Sreli smo se nedavno u Cresu, poslije mnogo godina a s jednakom srdačnošću, pričali mnogo, radovali se uspomenama, onda se i slikali zajedno: na slici izgledamo kao epizodisti iz filmova Sama Peckinpaha, sjedi, ostarjeli, pomalo oronuli, pomalo pognuti, ali kada treba uspravni, još mnogo veseli, ne damo se mi lako. Sjećam se ja i mladog Enesa Kiševića: lijepa pojava, energične kretnje, snažan, prodoran glas. Enes i ja smo se susreli prije nego što smo se upoznali. Imao sam krupan glas, gotovo bas, a bio sitan, tako da je moj duboki glas odudarao od mog suhonjavog lica, pa je Fadil Hadžić, redatelj mojeg jedinog filma odlučio da me sinkronizira i izabrao je Enesa Kiševića za taj nezahvalni posao. Tako je na filmu bilo moje lice, a Enesov glas, a kao jedna osoba, lik Gavrila Principa u Hadžićevom Sarajevskom atentatu (1968.). Onda smo se Enes i ja upoznali u Dubrovniku, u kavani Manon, u koju je zalazio fini svijet sklon boemiji. Družili smo se s mnogima, poneki događaj mi se trajno urezao u sjećanje. Jednom se, kasnije, nađosmo i u Sarajevu, početkom sedamdesetih prošlog stoljeća, obradovali se jedan drugom, pričali mnogo, išli od jednog mjesta do drugog, bili lijevo i desno, a završismo u sitne sate u jedinoj otvorenoj kavani, punoj ljutih, mrgudnih momaka, dojučerašnjih i sutrašnjih zatvorskih stanovnika. „Nemoj da bi ovdje o poeziji, ode nam glava…“. Piće tek što je došlo, a Enes već stoji, snažnim glasom kazuje „Arbeitet zemljaci, u ovoj zemlji ostat ćemo ja i Jasenovac“. Gledam okolo, pisnut ne smijem. Tišina. Jebi ga. Onda odjednom: aplauz. S drugog stola nam šalju novu rundu pića, počinje čašćenje, nigdje mu kraja, ljudi ljube Enesa, jutarnjim vlakom će za Njemačku, idu zauvijek na „privremeni rad“, „Jarane, ovo si za nas napisao, može li još jedna tura, molim te, samo još jedna…“.

Enes i ja dijelimo mnogo toga. I to da smo Bosanci izvan Bosne. Ljudi sjete, sevdaha, melankolije i tužne radosti. Bosancima u domovini uvijek nešto nedostaje, nešto ih pritišće i brine, a kada su izvan domovine nedostaje im mnogo toga, a domovina prije i poslije svega. Kada Enes govori svoju poeziju, govori mi onaj koji je bio, a kazuje meni koji jesam. Tada najednom znam što više nije. Njegovo je pjesništvo mjera mog gubitka i sreća mog sjećanja. Kada poteku Enesovi stihovi ponovo ugledam davne predjele, čujem glasove Franje Fruka, Darka Ćurde, Petra Večeka, Marije Crnobori, Ivice Vidovića, Bore, Envera, velikih, malih, upamćenih, zaboravljenih, sve dragih, onih koji su s nama, a i nestalih drugara, sjetim se i davnih ljubavi, pa prizovem nas kakvi više nismo, a još u sebi jesmo: odjednom su svi i sve opet tu i sve opet jest, ali još ljepše nego što je bilo, jer je postalo Enesova pjesma, Enesova, a tako moja.

Glumac, pjesnik, trubadur. Može li glumac kazivati bolje od pjesnika njegovu pjesmu? Lee Marvin je kazivao-pjevao „Rođen sam pod lutajućom zvijezdom…“, Anthony Quinn „Volim te, voliš me“. Bilo je još mnogo sjajnih glumaca čije je kazivanje bilo melodično, čije je kazivanje pjesme postajalo melodija, čija je izgovorena riječ postajala pjesma. Prisjetimo se samo velikih umjetnika glume kao što su Laurence Olivier, Gerard Philipe, James Mason, Innokenty Smoktunovsky, Rade Šerbedžija, Morgan Freeman, Ljuba Tadić… Glas, melodija, riječ. Riječ koja postane melodija.

