobnice koje sam vidio. Samo ovo je dovoljno. Srebrenička tugo pregolema“ – sa prizvukom tuge govori nam ovaj novinar o svojim uspomenama iz Srebrenice.

 

Ratno novinarstvo je za „vukove“

Kao novinar koji je dobio mnoštvo nagrada za svoje izvještavanje iz Bosne i Hercegovine tokom agresije na ovu državu, Salih Brkić smatra da je ratno novinarstvo veoma ozbiljan posao. „To je posao za vukove“, kaže nam Brkić, misleći pod time da za ovaj posao treba moralne i svake druge kuraži, hrabrosti, strpljenja, osjećaja za pravdu i pravično.

„Brojna su priznanja koja sam dobijao i u ratu od komandi i jedinica ARBiH i policije, a uz njih Povelju humanizma i Povelju humaniste godine 1993. Dobio sam i Zlatnu značku sa poveljom RTV BiH“, spominje nam tek neke od nagrada i to nakon mojeg upornog insistiranja.

Pitam ga i koji je bio njegov moto u novinarstvu, postulati kojih se uvijek držao.

„U ratu za mene je na prvom mjestu uvijek bila istina, kao i neprekidno nastojanje da za svoje ratne izvještaje uvijek imam neoborive dokumente u video materijalima, slikama i izjavama sudionika tih teških trenutaka. Zato me nikada nisu argumentirano mogli demantovati. Išli su sa lažima, koje se slikom i riječju lahko gaze“.

Priča nam da je u toku rata napisao i tekst „Ubijali su nerođenu djecu“. Taj tekst odnosio se na ubijanje trudnica tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Kaže da su nakon toga uslijedile brojne reakcije iz medija koji su izvještavali po diktatu tadašnje Vojske RS. Pisali su kako je u pitanju izmišljotina, no Salih Brkić naredni im je dan ponudio novi tekst navodeći pet primjera ubijenih trudnica.

Među ubijenim trudnicama je i Danijela, djevojka koja je bila prijateljica Salihove kćeri.

„Ona mi je birala i snimala filmove da gledam kada dođem kući s ratišta po Hrvatskoj. Tada sam bio toliko umoran, čudno je ali mi je bivalo neobično bez zvuka granata. Onda bih se zatvorio u sobu, zamračio je i gledao filmove koje je Danijela birala. Ubili su je pred mojom zgradom. Za sve što sam ikada napisao imao sam dokaze i argumente“, prisjeća se Brkić.

Emotivno, ratno izvještavanje iscrpljivalo je ovog reportera.

„Teško, izuzetno teško“, objašnjava svoje emotivne doživljaje iz ovog perioda.

„Danima niste u stanju uzeti nikakav obrok, samo jogurt, kahvu i cigarete. Tako je bilo još od katastrofalne rudarske nesreće u Dobrnji kada je 26. augusta 1990. godine poginulo 180 rudara. Gledate raskomadana tijela muškaraca, žena, djece, nena pa i pranena. Bio sam i na dženazi rahmetli Zahide Suljagić iz Bratunca, koja je ubijena kad je imala 110 godina, ali i bebe Fatime Muhić, koja je možda živjela sat-dva i najmlađa je žrtva genocida ukopana u Potočarima. Kad neko umre stariji od sto godina pišu mnogi mediji širom svijeta. Kad je u Bratuncu ubijena prapranena Zahida Suljagić sa 110 godina, niko slova nije napisao. Ja jesam. Ili jedna grobnica Srebreničana u Cerskoj. Utjerali su ih žive u grobnicu, posuli potpuno pijeskom i onda je bager prešao nekoliko puta preko grobnice. Žive su ih podavili u grobnici. Nema pravde“ – priča dok pali novu cigaretu.

Brkić je bio i svjedok na suđenju ratnom zločincu Novaku Đukiću osuđenom za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Đukić je bio komandant taktičke grupe Ozren Vojske RS, te je naredio jedinicama granatiranje Tuzlanske kapije. Eksplozija je ubila 71 mladu osobu, a ranila oko 140 njih.

