Možda se moj glas u „Bošnjačkom glasu“ neće tako daleko čuti, barem ne onoliko koliko bih htio, ali mi je svejedno važno da se čuje i da ostane zapisano… Naravno, u ovom dijalogu s čitateljima ne pretendiram na „vječnu“ istinu, već iznosim svoje viđenje kako napreduje „naša stvar“.

Neću vam otkriti ništa novo ako vam kažem da smo danas na marginama hrvatskog političkog života. Oni Bošnjaci blizu vlasti, kojih je na prste jedne ruke pobrojati, većinom su pognutih glava, šute i zadovoljavaju se sitnim koristima, ponekom sinekurom. A takvih će biti još manje otkad nas je napustio zagrebački Gradonačelnik, koji je u svom širem i užem timu imao nekolicinu Bošnjaka. Nedavno sam pitao dobrog poznavatelja prilika u Gradu što sada , reče mi: „Snađi se druže…“

Znate da na ukupne rezultate izbora bitno utječe i situacija u SDAH, koja se jednostavno ne može izbjeći, jer se radi o našim emocijama i sjećanju na neka bolja vremena, kada je ista okupljala „more“ intelektualaca i volontera različitih profila s istinskim žarom da doprinesu našoj poziciji u Republici Hrvatskoj. Većina vas zna da sam nakon proteklih izbora pokušao promijeniti stvari na bolje u SDAH. Pisao sam o tome detaljno i u tekstu: „Stanje i perspektive u SDAH: Dokle više ovako?“, koji je javno dostupan. U tekstu sam se javno ogradio od političkog djelovanja g. Srebrenikovića i njegovog načina upravljanja strankom. Ne od stranke kao organizacije, već od trenutnog prvog čovjeka.

Iskreno, ne da mi se baviti nekolicinom ljudi koji su, kad sve sagledam, „grobari“ našeg političkog života u Hrvatskoj. Još je veća tragedija da oni to ne shvaćaju, već misle da oni čuvaju „našu stvar“, a ustvari čuvaju „svoju stvar“ i zadovoljno se smješkaju jer misle da nešto „znače“. Mada se kroz nedavni „intervju“ u zadnjem broju Bošnjačkog glasa pokušavaju „oprati“ i predstaviti se kao ljudi koji misle na „zajedničko dobro“, da su oni za „jedinstvo“, poznavateljima naših (ne)prilika ne treba to tumačiti i na to se samo mogu dobro nasmijati i odmahnuti rukom. Ljudi znaju ljude. Točka.

U suštini, na proteklim izborima smo, uz veoma naglašen i sadržajan program rada te uz modernu kampanju, unatoč ogromnim utezima, postigli najbolji stranački rezultat još od 2007. godine. Ipak smo ljudima vratili nadu što potvrđuje broj glasova i pozicija na izborima. 1.152 Bošnjakinje i Bošnjaka i drugih rekli su da im se naša pozitivna priča sviđa. Ali kao što mi prijatelj reče: „Bermine, ljudi ne pamte druga mjesta!“. Naravno, slažem se s njime.

Prije parlamentarnih izbora 2020. godine g. Srebrenikoviću rekao sam da je najbolje za političku budućnost Bošnjaka u Hrvatskoj, ali i za naše šanse na izborima, da se povuče s mjesta predsjednika Stranke prije samih izbora, što je on odbio. Nakon što sam prošao Hrvatsku uzduž i poprijeko, što sam pozorno saslušao preko 1500 ljudi, shvatio sam da mi je najveći uteg u kampanji ipak bila neriješena situacija u stranci, ozbiljna neaktivnost u prethodnom osmogodišnjem razdoblju, zadnji unutarstranački sukobi, ali ponajviše loš imidž prvog čovjeka. Naravno, uteg su bili i neki protukandidati koji su bazirali svoju kampanju napadajući mene, čime su odvratili neke ljude da glasaju ne samo za mene, već da uopće glasaju za manjinsku listu.

Nakon izbora, predsjednik SDAH je obećao da će se povući sa svoje pozicije i imenovati mene kao v. d. predsjednika kako bi se stranka resetirala, te kako bi se što bolje pripremili za nadolazeće lokalne izbore, ali i dalje. Nakon toga kopernikanski obrat, predsjednik me kontinuirano ignorira i čini baš sve da do smjene na čelu stranke ipak ne dođe „poradi kontinuiteta i da se stranka ne razbija“. Naravno, negira sve rečeno.

