Uspješnost se u uljuđenim zajednicama mjeri snagom argumenata, zanimljivošću inicijativa, djelovanjem, odnosno prihvatljivošću tog djelovanja za opće dobro. Ako toga nema onda vjerojatno živimo u vremenu kada je najsnažniji argument ime nekog političara; kada su prihvatljive samo inicijative pomoću kojih se na ovaj ili onaj način pere budžetski novac i kada prolaze samo one djelatnosti koje pod krinkom ‘općih interesa’ uspješno prikrivaju osobne interese ili interese takozvanih interesnih skupina.
Nažalost hodamo po rubu provalije, oči su nam pokrivene povezima s oznakama ove ili one partije…
To su vremena koja odgovaraju ljudima ‘fleksibilnog karaktera’, spremnih učiniti sve moguće marifetluke da bi ostali u nekoj fotelji i bili predsjednikom ‘nečega’. Na vrhu piramide takvih karaktera moraju biti visokopozicionirani političari (na državnoj i gradskim razinama) kojima se takva vrsta podaništva sviđa, odnosno koja je pretpostavka njihovog interesnog povezivanja.
U takvim je situacijama sam razlog postojanja nekih institucija/udruga/glasila… nevažan. Jedino važnim postaje uspostavljanje odnosa koji omogućuju trgovinu budžetskim sredstvima (pod okriljem brige za opće dobro). Nije važno niti da li se izvršavaju obveze, koliko su u skladu sa zakonom, kada i koliko se radi protuzakonito. Autoriteti bolesnoga društva tu su da bi spriječili propitivanje. A ako i do njega dođe tu su institucije pravosuđa koje će ‘radeći svoj posao’ uzeti dio plijena i pustiti lovokradice da i dalje pelješe gdje stignu i što stignu.
Zagreb će postupno i bolno otkrivati načine rada i ‘umrežavanja’ bivšeg gradonačelnika. Pokazat će se da ni Bošnjaci nisu morali biti baš tako servilni prema takvoj vrsti interesnog povezivanja. ‘Prijateljstvo’ u koje su se mnogi kleli pokazat će i svoja druga lica. Osim osobnih odnosa postoje naime i dimenzije bošnjačkog kolektiviteta u Hrvatskoj koje uz tako ‘snažno prijateljstvo’ nisu mogli doći do izražaja. Primjerice, mnoge su inicijative, u startu bile ‘zadavljene’ egzekutorima osobe koju jedan bošnjački pjesnik iz Zagreba usporedi sa – sultanom.
Kako ćemo bez Sultana? Kako ćemo bez pozivanja na ‘prijateljstvo’ s osobom koja je netransparentno vodila središte ekonomskog, intelektualnog, kulturnog – zbivanja u Hrvatskoj? Kako ćemo bez te snažne sprege privatnih interesa i igrača po manjinskim udrugama koja je do sada besprijekorno onemogućavala ono što bi trebala omogućiti? Teško!
Nakon vremena sultana nadamo se i vjerujemo da možemo ući, barem u Zagrebu i Hrvatskoj, u društvo građanskih vrijednosti, u moralnije društvo u kojemu će griješnici podnositi ostavke, u kojemu će novinarska struka biti oslobođena, a javni servis postati javnim servisom.
Odlazak Sultana, kao i razotkrivanje odnosa u Hrvatskom nogometnom savezu te hrvatskom pravosuđu (uz niz drugih i dugačkih repova) moralo bi biti stimulansom za otrežnjenje. Što se bošnjačkih asocijacija tiče vrijeme je za otvorene i argumentirane razgovore. Fotelje kroz prozore, pa u krug!