Koliko je poznato za života nikad nije dobio neku nagradu za pjesništvo, posthumno mu je 2019. dodijeljena zagrebačka književna nagrada Zvonimir Milčec. Nagrada, plaketa i grafika slikara Matije Skurjenija predana je Seadovoj udovici Zlati i rodbini 30. 11. 2019. na Jutru poezije u Zagrebu. Zastupljen je u tridesetak antologija suvremene hrvatske poezije i u tri do sada objavljene antologije bošnjačke poezije te u isto toliko panorama i zbornika na hrvatskom i na drugim jezicima.

Gostovali smo Sead Begović i ja jednog zimskog jutra 2016. godine u Hrvatsko-turskom društvu u Rijeci, a nakon predstavljanja u knjižnici, voditeljica društva povela nas je da pogledamo prostorije Islamskog centra u Rijeci. Tada je Sead govorio i o časopisu Behar koji je uređivao, o povezivanju hrvatske i bosanskohercegovačke kulture, jer to je i bila njegova kulturna misija. To se poslanje ogledalo i u njegovoj poeziji. U posljednjoj objavljenoj mu pjesničkoj knjizi „U potrazi za Zlatom“ nalaze se predivne ljubavne pjesme u kojima Begović koristi i kajkavski govor, bosanski jezik, igra se riječima, stvara neologizme, kalambure, ironizira, referira na hrvatsku i svjetsku literaturu.

Sead Begović bio je i sjajan književni kritičar, koji je uvijek brižljivo osluškivao i nove pjesničke glasove, te odličan prozaist. Bio je i ljudska podrška. Vidjela sam ga posljednji put u Zaprešiću, kad smo predstavljali njegove pjesme u tamošnjoj Matici hrvatskoj. Nikad neću zaboraviti kako je ondje sugestivno čitao pjesmu „Ljubav u oskvrnjenom šumarku“, u kojoj piše o zlostavljanju iz pozicije žene, žrtve seksualnog nasilja: „Osjetih prazninu koju vjerovatno ostavlja/samo smrt u utrobi/Ništa se u njoj ne bi moglo roditi/Oko moga srca više se ne kupaju mala djeca/Možda bih mogla snijeti gmazovo jaje?“

Da bi se bolje razumjela pozicija Seada Begovića, nužno je podsjetiti na neke bitne činjenice iz hrvatske književne povijesti. Kako piše Branimir Bošnjak u „Hrvatskom pjesništvu/pjesnicima 20.st.“, u travnju 1981. u Zagrebu izlazi iz tiska antologija „Insulae-hrvatska nova lirika“ urednika Drage Štambuka, a u predgovoru priređivač ističe kako je svim sudionicima zbirke „svojstveno povjerenje u ljudski jezik, vjera u izrecivost smisla“, što ih u bitnom odvaja od ostalog dijela hrvatske pjesničke „prakse iskustva jezika“. U to vrijeme Sead Begović bio je jedan od suradnika časopisa Off (1978.) u kojem se ostvaruje radikalnija linija „pjesništva jezika“. Branko Maleš, pjesnik i kritičar, autor je izbora i pogovora izabranih pjesama Seada Begovića „Osvrneš se stablu“ u izdanju zagrebačkog Stajergrafa u kojemu ističe da je Begović u prvim zbirkama krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća odmah naznačio vlastitu poetsku strategiju pripadajući u širem smislu tada popularnoj označiteljskoj sceni. Naglašava i to kako je Begović bio „meki“ semantički konkretist, a to znači da je „osjetno rabio lirski osjećaj razmrvljena svijeta, upozoravajući ujedno i na lirski misterij takvog raz-središtena i atomizirana svijeta kao na mogućnost – nakon izvršena dekonstruiranja – nove gradnje“. I upravo se ta mekoća ogleda i u njegovim pjesmama i u prozi, jer duhovnost, tematizacija obitelji, žene, ljudi s margine, sve to zapravo govori kako se u tom porušenom svijetu bez etičkih vrijednosti, treba vratiti konstruiranju smisla.

Ističem i to da se prva autorova knjiga „Vođenje pjesme“ pojavila prije više od četrdeset godina. O toj se knjizi pisalo vrlo pozitivno, smještala se između vrste duhovnog diskursa, oniričko-nadrealnog posezanja u konstruiranju poetskog teksta, ili pak semantičke konkretizacije usitnjavanja tradicionalno podržavana smisla. Poticaj za pisanje takve modernističke lirike Begović pronalazi i u grupi pjesnika koji su se sedamdesetih godina okupljali pri SKUCU I. G. Kovačić, oko velikog Josipa Severa. Mladi autori bili su tada posve otvoreni za oblike avangarde, propitivali su jezične prakse, pisali izvan tradicionalnih kanona. To je vrlo važno istaknuti, jer danas u općoj uniformnosti stvarnosnog pjesništva, nedostaje mjesto razlike, povjerenje u pjesničku riječ.

