Izložba Tahira Mujičića

Čudesni likovni svjetovi Tahira Mujičića
Zapis u povodu njegove izložbe

Dana 24. veljače 2020. u galeriji Vladimir Filakovac, u Zagrebu, otvorena je izložba Tahira Mujičića pod nazivom „Besposlen pop i …“.

Tahir Mujičić je rođen 1947. u Zagrebu, diplomirao komparativnu književnost i slavistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svestrani je zagrebački pjesnik, karikaturist, pisac, kostimograf, scenarist, scenograf, lutkar, kazališni i filmski djelatnik, inicijator. Tko bi u jednom dahu nabrojao što je sve Tahir Mujičić! Multidimenzionalan, kako za sebe kaže. Bio je urednik Vjesnikovih strip izdanja, umjetnički savjetnik Dječjeg kazališta u Osijeku, umjetnički direktor Zagrebačkog kazališta lutaka, osnivač nekoliko značajnih kazališnih skupina. Objavljivao je kazališne kritike, knjige pjesama, knjige dramskih tekstova, sve zajedno njih dvadesetak, i sad jedan prozni roman, „Budi Hamlet, pane Hamlete“ (AGM, Zagreb, 2012.), za koji je dobio nagradu T-portala za najbolji roman objavljen u 2012. godini.

Iako za sebe kaže da nije likovnjak, da nije studirao niti se posvetio likovnoj umjetnosti na „ozbiljan“ način, likovni opus Tahira Mujičića dojmljiv je i raznorodan, prepoznatljiv, od kostimografskih i scenografskih skica, skica za animirane filmove ili lutkarske predstave, karikatura, oslikavanja predmeta u maniri naivne umjetnosti.

Jedan od njegovih brojnih umjetničkih izraza, likovnost, crtanje, za njega je oduvijek bio odmor od pisanja. Tako govori. Počeo je crtati kao dijete. Ima anegdota da se jednom još kao dječak susreo s Otom Reisingerom koji ga je odmah nacrtao, a Tahir je za uzvrat nacrtao Ota!

„Ja nisam nikad htio biti slikar, niti kipar, niti likovni umjetnik, nisam imao klasično likovno obrazovanje. Za to je potreban poseban dar, a mene te klasične likovne discipline nisu nikada puno uzbuđivale nego sam bio čovjek koji je oduvijek u likovnoj umjetnosti radio praktične stvari. Sve svoje likovne vještine koje sam imao još kao klinac pretvorio sam u nekakve kazališne, neću reći zanate jer sam nevješt u izradi bilo čega, nego u kazališne discipline, sve što sam radio proizišlo je iz potrebe kazališta. Ja sam prije svega bio kazališni pisac, pa režiser, i svoje tekstove i predstave koje sam radio počeo sam opremati likovno. Sve što sam radio počeo sam opremati svojim vlastitim kostimima, vlastitom scenografijom i lutkama. Svojevremeno sam s prijateljem Igorom Mrduljašem, imao lutkarsko kazalište za odrasle Lutkarski erotski cabaret MManipuli, koji je trajao od 1985. do 1988. To kazalište je bilo pri ondašnjem CKD-u, ljeti smo igrali na otvorenom i u Kulušiću zimi“„

Lutkarski erotski cabaret MManipuli, „razbudio je uspavanu scenu kazališnog ljeta te 1985. godine.” To je bio „prvi lutkarski kabaret za odrasle koji je prepleo kabaretsku tradiciju i prethodnike koji sežu do srednjevjekovnih glumaca i lutkara, kao i bogatu kabaretsku scenu 80-tih godina prošlog stoljeća“ i koji je „u svoje slojevite programe upleo političke i društvene aktualnosti, te naglašenu erotiku, a sve to u funkciji zabave.“ (iz teksta Igora Tretinjaka, „LEC MManipuli, slojevitost, originalnost i provokativnost u službi zabave“, https://hrčak.hr

„Kao dijete rado sam crtao, radio karikature za časopise. Pisati sam počeo vrlo rano, neke svoje tekstove, a crtež je uvijek bio integralni dio tog posla. Na kraju sam uvijek imao potrebu i da nacrtam nešto od toga o čemu sam pisao. Likovnost je dio pisanja, kazališta. Kazališni svijet sam uvijek pretvarao i u likovni. Bavio sam se lutkama i ne smatram to posebnim umjetničkim radom, nego je to bilo za potrebe predstava, osmišljavao sam likove, skicirao ih.”