O lokalnim izborima, u ovakvim okolnostima, izlišno je i govoriti. Koliko vidim, za lokalne izbore je deviza da se ide s kandidatima na listama drugih stranaka, a da se to prikaže kao da je to veliki uspjeh i strategija. Nažalost, nema se hrabrosti da se izađe samostalno, makar u nekim sredinama gdje je to realno moguće. A kako bi i imali hrabrosti nakon ovakve situacije? Pamtim još rečenicu našeg odličnika s početka teksta da „lokalni izbori nisu niti bitni jer se ti lokalci ionako odmetnu na kraju“. Ako izbori nisu za stranku bitni, a što je to onda bitno?

Postavio sam i neka neugodna pitanja, kao što je s registrom članova i koliko uopće ima članova, zatim neugodno pitanje o imovini i financijama stranke, koja je uopće svrha stranke; da li je ona na usluzi našem narodu ili je postala društvo jednog lica? Istini za volju, većina naših institucija su personalizirane uz moto „država to sam ja“. Kako je moguće da stranka nema inicijativa, nema organiziranja skupova, aktivnosti Stranke u bilo kojem pogledu, osim održavanja sjednica, s takvim sredstvima koja stoje na raspolaganju, pa makar organiziranja Dana nezavisnosti i državnosti BiH, važnih stranačkih datuma itd.? Pitanja je puno, odgovora nema. Svi šute. Nadaju se da će i to proći, a da će oni o(p)stati.

Naravno da je dotični izbrisao odredbu po kojoj može obnašati dužnost predsjednika stranke najviše dva mandata uzastopno. Sada može biti vječni predsjednik.

Pisao sam o Statutu Stranke iz 2018. godine koji je predsjednik potpuno prilagodio sebi, te osjetno smanjio ovlasti Predsjedništvu i Glavnom odboru. Npr. jedna od boljih stavki je da je predsjednik na sebe prebacio ovlast sazivanja Skupštine. Baš zgodno je predsjednik propisao da Glavni odbor više ne odlučuje o povjerenju predsjedniku, već samo o članovima Predsjedništva. U osnovi, izuzeo se od ovlasti Glavnog odbora i tu ovlast prebacio na Skupštinu, koja se sastaje jednom u četiri godine i koju on saziva!? To znači da je praktično nemoguće demokratski smijeniti predsjednika Stranke tijekom mandata, već tek redovnom izbornom skupštinom, svake četiri godine.

Na kraju ove epopeje, reakcija je bila sazivanje neformalnog skupa u Raši (naravno, bez mene kao kandidata), nije bilo govora o odgovornosti za rezultate stranke u zadnjih osam godina, nije bilo govora o stavljanju mandata na raspolaganje, nije bilo kritike o stanju u stranci, a da o osobnoj odgovornosti ne govorimo.

I opet smo na početku, sa starim „likovima“ u sedlu. Ništa se nije promijenilo. Možda je to i bila intencija od početka? Da sumiram, od sebe sam dao sve, od stranke zauzvrat nisam dobio ništa. Kada sam vidio rasplet priče, ogradio sam se i rekao da to nije moj sustav vrijednosti. Dalje od toga nisam mogao. Svejedno, izbori i kampanja mi predstavljaju pozitivnu priču jer sam još bolje upoznao naše ljude diljem RH i stekao dragocjeno iskustvo.

Vidim da je nekima zanimljiva ideja o „predizborima“. Još 2017. predlagao sam baš to u dopisu koji sam uputio bošnjačkim organizacijama – što nije prošlo – i to s pozicije člana Savjeta za nacionalne manjine pri Vladi RH. Naravno da sam se trudio postići što širi konsenzus o našem kandidatu za Sabor. Ovako nas je bilo dva kandidata previše. Inače, smatram da je u demokratskom društvu upitno da li se može ograničiti broj kandidata kad je propisano da se svatko može kandidirati za Sabor. Birači žele imati izbor, imati barem dva kandidata jer žele birati najprikladnijeg da ih zastupa. Nadalje, pogrešno je pretpostaviti ako je jedan kandidat odabran na „predizborima“, da bi svi automatski glasali za tog kandidata. U situaciji da se kandidirao samo jedan kandidat koji je pobijedio na „predizborima“ zavaravajuće je pretpostaviti da se glasovi jednog kandidata preraspodjeljuju automatski drugom kandidatu. Ako birači ne odobravaju nijednog kandidata, vjerojatnije je da će se suzdržati od glasanja ili će glasati na općoj listi. Čak i u toj situaciji politički oponenti iz drugih nacionalnih manjina bi se najvjerojatnije prilagodili novonastalim okolnostima. Mada svakako bi bošnjački kandidat imao više šanse da su bila samo dva kandidata, jer bi to bio signal da smo konačno politički sazreli.