Pjesma je širi pojam od poezije, jer je i kazivanje, i pjevanje, i mišljenje, i osjećaj, i refleksija, jer je sve najbolje i najljepše što iskazuje biće. U takvom kazivanju spajaju se trubadur i mistik, onaj koji se svijetu otvara i onaj koji sve svoje u sebi sabire. Trubadur: komunikativnost, saopćenje, ispovjedno Ja, otvorenost, bliskost pučkom i svakodnevnom kazivanju. Na drugoj strani je pjesnik-mistik: zatvorenost, refleksija, osobna povučenost, kazivanje o općem, bliskost akademskom, hermetičnom jeziku i shvaćanje poezije kao kazivanja Svetog. Iz različitih razloga, ali jednako volim Jacquesa Preverta i Stephanea Mallarméa, Abdulaha Sidrana i Maka Dizdara, Anu Ahmatovu i Josifa Brodskog, Lazu Kostića i Vaska Popu, Allena Ginsberga i T. S. Eliota, Vesnu Parun i Tina Ujevića… U oba slučaja u pitanju je specifičan i nesumnjivo nježan osjećaj svijeta, u oba slučaja u obliku osjetilnog iskazana je briga duše, u oba rečeno najljepše i najbolje bića. Govorio sam o različitim načinima kazivanja Sokrata i Heraklita, o filozofu trga i filozofu koji bježi od javnosti i pokazao da nije važno na koji su se način mislioci odnosili prema svojim poštovateljima i pristupali svom predmetu i svojoj publici, nego da je važna njihova misao, jer u oba slučaja bijaše podjednako dalekosežna, duboka i znakovita. Enes je po pozivu i osobnom osjećaju čovjek scene: glumac koji kazuje tuđe riječi kao da su njegove, pa je onda kazao svoje kao da pripada svima. Zato je njegova kazivanje uvijek bilo sjajno, a njegov riječ popularna, toliko popularna i tako lako prihvatljiva da bi je svaki koji je čuje ponio sa sobom i sačuvao za sebe. A u svojoj riječi ovaj poeta je sebe u radosti znao potpuno pokazati, u boli potpuno prikriti. I u svemu na lijep način biti. Biti ritam i riječ. Upravo tako bih definirao poeziju. Baš tako, jer tada je poezija u svemu i za sviju.

 

SVE JE U SVEMU

Izašao sam samo iz sna u san.
Lica se svoga ne sjećam.
Gubitka nema. Plakati čemu?
Opet sam tu. Sve je u svemu.

Dok bijah ko vi, lelujah zrak,
a sad sam kao svjetlost lak.
Tijelo mi više ne baca sjenu.
Opet sam tu. Sve je u svemu.

Izvan života, izvan smrti,
nikakve boli više ne ćutim.
Ne pitam tko sam. Nit težim čemu.
Opet sam tu. Sve je u svemu.

O, kad bih mogao, blaženi grebe,
od svega toga oduzet sebe,
ja sve bih dao za mrvu žara
da opet sebe iz ništa stvaram.

 

Naveo sam ovu Enesovu pjesmu, jer ga ona u potpunosti opisuje, a u njoj nema njega, nema egocentričnog, narcisoidnog Ja, nema sujetnog autora, nema pjesnika za koga je poezija promoviranje sebe samog i zato prestaje biti poezija, a postaje program vlastite uobrazilje, nasilno Ja, koje bi da i vrijeme bude njegovo, i prostor njemu podčinjen, sve u službi vlastite agresivne volje, a što joj se ne podčini, neka sagori, neka ne bude. Takvom osjećaju nema mjesta u poeziji i osobi Enesa Kiševića. Njegova riječ je riječ „svega“, panteistička ljubav, arhaični zavjet zemlji, zraku, vodi, sprega čovjeka i njegove prirode, svakog bića i njegova bivanja, sreća postojanja, duh i tvar u riječi, stvaranje. A koji sebe daje, ljepotu i dobrotu kao dar donosi.