Iako „poseban , jedinstven, neponovljiv“, pa „nemiran, neodmjeren, nedotjeran, neuredan“ izvan svakog uobičajenog umjetničkog konteksta ili tradicije kako ga sve nazivaju i opisuju u osvrtima i kritikama, umjetnik kojeg se ne može svrstati niti u jedan umjetnički pravac ili tradiciju, osebujan i osoben, nesklon stereotipima a s jakom sklonošću izbjegavanja očekivanog, Tahir Mujičić za sebe kaže da je i umjetnik koji stvara u društvenom okružju, u suradnji.

„Nikada nisam bio slikar koji sam stvara, slika u osami za sebe. Ne pripadam ljudima ili umjetnicima koji žive izvan društva. Za mene je likovnost društvena, kolektivna. To je kolektivni rad. Kao što je kazalište društvena umjetnost, tako je kod mene i likovnost kolektivna. Kad radim kazališnu predstavu, scenografija kostimi, lutke, to je za zajednički rad na predstavi i za publiku koja će doći to vidjeti. Publika je važna, da to što radim bude za nekoga, da netko to vidi i onda ima smisla. U lutkarstvu ja kreiram lutku, ili u kazalištu kostim za predstavu, ali ja to ne sašijem, nego netko drugi. Ja ne napravim lutku, za to treba biti majstor. Opet netko drugi ju upotrijebi u predstavi, netko to gleda. Netko je napisao tekst za predstavu, netko režirao. Za mene je to uvijek kolektivni prostor. I karikatura je kolektivna umjetnost, ne samo karikaturalnost. Tu se bavim kolektivnom sviješću. Geg – karikatura je odnos između ljudi a ne samo karikatura. Hoću doprijeti do ljudi. Sve što radim funkcionira u nekakvim relacijama. Ne pada mi na pamet pisati za predstave na kojima će biti tri gledatelja. Radi se o tome da, ako čovjek već nešto radi, on to radi za nekoga. Dakle ne pripadam ljudima koji žive izvan društva. “

Tahir govori o društvenosti a u isti čas je čovjek naglašene individualnosti Kaže da se kolektivno i individualno kod njega izmjenjuju. Individualan je u svom stvaralačkom naboju i idejama.

„Iz kolektivnog se povučem u individualno, onda individualiziram, ali se opet vraćam kolektivnom. Drugačije se u umjetnosti ne može. To je stvar priče. Moram imati sugovornika, gledatelja, slušatelja, a pri tome sam i individualan. Oduvijek su postojali ljudi koji su komunicirali s konzumentom i oni koji su radili samo za sebe sam ne znam ništa. To se izvješti na primjer u braku.“ šali se: „Svaka žena misli da si tamo, a ti si i drugdje, stigneš sve. Ja napravim niz stvari iz druženja s raznim nadarenim ljudima. Morate se družiti s majstorima svih vrsta ako hoćete nešto napraviti. Od krojača pa na dalje. Svi su važni, ne samo oni na jednoj strani, pisci, slikari, glumci. I ovi drugi su jednako važni, sve djelatnosti“.

„Evo, tu je sa mnom kolega Ivica Kiš (ugledni zagrebački profesor i arhitekt). On je sličan meni, radi jedan dan jedno ,drugi dan drugo.
Sad pomaže meni oko izložbe kao što bih i ja njemu pomagao što treba.”

Tahir predstavlja i drugog prijatelja koji mu pomaže oko postavljanja izložbe, to je Tomislav Šola, za koga kaže da je veliki muzeolog koji puno zna.

„Htio sam reći da iz druženja s različitim nadarenim ljudima proizlazi niz mojih stvari. Kao što vidite na izložbi, družim se s majstorima svih vrsta.“

„Živio sam četiri života“, kaže Tahir. „Obiteljski, jer obitelj mi je bila važna, pa na radnom mjestu, bio sam zaposlen, onda život izvan radnog mjesta, kazalište, pisanje, likovni rad, i četvrti život bio je društveni život, kontakti s ljudima, društvima, po ugostiteljskim objektima, na događanjima, i to je bilo važno. Najdraža mi je bila obitelj dok je bila kompletna. Sad, moja supruga je umrla, kćeri se udale, tako da živim sam, ali sam blizu kćeri, imam unuke.“

Rođen je u Zagrebu , ali su mu roditelji iz Bosne, porijeklom je iz Tešnja.

