Afganistan, azijska država koja na zapadu graniči s Iranom, na sjeveru s Turkmenistanom, Uzbekistanom i Tadžikistanom, na krajnjem sjeveroistoku s Kinom, na istoku i jugu s Pakistanom.

Afganistan je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta.

Afganistan, omeđen međunarodno priznatim granicama na zemljopisnim kartama svijeta, ali teško ga je zvati ‘državom’ u modernom smislu te riječi. Povijest toga područja, okruženje i sastav stanovništva, teško bi pokazali da takva država može biti poput drugih.

Dovoljno je zaviriti na sveprisutne mreže i dostupne opće statistike koje primjerice pokazuju omjere ruralnog i urbanog stanovništva (75 : 25 u korist ruralnog). Potom, gotovo je polovica u prosjeku mlađa od 15 godina, a prosječni životni vijek jedva doseže 63 godine.

Statistike također govore o etničkoj podjeli stanovništva na velike skupine: Paštune, Tadžike, Hazare i Uzbeke, te desetine onih malih kao što su Nuristanci, Turkmeni, Darii, Balosi koji stoljećima žive u rodovsko-plemenskim ruralnim zajednicama – i daleko su od pojmova narod ili nacija. Ako tomu dodamo industrijsko-tehnološku zaostalost, prometnu i komunikacijsku nepovezanost, onda se uloga države svodi samo na urbano stanovništvo koje živi u nekoliko većih gradova i centara 32 provincije, a čine četvrtinu ukupne populacije, od, ovisno od izvora, 32 do 40 milijuna stanovnika. Za ostale tri četvrtine stanovnika značajke moderne države ne dopiru.

Igrom slučaja i radi posla kojim se bavim (fotograf-novinar tada svjetske novinske agencije) dopalo me da u tri navrata izvještavam iz tih afganistanskih nedođija do kojih se i helikopterom teško dolazilo, a zbog nepostojanja normalnih puteva danima putovalo vojnim konvojima. Preko prijevoja na 4 tisuće metara nadmorske visine do polu-

pustinjskih visoravni nastanjenih ljudima koji se uglavnom bave poljoprivredom uz gotovo nikakvu mehanizaciju, ali uz stoljećima razvijan sistem navodnjavanja polja maka, kanabisa i krušnih žitarica. Ili, nasuprot tome, uz vinograde s vjerojatno najstarijom sortom grožđa od kojeg rade najukusnije suhe grožđice na svijetu.

Da nije ratova, od unutarnjih, plemenskih, ili novovjekih – prvo s Englezima, pa Sovjetima i na kraju Amerima i NATO koalicijom, ništa izvana ne bi narušilo njihovu svakodnevnicu koja zapadnjacima izgleda teška, katkad mučna, ali gotovo uvijek, kako zapadnjaci to vide – po pitanju ljudskih prava, suspektna.

Kao novinar i autor niza potresnih fotografija iz toga područja, ne mogu suditi tko je tu trebao biti u pravu ili krivu, niti tumačiti povijest, ali ona je i danas krvava. Brutalna i do kraja nepravedna prema pojedincu ili bilo kojoj manjinskoj skupini unutar takve zajednice.

Međutim, teško je ne primijetiti, a to nam je povijest u više navrata pokazala, nikada intervencija izvana nije tamošnjem stanovništvu donijela išta dobro.

Naravno, najgore su u takvim situacijama prolazili pripadnici one četvrtine afganistanske populacije koja živi u gradovima, jer do njih doseže famozna država kojom upravljaju ili diktatori ili nečije korumpirane marionete, suvremene sluge koje na koncu stradavaju u osvetničkoj ognjici osloboditelja – ma kako se oni zvali, talibani ili mudžahedini.

Zapadu je svejedno, ne trude se razumjeti ni jedne ni druge ni treće, već ih koriste za svoje interese, ekonomske, geopolitičke, geostrateške ili već neke geo.

 

Foto: Nikola Šolić