Znam za estradnu poeziju koja je zagovarala politiku nasilja i postala program nacionalističke mitomanije i otvorene mržnje. Kada god sam takvo što prepoznao, zauvijek sam zatvarao takvu knjigu, takve tekstove svrstao u poeziji suprotne, iz srca ih protjerao, jer u njima ničeg dobrog. Takvu poeziju ne čitam, od takvih pjesnika bježim. Enes je i sam bio na suprotnoj strani od takvih, jer je bio i ostao do kraja nježnost, neprikrivena ranjivost. Nije osvajao duše, nego svojom otvarao tuđe. Ni ja ne imitiram, ne ponavljam njegove riječi, ne oponašam njegovu poetiku, nego me ona nosi, vodi i u mom kazivanju ponovo i do njegovog, Enesovog, a i do mog, vlastitog, dovodi. Poezija nije neka posebna didaktika, teško da nas ona nečemu uči, ali nam sobom pokazuje. Pokazuje lijepo i dobro. Dobra poezija i svog čitatelja učini pjesnikom, ili barem pjesnikovoj tananosti sličnim, poput njega svijetu otvorenim.

Riječi su, veli Enes, „samo sjene mojih događaja“. Što više lijepo i dobro minulih dana opisujemo, više nam njihov život izmiče, jer je neuhvatljivo, jer je izmaklo u prošlo i neponovljivo, jer ga ne možemo ponovo živjeti, ni Drugom točno, kako je nama bilo, prenijeti, ali ga barem možemo u sjećanju čuvati i u pjesmi ponovo osjetiti. Riječi ne mogu ponoviti događaj, ali, rekao bih, mogu opisati njegovu ljepotu, mogu čak imenovati neponovljivo i bezimeno. Enesova poetika sobom pokazuje da se trebamo ponovo učiti lijepoj riječi, usvojiti ono što nas zbližava, što nas čini ljudima. A to može samo onaj koji je dobar pjesnik i dobar čovjek. Kao što je to Enes Kišević. Kada je on u pitanju, onda s lakoćom u sebi mogu objediniti ljubav prema osobi i njenom djelu, čovjeku i pjesmi. Nekada, davno, i sam sam vjerovao u naivnu predstavu o pjesniku kao o „nježnoj duši“, „dobričini“, „osjetljivoj i poštenoj osobi“, a onda upoznao mnoge koji to nikako i nikada nisu bili. Enes mi vrati vjeru u moju ranu predstavu o pjesniku. Estetska vrijednost krasi djelo, moralne vrline krase osobu. Kada se ova svojstva ujedine, onda slavimo biće pjesnika.

Dovoljno je pogledati o čemu i kome Enesove pjesme govore, a i kome su posvećene, pa da čitatelju postane jasno da Kišević u svojoj poetici vodi razgovor s onim što mu je drago i da se obraća onima koji su mu bliski, da je u poeziji u i sa svojim svijetom. Njegov svijet je scena, njegove riječi dobrota, njegov narod njegovi prijatelji: pjesništvo u najljepšoj tradiciji humanizma.

Enes na drugom mjestu kaže da je jedini nacionalizam koji on može prihvatiti „pripadnost ljudskoj dobroti i ljudskom srcu“. Pa bih sada s radošću, spremno dodao: od istog smo roda. Eto to bih u ovoj prilici da kažem o Enesu, čovjeku, o Kiševiću, pjesniku, o Enesu Kiševiću, čovjeku i umjetniku, koji je u sebi objedinio riječ i djelo, pjesnički čin i etičko držanje, o Enesu, kojega s ponosom nazivam mojim prijateljem.

 

foto: Nikola Šolić