Pohod drugi: POD TUZLOM SE ZELENI MERAJA
Pod Tuzlom se zeleni meraja,
na meraji prostrta serdžada.
Na serdžadi đumrugdžija Mujo,
što od cura đumruk uzimaše.
Svaka cura po žut dukat daje,
samo Fata đerdan ispod vrata.
Uzmi, Mujo, mene i đerdana,
rodit ću ti sina od mejdana!
Već je iz naslova pjesme što je u središtu ove sevdah-kolumne razvidno da nas sevdalinka koju pohodim u raspjevanom đulistanu vodi u Tuzlu. Znamenit je to grad kojemu je ime dala sipka namirnica bez koje je ljudski život bljutav, gotovo nezamisliv. Neslano jelo, makar bilo spravljeno od sastojaka vrhunske kakvoće, neće nam pružiti potrebnu okrepu i željeni užitak.
Bosanska Tuzla i austrijski Salzburg svojevrsni su imenjaci. Iz pjesme koja nije jedini primjer „tuzlačke“ sevdalinke – na um mi padaju pjesme „Gornju Tuzlu opasala guja“ i „Ječam žele Tuzlanke djevojke“ – razabiremo da je Tuzla u doba nastajanja ove maestralne pjesme što ga nisam kadar decidirano odrediti bila geostrateški važno čvorište na granici dvaju moćnih onodobnih imperija: Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije.
Melodijska raskoš ove izvođački izrazito zahtjevne sevdalinke zorno dolazi do izražaja najprije u uzlaznom, a potom silaznom nizanju suptilnih melizama kojima se u prvoj kitici živopisno i karakterističnim ponavljanjem naglašeno dočarava zelena i široka meraja (= livada). Na meraji je kao obilježje službene dostojanstvenosti državnog dužnosnika prostrta serdžada (= manji sag) na kojoj u drugoj kitici u sjedećem položaju ureduje naočit đumrugdžija (= carinik) kojemu je dično ime Mujo. Sevdalinka i njega dolično resi melizmatičkim ukrasima koji su uslijed strofnosti pjesme istovjetni s onima kojima je u prethodnoj kitici dočarana meraja. U sevdalinkama se pojavljuje još nekoliko osebujnih Mujinih imenjaka, među kojima je nedvojbeno najpoznatiji onaj koji u Podrinju „kuje konja po mjesecu“.
Kulturološka dragocjenost ove kriptičnom fabularnošću i stupnjevanom dramatičnošću obilježene sevdalinke posebice se zrcali u trećoj i četvrtoj kitici. Zanimljivo je da međudržavnu granicu slobodno prelaze cure koje svoju carinsku dažbinu (= đumruk) podmiruju davanjem po jednoga „žutog dukata“. Među djevojkama je i domišljata Fata sa svojim skupocjenim đerdanom (= ogrlica). Vrhunac pjesme što ni u naše doba nikoga ne ostavlja ravnodušnim Fatin je energični nastup u četvrtoj (završnoj) kitici. Pristalom carskom službeniku samosvjesna djevojka izriče ponudu kojoj ovaj očigledno neće moći odoljeti. „Sina od mejdana“ divno je imati, jer mejdan nije samo bojno polje na nekom krvavom ratištu s kojega možda ni nema povratka, nego je to u još znatno većoj mjeri slika sudbinskog poprišta na koje je svako ljudsko biće od začeća i prvog udisaja svježeg zraka i s time povezana potvrđujućeg („primalnog“) krika bačeno u žrvanj baš njemu namijenjene životne kolotečine.
Susret s pjesmom koja muzikalnu i senzibilnu pjevaču pruža ponajbolju mogućnost provjere glasovnih mogućnosti i izvedbenog umijeća bjelodan je dokaz da sevdalinku nije uputno stavljati u nezgrapne kalupe lako prozirne žanrovske stereotipnosti. Kao gradska pjesma s bogatom višestoljetnom tradicijom ona je svagda i ljubavna popijevka, pri čemu njezina širokogrudna ljubavnost osim ćutilno natopljena kolopleta kojekako ugođenih muškoženskih odnosa svojim oplemenjujućim zagrljajem, uz smjerokazan kritički odmak i jasan moralni stav, obuhvaća sve ono što u bijelom svijetu koji nas okružuje ima smisla cijeniti, poštovati i voljeti.