U prošlom stoljeću, a niti pola stoljeća od ovog današnjeg suvremenog vremena, kružila je pošalica „danas u Afganistanu, sutra u vašem stanu“.
Riječ je o 1980. godini kada Sovjeti ulaze u Afganistan. Te godine, riječka punk grupa Paraf objavljuje album „A dan je tako lijepo počeo“ na kojemu je i „Kabul 1980“ – u minut i šest sekundi koliko traje sublimira svu tugu te zemlje (https://www.youtube.com/watch?v=Hr1i_KOZu94).
Deset godina kasnije, Crvena armija se povlači, poslije krvavog rata s oko dva milijuna poginulih, a više od pet milijuna Afganistanaca tijekom sovjetske okupacije bježe u Pakistan i Iran.
Intervencija Zapada počinje 2001. godine i okupacija traje dvostruko duže nego sovjetska te završava ovih dana kao neuspješna gradnja nacije.
Možda će neki bend ovih dana objaviti novu pjesmu „Kabul 2021“ ali dvojim hoće li ona imati takvu dojmljivu snagu i prizvuk nelagode koja vas obuzme kada slušate izvedbu Parafa.
Mnogo je komentara i glasova u medijima koji podižu ljestvicu užasa, k tome proizvode moralnu paniku. Jer, neuspjeh svijeta, istočnog i zapadnog, poraz je paradigme modernizacije koju su gotovo pola stoljeća pokušavali nasilno uvesti. Pritom se ta panika oblikuje kao zazor i stigma talibana, kojih valjda ima samo tamo daleko od nas. Kao da desubjektivizacija osoba, žena i muškaraca, djece i starijih, ne postoji i ovdje – „danas u Afganistanu, sutra u vašem stanu“.
Pisac Teofil Pančić, u svojoj kolumni, podsjećajući na detalj iz „Sluškinjine priče“, navodi: „Pa dobro, ali sve se to dešava Tamo Negde Daleko, ili u romanima i serijama, zar ne? Ipak smo mi Evropa… Mislim, «imamo mi drugih problema», jelda? Ne, nemamo: istorija naših poslednjih bar tridesetak godina istorija je desubjektivizacije pojedinca i pretvaranja njegovog postojanja u puku decimalu tribalne statistike. S tim da ni do tada uglavnom nismo bili baš neki «slobodni subjekti», ma kakvi, ali smo bar načelno/deklarativno išli ka nekoj emancipaciji. Dok nismo dobili (stekli? zaslužili?) svoje palanačke talibane i svoje džepne Gileade. I setite se da mi ne možemo da zbrišemo preko granice u Kanadu jer… Kanade nema na vidiku, a Afganistan nam je mnogo bliže.“
A dan je tako lijepo počeo.
Foto: Nikola Šolić