Svake godine pred obilježavanjem „kosidbe u Srebrenici“ osjećam tjeskobu i nemir. Emocije dolaze, naviru sa svih strana, ulijevaju se u mutnu rijeku, razarajuću bujicu kojoj se ne vidi kraja. Pri pomenu Srebrenice, tuga, žalost, beznađe su i nekako uobičajeni osjećaji koji zaokupe sve poštene ljude, bez obzira na vjeru, naciju ili bilo koje drugo određenje.

Sjeme nepravde i licemjerstva koje je posijala međunarodna zajednica u BiH je ono što najviše boli. Po hiljadu puta postavljam sama sebi pitanje, ne očekujući ni od koga odgovor: Kako bi bilo da je u samo nekoliko dana pobijeno devet hiljada ptica? Uvjerena sam da bi se na noge digla cjelokupna međunarodna zajednica, udruge za zaštitu životinja, svi zeleni ovog svijeta kako bi osudili počinitelje.

Kad su u pitomini Bosne, u srcu Evrope, Srebrenici poubijali na hiljade muške čeljadi, čak ni golobrade dječake nisu poštedjeli, svijet je ostao nijem, ni glasa, ni pomena, ni imena…

Nakon genocida, pozvali trojicu vođa da nakon srpskih zločina, masakra, klanja, genocida potpišu mirovni sporazum. Miloševiću, kreatoru zla na ovim prostorima, dodijeliše ulogu mirotvorca. Kad je potpisan Dejtonski sporazum, pozvaše i Miloševića u Hag kao ratnog zločinca. Znači, međunarodna zajednica je pregovarala o miru, potpisala mirovni sporazum sa zločincem. Neka mira, niko nije protiv toga, ali nagradiše bjelosvjetski moćnici genocid tako što okrhnuše skoro pola BiH i predaše je u ruke onima koji su sijali zlo na njenim poljima. Što li se događalo u Dejtonu u to vrijeme? Kakva li je trampa bila za pola Bosne? Naslućuju obični ljudi o čemu se tu radi, ali neka, vrijeme će na svjetlo dana iznjedriti prave namjere i ciljeve. Lovili zločince po Bosni desetine godina, sudili im, neke i oslobodili, samo kako bi se međunarodna zajednica prezentirala pravičnim insanima. Zaboravili kako su se u 20. st. dogodila dva genocida u srcu Evrope, jedan židovskom narodu, drugi Bošnjacima, slavenskom narodu. Prvi je primjereno osuđen, a drugi je nagrađen.

Mediji i novi val dobrohotnih i naprednih „intelektualaca“ u BiH, ponovno zagovaraju bratstvo i jedinstvo, uvjereni kako su oni prosperitetna snaga koja pokupi ponešto pameti sa simpozija i seminara slušanih po Srbiji ili Republici srpskoj. Raščereči um i duh dokazujući kako su oni napredni, djeca 21. st., a svi oni koji ne zaboravljaju svoje rane su nazadni i žive u prošlosti. Oni bi da se zaboravi sve što je bilo, sav jad i bijedu koja je snašla Bošnjake, i Markale, i Omarsku, i Srebrenicu i opsadu im navodno dragog Sarajeva koja bi najduža u povijesti ratovanja. Oni koji ne zaboravljaju, tražeći pravdu za sve zločine nisu dobro došli ni u koju od avlija tih slobodomislećih „intelektualaca“. Oni bi da se zaboravi, a ako i govore o zlu onda to lijepo upakiraju u celofan zajedničke tragedije. Ne čuju glasove nevino ubijenih kako svake noći prizivaju imena svojih katila, vapeći za pravdom. Suočavaju se novi, napredni „intelektualci“ s prošlošću na način da vrijeme devedesetih 20. st., označe velikom tragedijom koja je snašla ove prostore. Ne imenuju izvršitelje ni nalogodavce zločina ni genocida.

Nema zaborava ni bacanja prašine u oči. Bošnjak je ponosan, merhametli, nastavio bi Bošnjo ponovno komšijski živjeti samo da mu se ne sipa sol na ranu.

Ne priznaje velikosrpska politika ni nakon trideset godina da su njihovi đenerali izvršili genocid, kulturocid, kidisali na obraz i Bosni i ženskoj čeljadi, tamo u Vilinoj kosi. Ali, ti nakaradni umovi i nisu krivi jer je već odavno znano s kim imamo posla. Problem su naši slobodomisleći „intelektualci“ koji bi sve strpali u isti koš. Zamislite i Mladića, i Karadžića, i Miloševića s devet hiljada nevino ubijenih Bošnjaka u Srebrenici ili preko hiljadu nevine djece stradale u opsadi Sarajeva, ili na stotine hiljada osakaćenih, osramoćenih, protjeranih, popaljenih… Što tražite moji ubogi Bosanci? Želite li iznuditi svojim pisanijama ispriku od Bošnjaka: Oprostite što ste nas pobili, silovali i protjerali. E, vallahi nećete!

Apokaliptične slike žena i djece koje su pokušale pronaći zaštitu u bazi UN se njih ne tiču. Imaju drugačiju nošnju te žene od uljuđenih Evropljanki pa ih, možda, sve podsjeća na Turkinje, kakav je bio i Mladićev diskurs. Imaju zaostale nošnje, zaostalo misle, zaostalo vjeruju, zaostalo žale za ubijenima, zaostalo odlaze svjedočiti u Hag, zaostalo govore o svojim krvnicima, zaostalo nana Fata je tražila da joj uklone inat crkvu iz avlije…

Ne vide ti vrli „intelektualci“ kako i njih i one njihove zaostale sunarodnjake, kako ih etiketiraju, velikosrpska politika, kojoj još uvijek nije stučena glava, stavlja u isti koš. I jedan Mujo iz Potočara i jedan Dado iz Sarajeva su za njih apsolutno isti. Samo Dado u ovom vaktu treba odraditi za njih još ponešto, a Muje više nema.

Nije bosanski pošteni čovjek lud pa da ne vidi da je sve bilo iz određenog razloga. Ali, snaga bošnjačkog naroda je nemjerljiva iz jednog jedinog razloga. Bošnjaci nemaju rezervnu domovinu. Ljubav prema jednoj jedinoj grudi je ono što najviše boli velikosrpske kreatore zla. Zaboravili kako su od pamtivijeka Bosnu pohodile razne vojne, a ona opstojala zahvaljujući Božjoj volji i njenim dobrim Bošnjanima. Tako do Dana suda kad će svi stati pred Velikog Gospodara. Kako li će se tada Živojin opravdati pred petnaestogodišnjim dječakom Harisom kojega s leđa ubi. Čega si se bojao katile, nedužnog djeteta? Iz straha si mu vezao ruke? A nisi vidio kako je Svemogući s njegovog lica, neposredno prije smrti, uklonio strah. Bio je miran, vidio je ispred sebe džennetska prostranstva. Ti ne znaš da oni koji su umrli na Božjem putu su živi, samo što ti to nikada ne možeš shvatiti. Za što si se borio, klao i ubijao? Kako te nije naučila tvoja vjera da kod Svemogućeg nema nacije, nećeš na onaj svijet ponijeti srpsku državu, ostaće sve iza tebe, osim dobrih i loših djela. Vrlo jednostavno! Tako Stvoritelj Nebesa i Zemlje, Stvoritelj i tebe, i dječaka Harisa i malenog mrava govori u časnom Kur’anu, ali i u svim Svojim Knjigama.