fotografije: Ognjen Karabegović Ogi

Veleposlanstvo Bosne i Hercegovine u Zagrebu upriličilo je 25. svibnja 2026. godine promociju knjige autora Nedžada Begovića pod naslovom „Kobajagi knjiga“. Događaj je održan u dvorani Kulturno-informativnog centra Veleposlanstva, gdje se okupila brojna publika.

O knjizi je govorila promotorica Asja Kišević, koja je istaknula književnu i dokumentarističku vrijednost djela, autentičnost Begovićeva izraza te spoj humora, emocije i svakodnevnih životnih priča.

Program je dodatno obogaćen glazbenim nastupom mlade umjetnice Vide Đurković, sudionice popularnog TV showa „The Voice Kids Hrvatska”, a večer je zaključena neformalnim razgovorom autora s publikom.

„Kobajagi knjiga“ donosi zbirku iskaza ukupno 67 sugovornika različitih profesija i životnih iskustava, od akademika, umjetnika i glumaca, do umirovljenika i ljudi iz svakodnevnog života, nastalih iz susreta i razgovora koje je autor godinama bilježio radeći dokumentarne filmove širom Bosne i Hercegovine. Stoga je knjiga dizajnirana u obliku VHS kazete, jer su te priče i iskazi prvotno snimljeni za televiziju.

Autor je tijekom promocije govorio o procesu nastanka knjige, dugogodišnjem radu na dokumentarnim filmovima i bilježenju životnih priča. Posebno je naglasio važnost očuvanja malih, osobnih iskustava koja, kako je istaknuo, predstavljaju dragocjen zapis jednog vremena i društva.

„Ova knjiga nije podrazumijevala moj angažman pisca, nego je nastala kao kompilacija mojih 20 godina rada za redakciju TV dokumentarnog programa, kada sam putovao po BiH i susretao zanimljive ljude i snimao njihove priče“, rekao je Nedžad Begović.

O autoru

Nedžad Begović, redatelj je i scenarist desetaka dugometražnih, kratkih i animiranih filmova te TV serijala. Član je Udruženja filmskih radnika Bosne i Hercegovine, ZAMP-a, AMUS-a (Asocijacija muzičkih stvaralaca BiH) i ULUPUBiH-a (Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera BiH). Surađivao je s kanalom ARTE, švicarskom televizijom, ZDF-om i Point du Jourom. Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima su: THE BEST WORLD DOCUMENTARY (Jihlava, Češka), THE BEST DOCUMENTARY (Bukurešt, Rumunjska), Velika zlatna medalja za najbolji film (Beograd), Veliki pečat za najbolji dokumentarni film u regiji (ZagrebDox), Zlatna jabuka (New York), Srce Sarajeva (SFF) te mnoge druge međunarodne nagrade. Jedan je od redatelja ratnog dokumentarnog projekta SA-life, za koji je producentska kuća SAGA dobila nagradu Europske filmske akademije FELIX u Berlinu. Bio je kandidat Bosne i Hercegovine za nominaciju za Oscara. Begović je održao više od 30 samostalnih i kolektivnih izložbi (Tokio, Venecija, Zagreb, Požega, Sarajevo, Houston, Basel, Pariz, Atena…).

Iz knjige

Midhat Ajanović Ajan, penzioner

Međutim, iz današnje perspektive kad gledam, čovjek se sjeća čak lijepih stvari iz takve jedne brutalne situacije kakva je rat. Sjećam se kad je jedan kolega moj iz redakcije, haj da ga ne imenujem, ali prepoznaće ga mnogi koji ga znaju. On je onako pod uticajem junačkog brendija, crnogorske rakije, koju smo jedino imali da pijemo, odlučio da sebi da ulogu pomiritelja i krenuo je prema Grbavici da izmiri zaraćene strane, da objasni tim ljudima da nije uredu to što rade i tako dalje, da se pomirimo, šta će nam rat, pobogu si. I on krene tako preko mosta na Vrbanji da ide njima, da im to objašnjava, i snajper ga spuca iste sekunde, jedva su mu neki ljudi tu spasili glavu, odvukli ga u bolnicu. I sad, on leži u bolnici, dolazi njegova žena i kaže šta je bilo, kažu da ga je pogodio snajper. Gdje ga je pogodio? U nogu. Pa nove farmerke neki dan mu ja kupila, kaže.

