Sevdah na world music sceni
Rad ne napisan kao predložak za razgovor o značenju, oblicima i teorijama komunikacije na kolegiju Teorije komunikacije, studija Multimedije na Sveučilištu Sjever. Svojim oblikom, otvorenošću i pokušajem da se ostvari kontakt što više ljudi s ljepotom i dubinom sevdaha – ovaj je tekst zaslužio biti podijeljenim i sa posjetiteljima naše stranice. Sve glasove treba čuti. Autorica teksta bi dodala, posebno glas koji ima Božo Vrećo.
(Uredništvo)
Sevdah…Ljubavni žar, jadi, čežnja, melankolija. Ono kada pjevaš i plačeš.
Razmišljajući koga odabrati za izradu ovoga rada na um mi je mogla pasti samo jedna osoba, osoba kojoj se divim i zavidim na svemu onome što stvara. A stvara sevdah!
Božu Vreću imala sam prilike upoznati prije par godina nakon jednog koncerta u Beču gdje je nastupao s ansamblom Halka. Nakon toga imali smo prilike pobliže razgovarati na nekoliko događaja, a utisci opisani ovdje dio su naših razgovora. Od tada intenzivno pratim rad ovog nekonvencionalnog umjetnika, interpretatora i autora sevdalinki. Božo je rođen 1983.godine u Foči, Bosna i Hercegovina. Završio je fakultet arheologije no nikada se time nije bavio. U Sarajevu gdje trenutno živi u potpunosti je posvečen sevdahu. Samouk je, nikada nije išao na satove pjevanja niti sviranja. Tim više ne možete odoljeti, a da ne saznate sve o njegovom radu.
Sevdalinka se oduvijek slušala u njegovoj obiteljskoj kući i kako kaže svaki taj tekst oduvijek je u njemu budio pažnju. Stoga joj se odlučio prepustiti u potpunosti i udahnuti neki novi život kroz nju, život koji mu pripada. Ono što ga vuče da iz dana u dan sve više uživa u sevdahu i što ga potiče na stvaranje novih pjesama jest poistovjećivanje s likovima unutar pjesama. Tragedija koja govori o stradanju u ime ljubavi i za ljubav, usprkos svemu, inspirira ga kako u izvođenju starih sevdalinki, tako i u stvaranju novih. Nikada ne bi mogao biti toliko ispunjen i predan ovakvom radu da nije imao podršku i ljubav obitelji. Dolazi iz siromašne obitelji, ali bogate onim najvrijednijim, ljubavlju i to ga je osnažilo i uvelo u sevdalinku. Zato svaki puta kada pjeva osjeti se tuga u njegovom glasu, u vizualnom izričaju, u pokretu, u dahu jer sve to jest i oduvijek je bilo sevdah. Oduvijek je znao da u njemu čuči želja, ogromna ljubav prema takvim pjesmama i da će se jednog dana zasigurno, na ovaj ili onaj način baviti njima. Također, inspiraciju najčešće crpi iz sebe, a onda i iz svega što pronađe u pisanoj formi, antikvarijatima, fotografijama, knjigama, starim biografijama i pismima te iz ljudi koje upoznaje. Nedavno je od svoje drage prijateljice dobio komad nakita koji je pripadao nomadskom plemenu Afghan Kuchee i to je bilo dovoljno da napiše novi tekst. Čudesno,zar ne? Pokušala sam se prisjetiti kada je mene takva „obična, mala stvar“ navela na neko djelovanje,na neko stvaranje. Zapitate se što to postoji u našim glavama da nas navodi na takve nove ideje. Kreativnost? Božo je pravi sugovornik za razumijevanje tog pomalo predimenzioniranog pitanja.
