Liječnik, humanist, pukovnik američke vojske, američki ekspert za nuklearne nesreće, sufi derviš, imam džamije u New Yorku.

Čovjek nikad ne odlazi s ovog dunjaluka, već prelazi na Ahiret u vječni život na Allahovom putu. Oni koji u to ne vjeruju, znaju da neki ljudi u ovozemaljskom životu nikad ne umiru. To su oni koji iza sebe ostavljaju velebna djela kojima su zadužili civilizaciju, zbog čega ih neprestano spominjemo. O njima se govori kao onima koji su sjedinili sve vrline koje krase čestita čovjeka: pamet, svestranost, marljivost, ekspeditivnost i upornost, koje čovjeka vode u besmrtnost. Lijep primjer toga jest Asaf Duraković, srednji od trojice braće (uz prof. dr. sc. Senadina i prof. dr. sc. Zijada), od oca Bećira  i majke Remze, dede Alage Festić i nene Zlatije rođ. Omanbegović. Rođen je u hercegovačkom kršu u Stocu, u djedovskom nepokorenom kraju. Asaf oca časnika hrvatskih oružanih snaga nije ni upamtio, jer je poginuo na Bleiburgu, što mu je označilo ne samo odrastanje već i dalji životni put.

Rođen je i odgojen u hrvatskoj muslimanskoj obitelji. U mekteb kojeg je vodio Hivzija ef. Alagić, išao je u cijelom vremenu djetinjstva. Tada je Islamska zajednica u Zagrebu bila smještena u dva stana u Tomašićevoj ulici. Učio je Kur’anske ajete od najranije mladosti. Bio je hafiz, jer je znao Kur’an napamet.

Uz sve ljudske vrline, poštenje, etičnost i moralnost, Asaf je od dana rane mladosti upornošću i marljivošću stvarao svoje mjesto na Allahovom putu, slijedeći stremljenja i savjete velikih vjernica: brižne majke i nene. Cijela se obitelj 1943. preselila u Zagreb, ostavljajući svoje pradjedovsko ognjište koje mu je cijeli život bilo u srcu i duši i koje je u njega usadilo neizbrisiv trag ponizna i poštena čovjeka kakvi su bili njegovi preci i ostali mještani toga hercegovačkog grada. Predanost vjeri ispoljavao je cijeli život, klanjao je i postio svaki  Ramazan.

U Zagrebu je završio osnovnu školu i 2. mušku gimnaziju u Križanićevoj ulici. U vrijeme rane mladosti marno je čitao i obrazovao se (u tom je vremenu bila nepoznanica televizor, a radio-aparat imale su rijetke obitelji, u koje naša nije spadala). K tome je razvijao još dvije velike sklonosti: sklonost prema životinjama, a napose prema konjaničkom sportu, kao i sklonost ka književnosti, posebno prema poeziji. To je rezultiralo svakodnevnim marljivim treningom na hipodromu koji se nalazio na drugoj obali Save, na Kajzerici. Do hipodroma u to vrijeme vodila je skela koja ponekad nije plovila što je ovisilo o vremenskim prilikama, pa bi tada preplivao Savu noseći na glavi potrepštine za treninge. Marljivost u treninzima imala je za posljedicu sudjelovanje na prvenstvima bivše države, na kojima je dobio u različita vremena prvenstava 3 odličja: zlatno za osvojeno prvo mjesto u galopu, srebrno za osvojeno drugo mjesto u kasu, i jednom brončano također za prvenstvo u kasu. Ljubav prema životinjama rezultirala je studiranjem veterinarske medicine na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je diplomirao u srpnju 1962.

Stečeno znanje za vrijeme studija bilo mu je čvrst temelj za nadogradnju u 6-mjesečnom radu iz biomedicine u Institutu Ruđer Bošković, a zatim i od 1962. do 1968. u Laboratoriju za mineralni metabolizam Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada u Zagrebu. U toj je ustanovi 1965. izradio i obranio magistarski rad, a potom je 1968. obranio disertaciju iz područja metabolizma radioaktivnih elemenata kalcija i stroncija u laktaciji, pod mentorstvom akademkinje Kriste Kostial-Šimonović. Nakon toga postao je jednogodišnji stipendist Britanskog savjeta za medicinske znanosti te nastavio poslijediplomski studij u Oxfordu, u Laboratoriju za biomedicinu, pod vodstvom prof. dr. sc. Ivana Carra. Nakon toga od Nacionalnog savjeta za znanost u Ottawi dobio je dvogodišnju stipendiju kanadske vlade za visoke studije i znanstveni rad, gdje je nastavio istraživati mineralni metabolizam napose inkorporacije radioaktivnih izotopa, kao i mogućnost njihova odstranjivanja iz organizma.