Dragan Marjanović Buda, novinar i književnik

Kad sam ja u Čeljevo, u staru kuću doveo svoju sadašnju suprugu, tadašnju djevojku Džeraldinu, to je izazvalo veliki interes komšiluka ovdje u Čeljevu. I rahmetli Aziza zatekla je majku kako nešto radi u bašti i čupa travke oko raštike. Ja sam stajao na terasi i promatrao taj prizor, a Džeraldina je spavala, i one mene uopće nisu vidjele, tako da ja ovo prvi put iznosim javno. Uranila moja Jane, tako je govorila rahmetli Aziza, budući je ona bila iz Ljubuškog i ovdje je provela cijeli život kao naša glavička čeljevska nevjesta, jer ovaj dio sela zove se Glavica i nikad nije plavila. Dobro, jesi ti, moja Zizo, odgovorila je njoj majka, ona je Azizu zvala Ziza. Čula sam, moja Jane, da ti je došao Dragan. A da šta će, moja Zizo nego dijete doć svojoj kući. A ćula sam da ti nije, bona, sam. A moja Zizo, ko današnju omladinu smije išta pitat, more on svojoj kući dovest koga god hoće. Ćula sam Allaha mi, da je naša. A majka se uspravila i rekla, a moja Zizo, da čija će biti nego naša, eno je kod nas spava. Tako je moja mama riješila nacionalno pitanje. Ta mudrost je meni puno pomogla u životu, a da ona to nije ni znala.

Simo Radić, kustos

Nekad u Hercegovini osnovna hrana je bila kupus, raštan i pura. Mliječnih proizvoda, o kojima se danas toliko priča, i nije u ovim krajevima bilo toliko, jer prosto zbog velikih suša i vrućina krave bi zasušile, nije bilo mlijeka. Kažu u jednom selu Bančići, pored Ljubinja, koje je poznato po velikom broju stogodišnjaka, kad su pitali neku staricu zašto je ona doživjela tako duboku starost, šta je najviše, najčešće jela, ona je onako lakonski odgovorila, Bogami, sinko, najčešće ništa.

Jurinko Raič, animator

Kuća moga dede Jure bila je izuzetno imućna. Imala je sve. Veliki broj ljudi je dolazio. Dedo je imao mnogo prijatelja i uvijek su bili izuzetno dobro primljeni. A baba Anđa je bila, tako, jedna krhka, nježna žena, koja u svoga Juru gledala ko u Boga i sve ga slušala. On je normalno, bio pažljiv, ali ono, ko Hercegovac. Sjećam se jednoga detalja, sjedilo je četvero-petero za stolom i ovaj Jure viče. Anđe de pršuta. Anđa donese pršuta, Anđe de sira, Anđa donese sira, Anđe vina, Anđa donese vina, Anđe ovo, Anđe ono, i, jednom, kad je reko Anđe, ona zagalami, šta je više, on mirnim glasom reče, Anđe, sjedi s nama malo.

Ibrahim Hrle, slikar

Otac rahmetli bio je veliki navijač Sarajva, vatreni navijač Sarajva, vatreni baš, a majka je opet navijala za Želju. Nije bilo nekih sukoba epskih razmjera, al mi je ostao jedan detalj, dobro upečatljiv. Pošto moj stari, rahmetli, bio mangup, čaršijski mangup, poznat kao mangup, al kud ćeš većeg mangupa od žene. Igrali su Željo i Sarajvo i Željo je dobio 1:0, toga se sjećam. I majka je lijepo uzela hemijsku i napisala starom na čelo 1:0 i tako ga poslala napolje. E, možete mislit komedije, kad je najveći mangup čaršije izašao sa 1:0 na čelu da mu piše.

Zlatan Fazlić Fazla, kantautor

Kad je počeo rat, profesor Zdravko Grebo i ja smo radili na Studiju 99. To je jedna radio-stanica koja je radila cijeli rat i mi smo tu počeli da radimo dnevne, noćne programe i sve skupa. Naime, to je bilo zbog toga što smo mi prije rata imali na toj radio-stanici svoje emisije. Ja sam imao neku svoju emisiju, Zdravko svoju. I onda, kada je počeo rat, kada su počele granate da bubaju, ljudi nisu mogli da dođu na posao, i onda smo napravili neki sastanak, i on je predložio da učinimo sve da radio-stanica ostaje da radi, da bude u funkciji. To je bilo potrebno. I onda smo radili tu, noćne i dnevne, javljali smo se svima, nama su se javljali ljudi iz cijele Jugoslavije, pogotovo ti njegovi šezdesetosmaši od, nemam pojma, iz Beograda, Nataša Kandić, i njegovi prijatelji iz tog doba koji su građanski orijentisani, koji su bili totalno na našoj strani, tako da Vesna Pešić, mislim, Milena Dravić se javljala često, uglavnom puno ljudi. Jednu noć smo razgovarali sa Đorđem Balaševićem u jednom noćnom programu. Bila je opasna noć, baš je bubalo sa svih strana. Moglo se čuti čak i na mikrofon. I tako, kroz taj jedan dirljivi razgovor, gdje je on, praktično, onakav kakav jest, genije, ostao bez riječi i reko je, ja nisam čak mogao da završim pjesmu, napisao sam dvije strofe. Što više mislim, sve manje shvatam, / pećina tuge u meni zijeva, / sve teže rimama ja baratam, / pune mi oči Sarajeva. / Što više mislim, sve više slutim, / nađite nekog drugog da pjeva, / ovu ću pjesmu da odćutim, / nema mi pjesme bez Sarajeva. I reko je, završite vi to u Sarajevu, ako možete. Tako smo i uradili, na brzinu smo se odmah skupili. Zlaja Arslanagić iz Crvene Jabuke, on je napravio muziku. Balašević je imao dvije strofe, a ja sam dodao tekst za refren. I tako je nastala pjesma ‘Sarajevo će biti, sve drugo će proći’. Brzo smo sad tražili pjevače. To je isto bio problem u ratu, ne možeš ti naći nikoga, ne postoje telefoni, ne postoje nikakva komunikacija koja je danas poznata. Ideš u ulicama i pitaš, majke ti, jesi vidio negdje Davora? Uglavnom, našli smo Davorina Popovića, našli smo Tifu, Ismetu Dervoz, i dole je bio Ranko Rihtman sa muzičarima iz Revijskog orkestra, i to se sve brzo snimilo. Odmah su došli Nuno i Kena da naprave spot. Dakle, u ratu se sve stvarno brzo dešavalo, mi smo bili brzi i efikasni, računajući da eventualno sutra više nećemo biti tu, tako da se moralo raditi da se rezultat odmah vidi. I to je na neki način jedna epizoda kako je nastala ta pjesma u ratu, koja se i danas vrti, što mi je naravno drago.