„Mislim da su moji došli prije 2. svj. rata, muslimani koji su došli u Zagreb, a ja sam se rodio u Vlaškoj ulici, i za sebe uvijek kažem da sam „muslić- vlaškovuličanec“, smije se. „Koje su moje veze s Bosnom?! Imam puno roda u Bosni a napisao sam i jednu knjigu koja je objavljena u zbirci „Sto djela bošnjačke književnosti“. To je edicija koju je izdavao „Behar“ i u koju sam ja uvršten sa svojom knjigom.

„Počeo sam pisati još u osnovnoj i srednjoj školi. Do sad sam objavio desetak knjiga poezije, te desetak knjiga kazališnih drama, knjigu priča i jedan roman“.

U razdoblju od 1971. do 1984. djeluje u poznatoj kazališnoj trojci Mujičić&Senker&Škrabe, gdje sudjeluje u kreiranju šesnaest kazališnih predstava, a najuspješniji je bio mjuzikl „O’Kaj“ koji je imao brojne izvedbe „kod kuće“, te gostovanja po Europi.

Pitali smo ga što od toga svega što radi najviše voli.

„Najviše volim raditi jedno, pa onda drugo. Kad se umorim od pisanja onda crtam, a kad mi počne ići na živce crtanje onda pišem. Bježim iz krajnosti u krajnost. Sad nekako u posljednje vrijeme povremeno uvježbavam – ne raditi ništa“, smije se.

Što se tiče likovne djelatnosti, Tahir Mujičić je također bio svestran (svestran u već prisutnoj svojoj svestranosti!).

„Imam široki dijapazon umjetničkog izraza, od karikature, geg – karikature, kreiranja kazališnih kostima, skica za lutke, kazališnu scenu, rada na animiranom i dokumentarnom filmu,“ i na taj način je na izložbi predstavljen njegov šaroliki opus.

Rado priča o filmskoj umjetnosti, ali napominje da filmovi danas više nisu kvalitetni kao nekad.

„Kina su nestala jer je nestalo produkcije. Filmovi danas ne rade se za kina. Jedini čovjek koji radi za kina je Woody Alen. Svi rade nekakve nastavke, block bustere, lude animacije, scenske efekte. Više nema tzv. kino-filma, od umjetničkog do obiteljskog. Ne postoji. Zlatno doba filma bilo je 60-tih, 70-tih , do polovice 80-tih godina prošlog stoljeća. To je dakle razdoblje kada nas je kino artikuliralo a ne televizija, da ne govorim o tabletima i sličnim napravama danas. To je bilo vrijeme filma. I moje knjige se bave tim vremenom.

Pitali smo Tahira što planira raditi dalje.

„ Sa svim svojim tegobama koje su došle s godinama pokušavam na neki način uravnotežiti ono što bih htio raditi s onim što mogu. Mnoge stvari se više niti ne mogu raditi. Na primjer, sad baš razmišljam hoću li moći prihvatiti i raditi predstavu u Mađarskoj za koju sam dobio ponudu, jer veliki je napor svakodnevno rano ustajati, sjediti na probama, ujutro, popodne, navečer, preko cijelog dana. Veliki je to napor, naročito u ovim godinama. Ne znam hoću li moći to odraditi, ne želim se više natjeravati na nešto što mi je teško. Ono što je sad bitnije je da pišem .

Završavam dvije knjige. Jedna je roman, koji je tzv. „familien und bildungs roman“, familien roman do 1945. od 1945. do mog rođenja je und, a dalje je sve bildungs roman“, kaže. „Druga knjiga koju pišem je u dva dijela. Prvi dio je priča o zagrebačkim kinima kojih više nema, i drugi dio je priča o filmovima kad su bili filmovi, za kina. Obje izlaze uskoro.“ (I radujemo se tome!, op. a., „Sve je u božjim rukama“, odvraća Tahir!)

„Isto tako, prije nisam imao faza kad mi se ne piše“, govori, “a sad mi se desi, dođe mi da mi se ne piše. Otkad mi je supruga umrla, djeca odrasla. To je sad tako“.