Potom je u McMaster University Medical Faculty u Hamiltonu, Ontario, Kanada, upisao studij humane medicine 1972. i diplomirao 1975. godine. Za upis na taj studij preduvjet bio je završen studij biologije, fizike i kemije u trajanju od tri godine. Taj je studij bilo teško upisati, jer se od 2500 prijavljenih kandidata primalo samo njih 80. Sam je studij trajao osam semestra, uključenih u kontinuirani studij koji traje dvije godine i osam mjeseci, bez ljetnih i zimskih pauza. Budući da je prethodno diplomirao na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, Medicinski fakultet McMaster u Hamiltonu priznao mu je položene ispite iz biologije, fizike, kemije i biokemije.

Asaf Duraković završio je poslijediplomski studij i u Hamiltonu. Obranio je tri doktorata, a dodijeljen mu je i počasni doktorat znanosti na Cosmopolitian University (Kansas, SAD). Specijalistički studij iz radiologije i nuklearne medicine nastavio je i položio rigorozne ispite u Engleskoj, Americi i Kanadi. Nakon toga je prihvatio ponudu Ministarstva SAD-a gdje je promaknut u zvanje voditelja Zavoda za nuklearnu medicinu u Sveučilišnoj Federalnoj bolnici Walter Reed u Washingtonu D.C. Nastavio je i dalje znanstveno raditi u Institutu za radiologiju u Bethesdi, izabran je za profesora radiologije i nuklearne medicine, pri čemu je posebnu pozornost usmjerio ka učinku nuklearne energije na organizam. Godine 1991. diplomirao je na vojno-medicinskoj akademiji u Fort Loevenworth, Missouri, SAD, te je u vojno-medicinskoj službi promaknut najprije u zvanje bojnika, a potom u čin pukovnika Vojno-medicinskog korpusa SAD, te najzad znanstvenog savjetnika Svjetske zdravstvene organizacije. Kao ekspert udruženih sveučilišta Oak Ridge (Tennessee) i dobar poznavatelj ruskog jezika, godine 1987. odlazi u tadašnji SSSR vodeći medicinsku ekipu SAD-a u istraživanjima nuklearnih eksplozija. U Sibiru i Kazahstanu bio je svjedok pokusnih atomskih eksplozija i opasnosti sumraka čovječanstva. Potom je dvije godine proveo u Institutu Kralj Fejsal u Rijadu u Saudijskoj Arabiji, u svojstvu direktora Zavoda za nuklearnu medicinu. Nakon toga bio je profesor nuklearne medicine na Medicinskom fakultetu Georgetown u Washingtonu, D.C. (District of Columbia).

Prije odlaska na stipendiju u Veliku Britaniju, a potom u Kanadu i SAD, dugo je vremena proveo u tekiji u Prizrenu, kao i u tekiji u Turskoj u Konyiji, gdje je postao sufi dervišem rifaijskog reda 1969., a potom je postao šeik. U Kanadi je sudjelovao u osnivanju svih mesdžida i džamija, a u SAD-u bio je imam sufi džamije u New Yorku. Osnovao je dervišku tekiju u Medini kao i u Waterportu u državi New York. U Kanadi i SAD-u pod njegovim utjecajem više stotina Amerikanaca primilo je islam. Pri tome se vodio maksimom Mevlane Dželaludina Rumija (13.st.): „Budi učen koliko hoćeš, ali znaj da tebi pripada samo onoliko koliko te bude razumio tvoj sugovornik“.