Ranko Petijević, vinar

U nas u Hercegovini običaj kad neko umre da se ide na saučešće, to jest da se ide kod domaćina kući, da mu se izjavi saučešće. Tako je to nekad bilo. Sad je sasvim to drugačije, sad se ide u kapele. Moram da vam ispričam jednu priču kako je to nekad bilo. Znači, ide se kući kod domaćina, a na selima nije bilo puta prije, pa se čak moralo ići pješke po sat vremena, i starijim ljudima je to teško padalo, one vrućine, sunce, tako da se umore i, kad tamo dođu, tamo kod toga, ako mu je umro neko, da mu izjavi saučešće. I bilo je slučajeva, dođe, kaže, ko ti je umro? Umro mi je, kaže, otac. Primi za njega saučešće, a bogati, jel ti majka živa? Kaže, jes. Primi i za nju, ja ti više ne mogu dolazit.

Fahrudin Pecikoza Peca, pisac tekstova

Ja se s nostalgijom sjećam nekih vremena kad sam ja počeo pisati pjesme i kad sam doživio svoje prve uspjehe. Mislim da je najinteresantnija priča bila kad sam prvi honorar dobio, koji je bio enormno velik za ona vremena, i negdje je to bilo, ako pretvorimo marke, oko 40.000 maraka. Ja sam, ne znajući sistem kako to ide, otišao u banku i podigo sve te pare i donio kući da se pohvalim. Prva reakcija mog babe je bila da zove miliciju, i rekao mi je, sine, manja je robija ako se odma vrati, jer nije znao odakle mi novac. Tada je društvo tako ustvari bilo da je svako bogatstvo bilo sumnjivo, što danas nije. Ja sam onda babi temeljno objasnio da je to od mojih autorskih honorara, da sam ja napisao pjesme za grupu Hari Mata Hari, da se prodalo puno ploča, d-d-d-bla-bla-bla. I babo je to shvatio i odustao od toga poziva miliciji. I, kao i svaki siromah kad dođe do para, ja sam mislio da se te pare ne mogu potrošit. I onda sam počeo malo bezumno da ih trošim. I, u jednom momentu sam odlučio da budem koristan za svoje roditelje i otišao sam jedan dan, kad je babo bio na poslu, ja promijenim kompletan namještaj, uzmem sve novo tada u Šipadu, po mjeri i tako dalje, i sad babo kad je došao, bio je jako iznenađen, i prijatno, i neprijatno, jer on je bio jako vezan u stare kauče koje on kupovo na kredit. I kad je skonto da je to od pisanja pjesama i da su to te pare, onda je počeo da me budi rano u šest, da ustanem da pišem pjesme. Nije shvatio da neko može hodat po kafanama, pit, dernečit i zaradživat pare. To je bila jedna od, ono, zanimljivih stvari i nije on baš razumio najbolje taj poso moj. Kad su ga pitali za mene, moje prvo pojavljivanje u javnosti, ono, ko ti je taj Pecikoza, on je reko, to mi je onaj mlađi, znaš, neg ovaj stariji je odlikaš, al lijen, neće da piše pjesme.

Faruk Ćehajić, penzioner

Do koje smo mjere mi djeca bili naivni, sad ću vam ispričati priču o svojem starijem rođaku kojeg sam ja obožavo i vjerovo sam u sve, normalno. Jednom je reko, to je bila priča, znaš ti, kaže, oni što su išli na Himalaje gore, tolika je to studen bila da oni kad govore, njima umjesto riječi ispadaju kockice od leda iz usta. Ja sam to, vako, sa čuđenjem slušo. A onda, kaže, kad se dole vrate, stavljaju te kockice u jedan lonac, potpale vatru i to se otapa i onda oni čuju šta su razgovarali. Ja sam onda najviše razmišljo, sve je to okej, ali kako znaju redoslijed riječi, ko je kad šta reko?