Proces stvaranja je uvijek nešto što ga najviše ispunjava, ali kaže kako se to stvaranje razlikuje u radu s bendom i za solo izvedbe. Smatra da je ključno za sevdah stvarati nove tekstove i melodiju jer je to dokaz koliko je netko budoko posvećen tom žanru i toj umjetnosti življenja koju sevdah itekako zaslužuje. „Ja sam posve unutra“, kaže Božo. Vjerujem mu. Nikada sevdah nije shvaćao kao posao niti gledao na to koliko će zaraditi, jer da je razmišljao na taj način nikada ništa ne bi stvorio. Mišljenja je, pomalo idealistički, kako bi svijet bio divno mjesto življenja kada bi svatko od nas za novac radio ono što bi i inače radili besplatno. Ideje za svoje nove pjesme najčešće stvara kod kuće ,u svome stanu u Sarajevu. Njegovu harmoniju i konzistentnost misli dok stvara novitete možemo provući kroz teoriju sporazumnosti. U tom prostoru osjeća potpunu smirenost, veliku količinu energije koja kola njegovim tijelom i koju zna da treba usmjeriti na pisanje. Obično piše u kasnim večernjim satima, u krilu spokoja noći. Ima osjećaj da , kako kaže, njegovo Sarajevo spava, a da se neki novi sevdah rađa pod njegovim svjetlima. Kada započne sa pisanjem neke nove pjesme, voli uzeti pauzu kako bi ju dovršio onako kako smatra da je potrebno u tom trenutku. Uz brojne koncerte i razna gostovanja to je teško, no vjeruje kako se od užurbanosti tijekom dana najviše opušta u noći uz pisanje.
Jako mu je stalo da kao autor zadrži taj prirodni odnos, jer je glazba danas izgubila prirodnost. Izgubila je onaj šarm šuštanja gramofonski ploče i one tišine između dvije pjesme. On teži tome da unese sebe u svaku pjesme. Pitala sam ga što ako se ikada desi da ne osjetiš povezanost s riječima koje pjevaš? Što ćeš tada? „ Moj put sevdaha tada prestaje. Raditi nešto i to ne osjećati, znači ne biti živ.“
Sevdah je evoluirao u nešto što danas zasluženo pripada World music sceni, toj tradicionalnoj i kako kaže najvrijednijoj, najtežoj za izvesti i najemotivnijoj za osjetiti. Najviše cijeni kritike ljudi koji žive umjetnost poput njega, njegove obitelji i drugih dragih mudrih ljudi koji znaju dati savjet. Takvi se uvijek prepoznaju i uvijek ih posluša, nauči još više kroz njihove savjete cijeniti sebe i ljude oko sebe.
Pozornost ljubitelja i poznavatelja sevdaha privukao je upravo time što ga pjeva a capella, što je najteži oblik izvođenja tog žanra. Riječ o posvećenosti srži, praizvedbi, tom bitnom trenutku kada žena iza otvorenog prozora ispjevava pjesmu muškarcu kojeg voli ili onom o kojem sanja ili onom koji se nikada neće vratiti iz boja ili biti njen. Ta tuga u trenutku monodrame odmah ga je osvojila pri istraživanju svega što sevdah jest i prikupljanju arhivske građe koja je sada prilično velika i zanimljiva.
Nikada ga ništa nije sputavalo u pjevanju, u pisanju, nikada kaže nije osjećao blokade, a kamo li nedostatak motivacije. S osjećajem za sevdah se rodite ili ne i on nije za svakoga. Danas Božo nastupa diljem svijeta i sevdah širi onima koji ga znaju i onima koje se nikada sa njime nisu susreli. Pjevati sevdah nekome na prostoru bivše Jugoslavije i primjerice Japana nije isto. Kako ljudi reagiraju na nešto što ne razumiju? Mogu li osjetiti nešto ćemu ne znaju značenje? Itekako! Ispričao mi je anegdotu s jednog koncerta u Hamburgu. Kaže kako na koncerte dolazi veliki broj „naših“ ljudi, ali isto tako i jako puno stranaca. Uvijek nastoji prije samog pjevanja publici ispričati priču o toj sevdalinci ili o onoj koja je nastala pod njegovim perom ili o onoj koja je nastala vijekovima prije njega. Nakon koncerta izašao je van kako bi zapalio cigaretu. Sjedio je vani neki stariji čovjek i plakao. Božo je došao do njega misleći da mu je potrebna pomoć. Čovjek je bio na koncertu i pitao ga je kako je uspio napraviti takvu magiju da plače zbog nečega što uopće nije razumio. Kako to da se sada osjeća sretno i tužno? Boži je to bila pohvala kakvu nikada neće zaboraviti. Kroz ovu priču možemo provući i teoriju zadovoljenja koristi gdje korisnici gledaju i slušaju neki sadržaj zbog toga što će na taj način zadovoljiti neku svoju potrebu, u ovom slučaju za umjetnošću, potrebu za glazbom.