Asaf je govorio šest jezika: engleski, arapski, njemački, ruski, francuski i talijanski, a učio je i hebrejski jezik. U zvanje profesora promaknut je na četiri sveučilišta u SAD-u, a kao pozvani profesor predavao je na sveučilištima u Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji, Europi, Aziji, Izraelu, Južnoj Africi, SSSR-u, Japanu, Bliskom i Dalekom istoku, kao i na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Osnivač je i direktor Uranium Medical Center, kao i World Life Institute u Washingtonu D.C. te u New Yorku. Iz područja medicine objavio je više od 250 znanstvenih radova u priznatim svjetskim časopisima. Objavio je i mnoge znanstvene radove iz područja islamskih ezoteričnih znanosti sufijskog sadržaja. Autor je 11 priručnika među kojima su: Medical concerns of the current nuclear reality, 1995., Medical effects of internal contamination with uranium, 1999., On depleted uranium: Gulf War and Balkan syndrome, 2001., Undiagnosed illnesses and radioactive warfare, 2003.

Uz sva navedena znanja i sposobnosti Asaf Duraković od rane je mladosti pokazivao sklonost poeziji provodeći mnoge dane u nazočnosti istaknutih pjesnika i novelista.  Nikad dušom odvojen od djedovske domovine, stihovima je svjedočio o vječnosti ljepote. Bio je suradnik Hrvatskog književnog lista prije i za vrijeme Hrvatskog proljeća. U mnogim je časopisima Hrvata izvan domovine i u domovini objavljivao svoje pjesme. Pjesme su mu objavljene u Antologiji hrvatskog mlađeg pjesništva, urednika Vinka Nikolića, te u Hrvatskoj reviji u Barceloni, kao i u mnogim drugim časopisima. Napisao je više knjiga i više eseja o hrvatskoj slobodi, koju je predskazao prije kraja 20. stoljeća. Neki su od naslova tih knjiga: Od Bleiburga do muslimanske nacije, Vedrina, Toronto, 1972. i Mjesto muslimana u Hrvatskoj narodnoj zajednici, Vedrina, Toronto 1974. Eseji su mu objavljeni u brojnim časopisima Hrvata izvan domovine.

Cijeli je život bio borac djelom i riječju za hrvatsku slobodu. Poznate su njegove akcije i govori o hrvatskoj slobodi diljem svijeta od SAD-a do Australije, za vrijeme jednopartijske vlasti u Hrvatskoj. U samom početku Domovinskog rata sve je napore usmjerio pomoći u obrani Domovine. Bavio se humanitarnim radom, tijekom kojega je zbrinuto više stotina djece iz ratom zahvaćenih područja diljem svijeta, a napose iz Bosne i Hercegovine. Dominirao je erudicijom i kompetencijom u svim područjima kojima se bavio. Za vrijeme Domovinskog rata postao je član Hrvatske stranke prava, sudjelovao je u stvaranju Hrvatskih obrambenih snaga te je jedan od osnivača Hrvatsko-muslimanske demokratske stranke.

Kako je o Asafu lijepo napisao prof. dr sc. Petar Džaja: „nije potrebno posebno isticati da je Asaf Duraković rijetka pojava i u stručnom i u znanstvenom pogledu, koja u prosječna čovjeka potiče pitanje: Ljudi, je li to moguće. Da, moguće je, ali rijetki su oni poput Asafa, koji su ujedinili memoriju i želju za novim, za radom i neprestanim učenjem, zbog čega se stječe dojam da se u njegovom životopisu radi o većem broju osoba. Asaf je sebi izgradio više mjesta pod suncem, odnosno mogao je birati čije će ga zrake sunca grijati, i to isključivo radom i znanjem“.

Preselio se na Ahiret 16. prosinca 2020. Ispraćen je uz najviše počasti američke vojske. Dženaza se klanjala u džamiji u gradu Waterport države New York. Uz neponovljiv znanstveni i stručni rad, Asaf Duraković rijedak je primjer čovjeka koji je uvijek uzvisivao na prvom mjestu svoju vjeru islam, svoju rodnu grudu, svoju domovinu i svoj narod, što je pokazivao svojim svakodnevnim djelovanjem. Bio je jedna od najsvestranijih osoba ne samo našeg podneblja već cijele svjetske zajednice.

Molimo Velikog Allaha za mir njegovoj dobroj duši i za mjesto u džennetu.