Nažalost, Đukić je još uvijek na slobodi u Srbiji. Za Brkića je masakr na Tuzlanskoj kapiji ujedno i najteže ratno iskustvo. „Ne bih nikom poželio da vidi ono što sam ja vidio te noći na Kapiji“, priča nam. Svjedočio je umiranju teško ranjenih mladih ljudi, ali mu je kako kaže, daleko najteže bilo kada je u jednoj sporednoj prostoriji na Univerzitetsko kliničkom centru u Tuzli vidio kada je umrla najmlađa žrtva masakra, maleni dječak Sandro Kalesić koji nije imao ni tri godine.

I nakon agresije, Salih nastavlja borbu sa sjenama iz prošlosti. Bori se za kulturu sjećanja na genocid i zločine počinjene u agresiji na našu domovinu.

U okviru projekta Islamske zajednice BiH „Kultura sjećanja u Bošnjaka“, Brkić ima i svoj projekt „Sjećanje na Srebrenicu i Podrinje“. Nada se da će iz njega također biti snimljen dokumentarni film i možda jednog dana knjiga.

Tokom i nakon rata snimao je dokumentarne filmove o ratnim strahotama.

„Već u ratu sam napravio desetak dokumentarnih filmova. Recimo, „Podrinjski konvoji“, Sve rane podrinjske“, „Najbolje je onom ko se nije ni rodio“, „Zašto odlaze?“,  „Devet mjeseci u paklu Srebrenice“, „U Srebrenici, na kraju svijeta“, „Sve đeneralove poruke“. Poslije rata izdvajam „Nermine…“, „Srebrenica – genocid koji traje“, „Lampa iz špilje Pola“, „Majka Hatidža“, „Škorpioni su ubili i dušu majke Nure“, „Stazama golgote Avdulaha Dahalića“, „Dječak sa rukama starca 24 godine kasnije“, „Govore svjedoci genocida“, „Zar ovo nije genocid?“…“

Smrti je Salih gledao u oči i nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, kada su konačno počele da se pokazuju i posljedice svih počinjenih zločina, posebno u pronađenim masovnim grobnicama širom Bosne i Hercegovine. Ovaj novinar prisustvovao je njihovim otvaranjima, izvještavao o pronađenim grobnicama, žrtvama, donosio fotografije preostalih posmrtnih ostataka ubijenih…

„Ukupno, snimio sam oko 115 masovnih grobnica sa više od 6.500, uglavnom bagerima izlomljenih tokom izmještanja, posmrtnih ostataka žrtava genocida i drugih velikih zločina nad Bošnjacima u ovom dijelu Bosne. To se nikada ne može zaboraviti. Onu djecu u naručju majke u grobnici Štedrić, djecu, majke i nene u grobnici Suha, gdje je bilo i tijelo ubijene trudnice pred porodom Zekire Begić, fetus izbijen granatom na mostu u Lolićima iz rahmetli Zemire Salihović. Žicama povezane ruke Srebreničana, kao i poveze na njihovim očima, već godinama u mislima uvijek nosim. I oni ostaci žrtava genocida koje su žive bacane u 60 metara dubok ponor špilje Pola na Bišini kod Šekovića, a onda su zločinci na čeličnoj sajli spuštali veliku vojnu lampu da vide je li neko preživio pad u ponor kako bi ih dotukli rafalima i bombama. Samo 500 metara dalje, blizu kasarne na Bišini bila je još jedna masovna grobnica, u njoj ostaci žrtava genocida sa zlokobnim žicama na rukama i povezima na očima. To je bila i tema mog dokumentarnog filma „Lampa iz špilje Pola“, govorio je Brkić u svom intervju za Preporod.