Barijere se razbijaju upravo tamo gdje nestaje sve ono što razumiješ i tamo gdje počinješ osjećati. Sreća počinje onda kad zasuzi oko, oko zasuzi tamo gdje počinje sreća. Božo pjeva po mjeri svog osjećaja izvan vremena i konteksta. Možda zbog toga i ja trenutno dok pišem ovo imam malu suzu u kutu oka.
Božina intriga nazire se i u njegovom odjevanju, u njegovim pokretima. Poseban je po tome što izvodi i muške i ženske sevdalinke. Ona može biti posvećena i homoseksualnoj ljubavi, nadodaje Božo. Njegov androgin izgled i spoj baršunastog glasa svakako ga izdvajaju iz gomile koje kakvih pjevača i pjesmuljaka. Majka ga je uvijek poticala da mora biti ono što jest i ono što osjeća. S njom je posebno povezan i smatra da je uz nju postao čovjek zaljubljen u umjetnost i kreativnost. Živi i kao muškarac i kao žena. Za to treba imati hrabrosti. Posebice kaže „u mojoj malo Bosni“. To za njega nije predstava u kojoj se prozre glumac. Iskren je i na ulici i na sceni. Majka mu je oduvijek govorila kako ga nije svijet napravio takvim kakav je danas već da ga je ona takvog stvorila i da želi da takav i ostane.
Upravo je svojoj majci uz brojne otpjevane pjesme posvetio i knjigu „Mila“. Za pisanje knjige bilo mu je potrebno puno kreativnosti, ne one kako kaže kreativnosti gdje će izmisliti nešto, već one u kojoj lijepe i manje lijepe stvari treba prikazati na interesantan način. Knjigu nije htio opteretiti sa previše teksta. Navodi kako ona odiše kao jedan mikrokozmos njegovih razmišljanja, osjećaja i svega onoga što ga je čeličilo sve ove godine. „To je poezija ispričana jednostavnim sevdah jezikom, protkana stvarnim događajima iz života moje majke, oca i mene samog, priča o slobodi, nadi, istrajnosti i tužnim ljubavima. Ona jeste moje glasno razmišljanje i siguran sam da će doprijeti do srca ljudi, kao i moje pjevanje“, ističe Božo. Ispričanu priču kroz proživljene sitacije možemo povezati sa teorijom pravila, gdje je Božo svoju stvarnost i doživljaj svijeta pretočio u knjigu. Sigurna sam kako je napisana s istim žarom s kojim Božo pjeva i da je obojena istim emocijama.
Kreativnost… Za Božu je ona sudar svjetova s kojima se on svakodnevno „bori“. Sudar nekih davnih sudbina koje osjeća kroz sevdah i onog modernog što stavlja u svoje nove pjesme. One nikako ne bi nastale da ne postoji nešto što je vjekovima prije opjevano, nešto što je vjekovima prije osjećano. Je li dolaskom u Sarajevo ispunjen njegov san? Prejednostavo bi bilo tako reći. I sasvim krivo. Nije riječ o njegovom snu. Božo Vrećo drugima ispunjava snove, dok god ima onih koji se svojih snova ne zastide.
Uz zvuke dobrog sevdaha osuđujem se napisati kako me razgovor s Božom naveo na razmišljanje što je ustvari moj životni poziv. Hoću li ja nekada moći reći da radim nešto s toliko žara kao što on radi? Mogu li ja biti netko tko se može baviti sevdalinkom koju volim cijeli život?
Sevdah…aura koja okružuje čovjeka, nepojavnog oblika, nevidljiva, ali koju svaki pojedinac koji doživljava estetiku kao sastavni dio svoga življenja, može osjetiti i u najmanjem obliku i u najmanjem prostoru.
Ako niste, doživite i vi!