Porijeklom iz Doca kod Travnika, Zdravko Malić rodio se 10. oktobra/listopada 1933. godine u Ljubiji kod Prijedora i preselio na onaj svijet, ‘gdje ovo prestaje’ kako će sâm kazati, u Cavtatu 3. rujna/septembra 1997. godine.

Djetinjstvo i ranu mladost provodi u Sarajevu gdje upisuje i pohađa Trgovačku akademiju. Iz te škole, iako je odlikaš, biva izbačen 1952. godine radi nejasnih i možda političkih razloga te gubi pravo školovanja u BiH i odlazi u Zagreb.

Sljedeće, 1953. godine maturirao je na I. muškoj gimnaziji te diplomirao jugoslavistiku i rusistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1958. godine, a u međuvremenu je, školske 1956./1957. studirao francusku književnost i jezik u Strasbourgu i stekao „Diplôme Supérieur d’Etudes Françaises Modernes“. Godine 1958./1959. je na Sveučilištu u Varšavi, a 1959./1960. u Krakovu specijalizira poljsku književnost i jezik. Godine 1965. doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s tezom „Književno djelo Witolda Gombrowicza“. Od 1961. godine radio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prošavši kroz sve znanstveno-nastavničke stupnjeve od asistenta do redovitog profesora i voditelja Katedre za zapadnoslavenske jezike. Godine 1969. osnovao je tada jedini hrvatski časopis za svjetsku književnost „Književna smotra“, kojemu je bio dugogodišnji glavni i odgovorni urednik, a bio je i član redakcija i suradnik mnogih publikacija, među ostalim knjige Gombrowicz (Pariz, 1971.).

Bavio se i književnim radom, pisao je kratke proze, pjesme u prozi, pjesme i eseje. Godine 1973. objavio je knjigu ogleda o poljskoj književnosti pod naslovom „Polonica“, a 1975. godine, prvu sintezu, „Pregled poljske književnosti“. Nekoliko dana nakon smrti, u rujnu 1997. godine, objavljen je njegov izbor s prijevodima poljske nobelovke Wisławe Szymborske pod naslovom „Radost pisanja“.

U njegovoj spisateljskoj ostavštini, nedavno su u dva golema sveska objavljeni njegovi dnevnici ‘osamdesetih i devedesetih godina’. U tome mnoštvu neobjavljenih prijevoda (proze i poezije) s poljskoga te književnih eseja i vlastitih pjesničkih djela, znatan prostor zauzimaju kratki prozni tekstovi od kojih je manji dio objavljen za Malićeva života.

Osim dvosveščanih dnevnika, zainteresirane čitatelje upućujemo na knjigu kratkih tekstova „Zastanci“ (koju je sam poželio tako nasloviti) u kojoj su okupljene male proze koje prate njegov životni put od djetinjstva provedenog u Sarajevu, preko prisjećanja na mladenačke akademske ‘izlete’ u Francusku i Poljsku, s nostalgičnim navraćanjem u neprežaljenu Bosnu (primjerice u „Triptihu s Drinom“ i, ovdje objavljenom eseju, „Sva mi Bosna“), sve do ironičnih komentara zagrebačke svakodnevice iz posljednjih godina života.

Zdravko Malić, umro je iznenada, u svojoj 64. godini, pripremajući se za predavanja u nastupajućoj akademskoj godini.

 

Zdravko Malić: Sva mi Bosna (1995.) 

Sanjam da Bosnom tumaram uzduž i poprijeko, sa štapom u ruci, pješice. I da se s tog elizejskog lutanja ne vraćam. Ubošnjen zanavijek. Usjenjen. U san zanesen. Snajka me, sanjam, boščalukom darivala. Ćaća, reče, evo ovo, neka ti se u putu nađe. Za sve što jesam. Za moj čardak ni na nebu ni na zemlji. Za moju ubitačnu tugu, kojoj lijeka niđe nejma. Za moj jad. A u boščaluku jedna presvlaka, jedna majčinom rukom tutnuta jabuka (otkud ti, mati?) i sva mi Bosna: sa svim putovima i puteljcima, sa svim vodama i livadama, sa svim brdima i brdeljcima, sa svim proplancima i klancima, sa svim pjesmama, razgovorima i šutnjama, s djecom, s omladinom, s ostarinom, sa svim radostima i tugama, nadama i nadanjima, sa svim narodima i vjerama, sa svim gradovima, kasabama, selima i zaseocima, sa svim mahalama, sa svakom čaršijom, i s Baščaršijom, sa svakom ulicom, sokakom i ćorsokakom, sa svim džamijama i crkvama, sa svakom kućom (i s onom u brdu iznad Nemile, pred kojom svu noć tamu razgoneći svjetiljka gori), sa svakim dvorištem i avlijom, sa svakom okućnicom, sa svim pašnjacima (na Vranici, na Vlašiću, na Zvijezdi, na Borji, na Romaniji i Glasincu, na Čemernom, na Grmeču, na Kozari, na Motajici, na Majevici), sa svakom kravom, ovcom, konjem, psom, vukom, sa svakim međedom, sa svakim zecom, jazavcem i ježom, sa svakom lasicom i lisicom, sa svakim mravinjakom i osinjakom, sa svakom kokoši, pijetlom, sa svakom patkom i guskom, i kozom, sa svakim mišem (brašnarom, poljarom i slaninarom), sa svim mačkama, kućnima i okokućnima, sa svakom vranom, čavkom i svrakom, sa sjenicom i žunom, sa svakim čvorkom, kosom i vrapčićem, s jastrebom i lastavicom, s golubom i s grlicom, s visokom ševom, sa svakom biljkom, sa svakim jaglacem, sa svakom čuvarkućom, sa svakom granom jorgovana, sa svakim grmom ruža, sa svakom lijepom katom, sa svakom lijehom, sa svakim u bašči božurom i sa svakom baščom (od Kostajnice do Fojnice i od Zenice do Srebrenice), sa svakom vlati trave, sa svakim žitnim klasom, sa svakim kukuruznim klipom, sa svakim drvetom, sa svim oranicama i sa svim voćnjacima, sa šljivicima, sa svakim kamenom, sa svakim grumenom zemlje, sa svakim vremenom i nevremenom, sa svakim oblakom i svakom vedrinom, sa svakim lahorom i svakom vjetruštinom, sa svakim potočnim žuborom, sa svakim glasanjem česme, sa svakim zujem pčele, sa svakom gorskom jekom, sa suncem na danjem nebu, s mjesecom na nebu noćnom, s vlakom što tutnji kanjonom Bosne, tamo kod Vranduka, s Vrhbosnom i s Donjim krajem, sa svakim putnikom, sa svakim domaćinom, sa svakom majkom i staramajkom, sa svakim djedom, sa svakom sejom i bratom, sa svom čeljadi i unučadi, sa svima živima i sa svima mrtvima, sa svakim grobom i sa svakom kolijevkom. Takvim me snajka boščalukom darivala. Pa ti vidi, kaže, što ćeš i kamo ćeš. Tako eto sanjam da Bosnom tumaram. Mir sebi da nađem. Smirenje. Mjesto počinka. Dom vječni.