 

Cijeli život posvećen čovjeku

Salih Brkić cijeli svoj život posvetio je čovjeku. Potpuno se stavio u funkciju posrednika između „običnih malih ljudi“ i „velikog“ svijeta. Nakon čitanja njegovih tekstova ili gledanja njegovih priloga, obuzimaju čovjeka nevjerovatne emocije, budi se u njemu vjera u dobro, u moguću ljepšu budućnost, u ljudskost, hrabrost, pravednost.

Ovaj novinar donio je i priču o „Robinzonu iz Srebrenice“, povratniku Eminu Bektiću i njegove tri kćeri. Njihove fotografije dok jašu konje po snijegom pokrivenim brdima Srebrenice prenosili su mediji i građani širom Bosne i Hercegovine i regije.

Šaćir Halilović, prvi povratnik u Srebrenicu, također je čovjek o kojemu je Brkić donio priču. Ova priča zasjenila je dolazak političara iz entiteta RS i američkih zvaničnika u Stari grad u Srebrenici.

„Taj dan u Srebrenici su bili Milorad Dodik i general Clark. Iz Sarajeva je redakcija poslala jednu našu ekipu. Ja sam bio presretan i zamolio kolegicu da poprati tu posjetu, a ja sam se izvukao i sa snimateljem otišao na Stari grad iznad Srebrenice. Znao sam da je u podrumu srušene kuće prvi povratnik dedo Šaćir Halilović. Došao je sa ženom Mevlidom, Bidom kako je zvao, da umre na kućnom pragu i da ga na njegovoj njivi ukopaju pored sina dr. Seada, koji je poginuo u palom helikopteru na Žepi. Rekao mi je da ima nešto para, sebi i hanumi za ukop, a ljudi mu daju materijala da malo popravi kuću. ‘Meni ništa ne treba, meni treba samo malo dobrih riječi’, govorio mi je Šaćir. Te noći mojom pričom je otvoren dnevnik, koga je bilo briga za Dodika. Na kraju priče, koja je više puta reprizirana, rekao sam – ‘od vašeg reportera večeras iz Srebrenice ovo malo dobrih riječi. Naravno, ako to potvrdi Šaćir Halilović!’“ – prepričava nam Salih svoj doživljaj susreta s djedom Šaćirom.

„To su ljudi na koje sam ja ponosan“, kaže.

Brkić tokom izmještanja ilegalno izgrađenog objekta pravoslavne crkve u dvorištu Fate Orlović

Ovaj novinar borio se srčano za pravdu za nanu Fatu Orlović. „Nana Fata Orlović“ – sintagma je koju je prvi put  i upotrijebio ovaj novinar. Bio je uz nju tokom njene borbe za izmještanje ilegalno izgrađene crkve u njenom dvorištu u Konjević Polju. Poznato je da je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, Fata Orlović protjerana sa svog ognjišta, ubijen joj je suprug, a kada se nakon rata vratila kući zatekla je u dvorištu ilegalno izgrađenu pravoslavnu crkvu. Tu počinje njena pravna borba za izmještanje crkve, a 2019. Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu presudit će u korist nane Fate Orlović da bi 2021. godine, ilegalno izgrađeni objekt konačno bio uklonjen.

Fotografija Fate Orlović koju je napravio Brkić neposredno poslije napada na nju

Za svo to vrijeme, Brkić je pratio događanja u dvorištu Fate Orlović, bio je uz nanu kada su je fizički napali pripadnici policije, neumorno je pisao i izvještavao o svemu.

Salih je pratio i priču majke Nure Alispahić kojoj su u agresiji na BiH ubijena dva sina, jedan na Tuzlanskoj kapiji, a drugog su ubili pripadnici zloglasne jedinice „Škorpioni“  Državne službe bezbjednosti Srbije. Na snimku koji će kasnije dospjeti u javnost, a kojeg su napravile ubice, cijeli svijet je mogao vidjeti kako strijeljaju njenog sina zajedno sa još pet bošnjačkih dječaka i mladića.

