Pohod treći: Gondže ružo, u zelenom sadu

Gondže ružo, u zelenom sadu,
lijepo li mirišeš u hladu.
Ljepše nego sav bosiljak rani
i zumbuli rosom pokapani.

Gondže ružo, u zelenom sadu,
lijepo li mirišeš u hladu.
Zaman, ružo, ja te neću brati,
niti brati, niti dragoj dati.

Moja draga i ne haje za me,
niti haje, niti čeka na me.
Drage nema, a sve mislim na nju
i kunem je i noću i danju.
Ne pobjegla od moga harama,
što je mene ostavila sama.

Sevdalinka koju pohodim u raspjevanom đulistanu napokon je „svoja na svome“. U hladovini proljetno oživjele mostarske bašče širi se opojni miris ruže, a ona, čudesni đul koji tome rascvjetanom stanu daje uznosito ime poput imena nekih azijskih država, ona je i gondže (= pupoljak). Predstoji joj preobrazbeno cvjetanje na trnjem zasićenu putu do zrele ljepote. Dični epitet gondže značenjski združuje djevojačku ljepost, momačku naočitost i neodoljivu milinu, pa se znakovito pojavljuje u još nekoliko sevdalinki. Spomenimo popularnu pjesmu Ah moj đogo, dobri đogo, ali ne zaboravimo ni manje poznatu, za proučavanje dubinskih slojeva sevdalinke nezaobilaznu pjesmu Taru, peru u Bubića dvoru koja završava pregnantnim, za međuvjerski dijalog značajnim stihom: Ljubila bih gondže Muhameda. Put do kulturološki smjerokaznih spoznaja što ih ovdje ispredam samozatajno mi je prokrčio genuini književnik Ivan Lovrenović.

Dok glede „žepačke“ iz prvog i „tuzlanske“ sevdalinke iz drugog pohoda (barem meni) nije poznato tko su autori literarno respektabilnih i izvođački izrazito zahtjevnih pjesama, za sevdalinku koju upravo pohodim znano je da ju je kao lirsku pjesmu 1902. godine objavio Mostarac Aleksa Šantić (1868-1924).

Pamtljiva, strofno mišljena melodija pjesme sastavljene od triju gradacijski poredanih kitica samo na prvi pogled ostavlja dojam brze pjevačke savladivosti. Lirski se subjekt najprije divi ružinu očaravajućem mirisu, uspoređujući ga s bosiljkom i zumbulima. Nakon divljenja iz njega provaljuje tjeskoba, jer svoju dragu neće okititi mirisnim ružinim plodovima. Treća se kitica od dviju prethodnih razlikuje po tome što umjesto četiri ima šest parno rimovanih deseteraca. Lirski subjekt nemoćan je pred nehajem voljene osobe. Nje nema, a on je kune i noću i danju. Zanimljivo je da se u mnogim izvedbama ove melankolične sevdalinke izostavljaju dva završna, prizvukom ljubavne fatalnosti obilježena stiha: Ne pobjegla od moga harama, / što je mene ostavila sama. Haram (= prokletstvo) ovdje gubi ubojitost sudbinske oštrice, jer je izraz pjesnički ispovijeđena ljubavnog jada kao zaštitnog znaka iscjeljujuće ljekovitosti sevdalinke, ljubavne pjesme par excellence.

Dubinsku Šantićevu povezanost sa sevdalinkom još ćemo susretati u ovim pohodima. Ruža kao tematska okosnica starijih sevdalinki i onih što su u novije doba skladane u tom duhu poseban je temat kojim se želim pozabaviti drugom zgodom. „Novokomponiranost“ je pojam koji danas često izaziva nezgodne nesporazume, jer se njime katkada odveć paušalno obuhvaćaju ne samo majstorski sazdane pjesme koje neprijeporno zaslužuju da ih nazivamo sevdalinkama (mnogi primjeri pjesama što ih autorski potpisuju Zaim Imamović, Rajko Dubljević, Jozo Penava, Rade Jovanović, Selver Pašić i dr.), nego i kičaste pjesmotvorine koje je bezvrijedno spominjati. Višestoljetna urbanost sevdalinke trajno je jamstvo njezine neprolazne kulturalne i prije svega umjetničke vrijednosti koju je itekako potrebno sustavno približavati mlađim naraštajima.