Kao problem za naše buduće izazove vidim nesklad između izjašnjenih Bošnjaka u popisu stanovništva i u registru birača. U registru birača je upisano 13.736 Bošnjaka (od ukupno 31.479 Bošnjaka u popisu stanovništva!), dok su Albanci premašili brojku 19.000 upisanih u Registar (više ih je upisanih u registru birača nego u popisu stanovništva!). Tu se vidi sistemski rad u svojoj manjini. Kakav se naš rad vidi? Što smo to mi do sada radili? Drugi problem, možda i najveći, je mala izlaznost birača na izbore (koja svake izbore opada!) što je posljedica unutarnje podijeljenosti Bošnjaka kroz stranke i asocijacije što posljedično dovodi do urušavanja institucija i naših temelja za političku aktivnost. To ljudi vide i ne da im se sudjelovati „u cirkusu“.

Smiješne su mi postavke o „političkoj trgovini“ i „načelnoj neutralnosti“ nekih organizacija Bošnjaka u Hrvatskoj, da ih sad ne imenujem, o davanju podrške bošnjačkom kandidatu na izborima. Iste te institucije i predstavnici su cijelu godinu dana prije izbora davali podršku meni i onda su ustuknuli „zbog principijelnosti“. Nije to principijelno. Principijelno je održati svoju riječ.

Iščitavajući intervjue kandidata sa proteklih izbora, shvatio sam da smo svi pobijedili u 12. izbornoj jedinici. Bio sam zbunjen pa sam opet išao pogledati konačnu listu i uvidio da je ipak samo jedna pobjednica. Dodatno sam se sablaznio navodima g. N. Hodžića o „prijevarama“, posebice kada znamo tko je uveo praksu kupovine birača, u Gunji pa nadalje. A da ne spominjemo njegov mandat u Hrvatskom saboru. Najava g. N. Hodžića da će sljedeći put pobijediti je nadrealna. Čovjek koji gubi izbore po tko zna koji već put, svaki puta sa sve manjim brojem glasova, govori da će sljedeći put (šesti put!) sigurno dobiti izbore s preko 2.500 glasova, dok je na zadnje izašlo ukupno 2.624 Bošnjaka. N. Hodžić je bio nezavisan kandidat, a predsjednik je stranke BDSH-a. Što nam to govori u kakvom je stanju stranka, ako je uopće ima? Nadam se da su nakon ovih izbora ljudi zbrojili „dva i dva“ i da neće opet tako olako bacati glasove na ove „optimistične“ opcije.

Ono što zasigurno znam je da je vjera u moj narod i našu zajednicu u meni duboko ukorijenjena i da mi je ona strast i misija. Imam vjeru da će naša bošnjačka zajednica (namjerno ne govorim manjina!) ponovno ustati i da će živjeti u punini svoga uvjerenja – da smo svi jednaki u pravima i obvezama, da postanemo „društvo jednakih šansi“ te da smo adekvatno zastupljeni i dostojno predstavljeni, u državi koju smo stvarali. Vjerujem da će naša djeca živjeti u prosperitetnom društvu u kojem se nitko prema njima neće ponašati ovako ili onako zbog njihove nacionalnosti ili vjere, nego da će ih se tretirati onako kako to oni svojim karakterom i radom zasluže. Znam, patetično zvuči, ali je to tako.

Zaključno, svakako da ću se, shodno mojim kapacitetima, nastaviti zalagati za poboljšanje našeg stanja u okviru nekog sustava koji dopušta slobodu djelovanja i promišljanja. Da sudim po nekim ljudima koji se „bave“ Bošnjacima odavno bih „okrenuo leđa“ i otišao. Ali nisam tu radi njih. Tu sam radi uvjerenja. I da, radi našeg zajedničkog dobra i zajedništva. Bez navodnih znakova s početka teksta.