Tahir je i prije izlagao svoje likovne radove, ali kaže da nikada nije održavao ovakve izložbe „izložbe u pravom smislu“, kako ističe, a to su prema njegovom tumačenju one na kojima je prikazan i izložen njegov cjelokupni opus, ili bar veći dio.

„Imao sam jednu ovakvu izložbu u Pečuhu, a nešto sam izlagao po galerijama u Zagrebu, u Starigradu na Hvaru, ali tamo sam imao tematske izložbe, ili portrete, ili gegove, ili nešto drugo, ne sve zajedno. Ovdje sam izložio svoje najkarakterističnije radove svih vrsta likovnosti kojima sam se bavio. Predstavljen je dijapazon od karikature portretne karikature, gegova, ima skica lutaka, dokumentarnih filmova u vezi s likovnom umjetnošću do animiranih filmova. Na televizijskom ekranu postavljenom u okviru izložbe prikazivati će se dokumentarci koje sam radio o likovnim umjetnicima, a biti će i tri animirana filma koja sam radio s kolegama.

Ovu je izložbu je podijelio u nekoliko ciklusa „svojih preokupacija“ (donosimo Tahirov prikaz koji se nalazi u popratnom katalogu izložbe) :

– geg karikature (ciklus “Obješenjaka” – visećih ljudi in plezafcof)

– crno-bijele i kolor karikature (ili skice za lutke za negdašnji “MManipuli” kabare)

– skice za realizirane i nerealizirane kostimografije

– skice za realizirane i nerealizirane lutke

– lutke iz dječjih predstava koje su još na repertoaru

– skice i lutka profesora Baltazara (lik koji sam realizirao za “Zagreb film”) i serijal o “Dva izgubljena brata”

– animirani filmovi u kojima sam bio koautor

– dokumentarni filmovi o likovnim umjetnicima u kojima sam bio koautor

– te raznorazne i glavoprazne pošalice i sprdnje, podmetaljke i fulirancije.

A naziv izložbe, „Besposleni popa i…“ (prema analogiji s iskricama narodne mudrosti mogli bi zaključiti da – vjerojatno nekakve jariće ili kozliće krsti).

Tahir kaže da se radi o autoironiji. „Cijeli sam se život bavio nekakvim poslovima koji nikoga ne zanimaju, ničim korisnim, ništa pametno nisam radio, i mogu reći da sam kao svaki besposleni čovjek imao vremena na pretek, pa sam radio to što sam radio.“

Što reći?. Vrijedno je bilo pogledati tu fascinantnu izložbu pa makar bila i plod, kako autor kaže, viška vremena. No Tahir Mujičić, intrigantan je i originalan kao uvijek, sarkastičan i humoran prema sebi, što i jest u skladu s njegovim djelom. Kako drugačije!

Najbolje je ovaj prikaz završiti riječju samog autora, Tahira Mujičića:

„Ova je izložba upravo cijeli taj moj, mnogima nepoznat svijet. Nakaradan, relativno naopak (kako bi rekao pokojni Slamnig), bizaran i karikaturalan, šareno kičast, ludički infantilan i infantilno ludičan, riječju svijetu poprilično nepotreban. Ali meni pak životno važan. Nešto kao ispušni ventil… Kao godišnji ili dnevni odmor… Kao zdravo bolovanje, prijevremena mirovina… Kao životni čamac za spašavanje…“ (iz teksta kataloga izložbe).

Tonko Maroević o Tahiru

Davno sam obećao prijatelju Tahiru da ću mu otvoriti izložbu, ali datum otvaranja se poklopio s mojom drugom, već ranije preuzetom obavezom, a riječ je o predstavljanju knjige Ivana Slamniga u Metkoviću. Kako je Slamnig bio i meni i Tahiru profesor, a u neku ruku obojici i svojevrsni uzor, ispalo je da bi Tahir najradje krenuo sa mnom u Slamnigov zavičaj. Naravno, to je nemoguće, no preostaje nam da ja u Metkoviću govorim o Slamnigu misleći pri tom na Mujičićeve verbalne majstorije, takoreći slamnigarije, a da Tahir u Zagrebu bude popraćen s par riječi mojih dragih prisjećanja na njegove raznovrsne uloge i ulaganja.