U drugoj fazi, koja kreće od 1991. godine, u ratnim okolnostima, dolazi do promjene tematskog registra, pa se autor bavi i socijalno-političkim, te obiteljskim kontekstom. Begović se okreće sabiralačkom, duhovnom, piše u neo egzistencijalističkom ključu o svijetu kaosa u kojem jedino utočište ostaje obitelj.

Sead Begović autor je brojnih pjesničkih i kritičkih knjiga, ali i autor kratkih priča. Autor pogovora u knjizi Džibrilove oči, Zdravko Zima ističe kako Begovićeve proze karakterizira skok u grotesku, fulminativna mašta i eksplozija erotičnog, te da je Begović „goropadni orkan koji ruši sve pred sobom“. I doista, čini se kako se autor nimalo ne susteže u prikazu sumorne tranzicijske stvarnosti. Junaci njegovih priča su ljudi koje je Giorgio Agamben nazvao homo sacer – imigranti, etnički mješanci, boemi, redikuli prepuni izmišljenih priča, odnosno, jednim riječima, ljudi s margine. Pritom Begović ustrajava na prikazu drastičnih društvenih razlika, primjerice kada u naslovnoj priči Džibrilove oči suprotstavlja britansku Kraljicu majku i malu djevojčicu Mejremu, imigranticu koja na putu u Njemačku ostaje bez majke: „Tako se, eto, dogodilo da u jednoj rupi Europe jedna djevojčica oblači crnu kožu, ne znajući za jutarnji izlazak Kraljice majke“.

Begovićevi junaci ne štede se nimalo, sa sjetom se prisjećaju godina koje su nepovratno prošle, ili se, kao u priči Ja, bijednik i fukara, obračunavaju sami sa sobom, odnosno s vlastitim promašenim životom, pa se na kraju prepuštaju fatalizmu: „ …vrijeme je prolazilo i morao sam isto tako primijetiti da je to nebo oduvijek isto nebo, zaleđeno kao i ovo godišnje doba kada krećem na put, a da uopće ne znam kamo sam se zaputio, u očevim iznošenim cipelama i u starom kaputu moga tasta. Ja, koji to zapravo nikada nisam bio, već bijednik i fukara.“

U priči Vikendaš upravo je pas lutalica onaj koji pripovijeda svoj životni put i autor ne propušta povezati kršćansku i islamsku vjeru, odnosno prožimanje različitih kultura. U meditativnoj priči Corpus Christi nalazimo i eksplicitno zagovaranje ekumenizma – jer sve su vjere „impresivno Božje djelo uz vodu“.

Na kraju, ovaj kratki tekst daje samo naznaku bogatog stvaralaštva pjesnika, urednika, kritičara i prozaista Seada Begovića, čiji rad tek treba biti temeljito proučen i u hrvatskoj i u bosanskohercegovačkoj književnosti. Nadajmo se da će se to i dogoditi.

(Sead Begović, 20. travnja 1954. – 1. prosinca 2018.)

Objavljena djela: Vođenje pjesme, pjesme, Mladost, Zagreb, 1979.; Nad pjesmama, pjesme, Logos, Split, 1984.; Ostavljam trag, pjesme, SN Liber, Zagreb, 1988.; Bad blue boys, pjesme i priče, GZH, Zagreb, 1990.; Nova kuća, DHK, Zagreb, 1997.; Književna otkrivanja, Stajer-graf, Zagreb, 1998.; Između dviju udobnosti, pjesme, DHK, Zagreb, 2002.; Prorok u našem vrtu, izbor iz poezije, Biblioteka Bosana, BNZH Zagreb, 2002.; Sanjao sam smrt pastira, kratke priče, Naklada Breza, Zagreb, 2002.; Pjesmozor, književne kritike, Stajer-graf, Zagreb, 2006.; Književni meridijani, književna kritika, Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2007.; Sve opet postoji, izabrane pjesme, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, BZK Preporod, Sarajevo, 2007.; Osvrneš se stablu, izabrane pjesme, Stajer-graf, Zagreb, 2008.; Uresi: aplikacije, pjesme, V.B.Z., Zagreb, 2008.; Džibrilove oči, kratke priče, KDBH Preporod, Zagreb, 2008.; Zvekirom po čelu, pjesme, HDP, Zagreb, 2012.; U potrazi za Zlatom, izabrane ljubavne pjesme (1979.-2015.), Stajer-graf, Zagreb, 2015.

 

foto: Eduard Pranger