Nerijetko je nešto izvana potrebno da bismo koraknuli u svoju vlastitu nutrinu. To može biti velika nesreća ali i velika sreća. Može biti splet različitih okolnosti, bolest, glad, ali i svjesno odricanje od hrane u postu ili svjesno povlačenje u samoću. Ovo svjesno povlačenje (koliko je moguće u današnje vrijeme) povlačenje je radi lijepih unutarnjih razgovora bez riječi, doživljaja svjetla ili pokušaja produžavanja lijepih osjećaja u kojima i kroz koje jesmo ono najbolje nas samih.

Ibn Arebi je zabilježio i neka svoja sjećanja na ‘pametne luđake’, ljude koji su bili veliki vjernici ali se u pravilu nisu slagali s okolinom u kojoj su živjeli. Ti su ljudi izbjegavali druženje i rijetko su razgovarali, no kada bi nešto rekli to bi ostavilo traga. Njihove su rečenice u pravilu bile metafore uz koje se drugi nisu osjećali ugodno.

Kao kod dvorskih luda, ‘ludost’ im je pružala mogućnost da svoje mišljenje (a u ovom slučaju vjeru) iskažu na neočekivan način. Tako je jedan od njih okupljenim vjernicima u džamiji pokušao objasniti da strop džamije ne drže stupovi. Kad su okupljeni zaželjeli čuti što se krije iza ove ludosti, pa ga upitali na čemu bi to onda strop stajao, ‘pametni luđak’ je odgovorio – na ljudima. Pridodao je da tamo gdje oni vide mramorne stupove, on vidi – ljude.

Pogled unutra njemu je govorio o ljudima koji vjeruju u Allaha i slave ga. Njih je vidio umjesto mramornih stupova, a one koji su vidjeli samo goli kamen nazvao je slijepcima. Lijepa je to metafora (kojom se dohvaća bit stvari) ali je lijepa i ta ‘pametna ludost’ kojom se ljude oko sebe može navesti da iz drukčije perspektive sagledaju stvari i odnose oko sebe.

Možda nas ljudi za koje mislimo da su ‘otišli na kvasinu’ ili ih nazivamo redikulima ponešto mogu načiti.

Kada je Ibn Arebi, još kao dječak, upitao istog ‘pametnog luđaka’ što je njemu kao matuhu odnijelo pamet, ovaj mu je sjajno odgovorio da bi mu mogao odgovoriti kad bi bio pri pameti, te da mu je čudno da ga se kao osobu koja je izgubila pamet pita nešto za odgovor na što bi bila potrebna pamet.

I još jednim primjerom Ibn Arebi je pokazao kako daljina nekog čovjeka od svakodnevnih druženja, razgovora, pa i sudjelovanja u propisanim obvezama, ne mora nužno biti nešto loše. Matuh s kojim je razgovarao bio je naime toliko slobodan u svojoj vjeri da kad su ga pitali da li na početku namaza nijeti (donosi odluku o obavljanju namaza), on je rekao da mu to nije potrebno jer je Allah taj koji koji ga ‘diže i spušta’, te da mu nije potrebna odluka o tome da Mu bude blizu jer je Allah uz njega.

Živimo u svakodnevici koja nam oduzima svaku nadu da možemo, makar trebamo i moramo biti češće sami sa sobom, (u osami, u blizini unutarnje ljepote koju možemo nazvati različitim imenima). Zato se lijepo prisjetiti vremena i ljudi čija je usredotočenost na unutarnji duhovni život bila tako snažna da im nije bilo važno što o njoj misle ljudi koji uglavnom – gledaju oko sebe.

Velika je hrabrost, ali i ljepota ‘pametnih luđaka’, kako je svojevremeno zabilježio Ibn Arebi.