Nura Alispahić kojoj su pripadnici „Škorpiona“ – jedinice Državne bezbjednosti Srbije, strijeljali šesnaestogodišnjeg sina

„Nura mi je govorila da je ona odavno umrla, da živi samo njeno tijelo. Znala bi mi reći ‘Da mi je samo da zaspim i da se više ne budim’“, prisjeća se. Nurin sin Azmir kojeg su ubili pripadnici „Škorpiona“ imao je tada samo 16 godina.

Slobodan Medić, komandant jedinice „Škorpioni“ osuđen je 2007. godine na kaznu od 20 godina zatvora za ovaj zločin. Ipak, Sud mu je dozvolio slobodne dane vikenda. U jednom od tih slobodnih vikenda desit će se saobraćajna nesreća u kojoj su poginuli Medić, njegova supruga i sedamnaestogodišnji sin.

Salih Brkić nedugo poslije nesreće pričao je s majkom Nurom. Prisjeća se da je ona tada rekla: „To je Božja pravda. Samo mi je žao njegovog djeteta, dijete nikom ništa nije krivo“.

U toj rečenici ogleda se veličina ovih „običnih“, ali velikih, divnih ljudi, smatra Brkić.

Pisao je i priču o dječaku iz Srebrenice, Seadu Bekriću, kojemu je granata na igralištu u Srebrenici izbila oči. Tada je na igralištu u Srebrenici ubijeno 74 djece, a ranjeno preko 110.  „Nikada niko nije odgovarao za ovaj zločin“ – kaže Brkić.

Igralište u Srebrenici na kojemu je ubijeno 74 djece

Dječak Sead Bekrić je prebačen u Sjedinjene Američke Države, 15 operacija nije uspjelo da mu vrati vid. Ipak, on je završio fakultet, magistrirao, a Salih Brkić našao ga je i napravio priču o njemu. Snimio je o njemu film „Ko će odgovarati za izbijene oči Seada Bekrića?“.

Salih Brkić sa Seadom Bekrićem u Tampa Bay na Floridi

Koliko je Salih Brkić donio priča iz Bosne i Hercegovine i o Bosancima i Hercegovcima širom svijeta – nemoguće je obuhvatiti jednim tekstom. „Jednom su me kolege zamolile da ponesem svoje nagrade na posao. Uspio sam potrpati u auto dio nagrada,  a oni su u uredu poredali stolove u dužini od 12 metara. Nagrade nisu mogle stati na njega, ali meni one nisu važne. Važni su mi ljudi“, kaže mi Brkić.

Isto ovo kazao je na dodjeli nagrada za najboljeg ratnog reportera 1995. godine. „Najbolje nagrade daje narod, ja bih poželio da narod Podrinja kaže koliko se napisalo o njima“.

Bez obzira na sve što je proživio i doživio kao novinar u Bosni i Hercegovini, na zločine i zlo kojima je svjedočio ili baš zbog toga, Salih Brkić nikada nije htio otići iz Bosne i Hercegovine, iako je imao prilika da ode skupa s porodicom. „Niko moj nije otišao iz BiH“, kaže s ponosom.

„Ja sam najtužniji čovjek na aerodromima kada su pored mene mladi ljudi koji odlaze iz Bosne i Hercegovine. Bosna nema nijednog djeteta više kojeg se smije i može odreći“.

Ne dopadaju se Salihu ni političari, domaći i strani, koji nastoje nauditi Bosni i Hercegovini. Ipak, poručuje im da „mezare iz Potočara ne mogu ponijeti u tzv. Veliku Srbiju“, da „niko nijedan komad Bosne neće odnijeti nigdje“. Ovaj novinar duboko i iskreno vjeruje u svoju domovinu, kao što vjeruje u svakog njenog „malog stanovnika“ o kojem je napravio priču.

„Bosna je mnoge krvnike i katile dočekala i ispratila. I ove će ispratiti. Oni će proći, a Bosna će ostati i biće još ljepša!“ – poručuje.