Svaki od prijateljice i dva prijatelja izgledaju sami po sebi izložba.
Kad je riječ o Dinu Trtovcu, slikaru, onda je to izložba boja koje pamti iz djetinjstva, tamo u Sandžaku, kad je lutao planinskim proljetnim bojama okolnih pašnjaka, tražeći u svakoj boji sebe kao onu boju koja miriše po svjetlosti. O tim bojama djetinjstva znao mi je pričati satima. I ja bih te boje gledao kako izlaze iz njegovih usta, iz njegove dječje duše, i padaju po slikarskim platnima da bi na njima ostale kao priča.
Enes Kišević je živa izložba predivno obojenih stihova. Svi mu stihovi kao da izlaze iz zelenooke Une, pa se šire travnjacima, cvjetnim tratinama, šarenim šumarcima, surim brdima i plavetnilom neba. Kad bih bio slikar, napravio bih izložbu Kiševićevih stihova usred starog i krivudavog Pariza, tamo na Montmartru, odakle puca pogled kao majka svih boja; tamo gdje i danas lutaju obojene sjene velikih svjetskih slikara. A dolje se bjelasa i plavi vedra Sena očekujući svoga pjesnika s Une, Sena koja teče tiho, između betonskih obala, kao zarobljena krasotica u nekom vodenom dvorcu što čeka svoga viteza i trubadura i piše sonetni vijenac bojama kradući ih iz njenih snova, dok vodopadi rasipaju veličanstvene duge nebom. A kapi vode kao da pjevaju svoje raznobojne pjesme, u nekom molu punom tuge i čežnje.
I onda, med na kraju – Nada Abrus. Glumica s vječno obojenim osmijehom na licu. Kažu, kad je Nada rođena, da je rođena toplina osmijeha. Od prvoga udisaja lice joj se razvuklo u ljepotu dječje radosti. Javni je život počela kao manekenka šarolikih boja i mirisa. U sebi kao da nosi sve Dinine boje i sve obojene stihove Enesa Kiševića, zelenilo moje Une i tišinu Sene. I blagost rumenog neba, tamo daleko na nekom istoku ili zapadu.
A sve troje, barem na ovoj fotki, izgledaju kao ono savršenstvo koje je tražio Monet, hvatajući zrake Sunca i boje koje te sunčeve putujuće iskrice otkrivaju svakome od nas u onoj svojoj izvornosti koju vidimo možda samo jednom u životu.
Kao ovaj trenutak koji sam uhvatio srcem.