Bez odlaganja, dakle, dragi prijatelji i znanci, svi što ste se okupili na mjestu čina koji ovaj put neće biti pretežno kazališni nego kvazi lični, dijelom valjda i likovni, dijelom svakako i literarni a dijelom kostimografsko- biografski. Izložba, dakako, mora biti dokumentarna, utoliko stvarna, no nipošto sveobuhvatna ili dostatna, dostojna da zaokruži sve radove i darove čovjeka koji ima lik glumca, srce prijatelja i cjelinu voditelja, roditelja, učitelja, pratitelja, slavitelja…

Tahir Mujičić se okušao i dokazao u gotovo bezbrojnim disciplinama i žanrovima, provjerio i ostvario kao univerzalni homo theatralis, kao prozaik i stihokolik, kao portretist i karikaturist, kao scenarist i marionetist, kao scenograf i komediograf, kao romanopisac i raznopisac, kao ideator i animator, ali znatan dio njegove duhovne i duhovite emanacije proletio je scenama, ekranima, trgovima, u raznim prigodama, a samo je sretna manjina iskaza i izraza ostala fiksirana na papiru, u koricama, s pretenzijama književne slave.

Eh da, Tahir je svoje djelovanje započeo krajnje raspršeno i nepretenciozno i takorekuć s maskom kolektivne pripadnosti, premda se i u tim zajednički pisanim tekstovima mogla prepoznati njegova šapa (posebno u šansonama, songovima). Dugo je vremena radio u grupi, u triju, u tercetu, u trojci, koja ako nije imala konspirativnih namjera ipak je odlučno djelovala na širu publiku i značajno pridonijela da je hrvatsko glumište izmijenilo svoj nacifrani lik, doživjevši čak živu dehijerarhizaciju, pronađenu aktualnost , zdravi smijeh.

Kad se taj mladenački dramski trolist raspao, Tahir je opet stanovito vrijeme radio u duetu, čak u dva dvojca, rasipajući pritom svoje projekte i dosjetke i u dodatnim improvizacijama i angažmanima. Ne znači da se krio iza drugih i umanjivao dogovornost kroz podjelu posla, nego samo da je uvijek bio otvoren napastima neposrednosti, izazovima druženja, potrebama solidarnog djelovanja. Kako bilo, rezultati dramaturškog zajedništva i skupnog pisanja služit će na čast pojedinačnim opusima svih involviranih autora, a u Tahirovu slučaju to će biti samo razdoblje „ranih radova“.

Kad je ostao sam na spisateljskom poprištu njemu nije preostalo drugo nego da od početka krene funkcionirati za trojicu. U tercetu je bio isključivo kazališni suputnik, tekstopisac za scenske izvedbe, a kao samostalni autor potvrdio se uskoro i kao romanopisac i kao stihotvorac, oslobodivši svoju jezičnu bravuroznost i leksičku inventivnost do neslućenih razmjera. Dubokih bosanskih korijena (podrijetlom je iz Tešnja, pogodno za start u kazalištu „Trešnja“) i širokih zagrebačkih kajkavskih raspona, raspolažući bodulskim i splitskim čakavskim registrima, njegujući druženje s mađarskim i češkim kazalištarcima, uspostavio je specifičan osobni idiolekt, nešto poput sredozemno- mitteleuropskog esperanta, samonazvanog „čehotskim“:

U tragigrotesknom romanu o „panu Hamletu“ iza te lingvomelažne epiderme zbiva se aktualna politička i intimno dramatična priča, a poezija koja je naizgled izišla iz Slamnigove „kabanice“ zadobila je postupno sasvim osobne tonove. Ironičan i komunikativan, erotičan i provokativan, Tahir Mujičić je istodobno i pjesnik prepun sentimenta i sjete, utoliko i dijakron i anakron, teško usporediv i svrstiv međe suputnike i vršnjake, kako zbog eksplikativnosti i narativnosti, tako i zbog humornog punjenja i parodijskog razlaganja. Ali „Vlaška 99“ i „Primopredaja ili Divljim Tahiristanom“, autentični su lirski mikrokozmosi tek naizgled nakalemljeni na slamnigovski ludizam a duboko impregnirani doživljajnom atmosferom i intimnom intonacijom, što ide od evokacije prohujalih vremena i komornih prostora, pa do evazije u slobodne maštovite protege. Ima dima od Slamniga ali vatra je uvijek Tahirova.