Svaka je pobjeda jednim svojim dijelom uvijek istovremeno i poraz. Svaki je poraz neka vrsta pobjede. Shvatiti se to može na više razina. Najniža je naravno ona u kojoj poraženi ne priznaje poraz pa ga proglašava svojom pobjedom. Ili recimo ukoliko bi se pobjednik iživljavao nad rezultatima izbora.

Na jednoj višoj razini sve se može promatrati kao još jedna izgubljena šansa da se predstavnici različitih bošnjačkih ‘struja’ nađu na jednom mjestu gdje bi mogli konstruktivno tragati za mogućim oblicima ujedinjenja napora svih onih koji bi mogli pridonijeti boljitku života Bošnjaka u Hrvatskoj. U tom smislu pobjeda bi se mogla tumačiti kao poraz. Na takav način gledajući pobjednici bi se trebali sramiti jer su zauzeli sva mjesta u Vijeću te tako onemogućili svim ostalima da sudjeluju u oblikovanju kako strategija, tako isto i u donošenju projekata i realiziranju tih projekata u narednom razdoblju. Pobjednici su dakle ‘uzurpirali’ demokratske izbore i sačinili ‘jednoumno’ Vijeće. To je poraz demokracije i unošenje još većeg razdora među Bošnjacima.

Na pobjedu i poraz može se gledati i kroz prizmu sljedećih parlamentarnih izbora. Od dva istaknuta bošnjačka kandidata za Sabor na prošlim izborima jedan je okupio listu koja je dobila svih 25 mjesta u Vijeću, a drugi kandidat ne samo da nije ušao u Vijeće nego ima nekoliko stotina glasova manje od najslabijeg na pobjedničkoj listi. Kako to interpretirati. Pobjednici će pitati što ima taj kandidat tražiti na nacionalnoj razini ako ga njegovi sugrađani ne prepoznaju i ne biraju. Izgubljenoj strani to može biti motiv da pokušaju tamo gdje ih manje poznaju, te da nekim novim rezultatom zaliječe ovaj uistinu teški poraz.

Dio mozaika predstavlja i činjenica da su u nekim mjestima predstavnici u vijećima izabrani s tek nekoliko glasova. U usporedbi s tim stotine glasova pobjedničke zagrebačke ‘koalicije bez ugovora’ zapravo su još značajniji. U tom smislu trebali bi biti indikativni i unijeti u bošnjački korpus novi način razmišljanja i novi profil svijesti. No pitanje je da li će se nešto takvo dogoditi.

Logično bi bilo čestitati pobjedničkoj listi. Pojedinačno javljaju se članovi s poraženih lista i čestitaju osobno. To daje nadu. Ono što je umanjuje ponašanje je nositelja lista koji pod svaku cijenu poraz žele prikazati vlastitom pobjedom a uzroke te ‘vlastite pobjede’ pronalaze u neprincipijelnosti protivnika.

U bošnjačkom su korpusu naime svi za jedinstvenost, zajednički nastup, za jednog kandidata, itd., ali uvjet za sve je da upravo oni koji to govore budu jedini kandidati. Tako imamo veliki broj ‘zajedničarskih’ ambicija, a malo projekata i aktivnosti. Izbori u Zagrebu pokazali su da ipak nisu svi isti u tom ‘zajedničarenju’. Pobjeda kakvu bošnjački korpus ovdje u Hrvatskoj ne pamti jasan je pokazatelj načina rada, udruživanja bez ugovora, inzistiranja na aktivnosti i svega ostalog što je prepoznao kandidat koji sada s legitimnim pravom ima mogućnost tražiti da na sljedećim parlamentarnim izborima bude jedini bošnjački kandidat. Sve ostalo izvan je logike, matematike, proračuna, realnosti, političkog i svakog drugog razuma.

Jasno je da oni koji su izgubili imaju pravo biti žalosni, razočarani, ljuti, bijesni, nezadovoljni i što sve još ne. Ali ne bi smjeli za Bošnjake u Zagrebu govoriti (i pisati) da su ‘slijepi kod očiju’. Bilo bi puno korektnije čestitati svima na izlasku na izbore, čestitati pobjedničkoj listi, te bolje se pripremiti za neke buduće izbore.

O pobjednicima i poraženima na ovim izborima govori i vrijeme ulaska u trku za mjesta vijećnika. Naime za razliku od BNV-a i BNZ-a koji su četiri godine sjajno surađivali na projektima, razvijali povjerenje, pa i strategiju mogućeg zajedničkog nastupa – dvije su se liste sa svojim novim/ili odmrznutim institucijama pojavile neposredno pred izbore. Stari ljudi u ruhu novih imena možda to nije najučinkovitiji pristup. Rezultati tako misle. Kako misle nositelji lista i zagovornici tih lista vidimo iz reakcija na društvenim mrežama.

Projektna suradnja jednostavna je činjenica. I ovi su izbori pokazali da se ne trebamo svađati oko imidža ove ili one osobe. Treba surađivati na kvalitetnim projektima bez obzira koja ih udruga pokrene. U tom kontekstu BNZ se uvijek ponašao principijelno i to može biti osnovom stvaranja povjerenja. Bošnjacima u Hrvatskoj potrebni su kvalitetni predstavnici u svim tijelima. Do njih se dolazi projektima kroz koje će oni pokazati svoju vrijednost. Šamaranje po društvenim mrežama nije niti privlačno, ni konstruktivno.

Autor ovih redaka i sam je na pobjedničkoj listi. Moguće je stoga da subjektivno odnosno navijački interpretira rezultate. No zato je tu otvorenost stranica Bošnjačkog glasa da se čuju i čitaju i oni koji misle drukčije.

Svi zajedno moramo više komunicirati, ali da bismo komunicirali moramo se konstruktivno posložiti oko projekata. Tada komunikacija postaje način uspostavljanja zajedništva, povjerenja, pa i sreće da pomažemo jedni drugima na projektima koji su od značenja za sve Bošnjake u Hrvatskoj.

Bez suradnje na projektima ostajemo prepušteni osobama koje samo bildaju svoj imidž na društvenim mrežama. Takvi ljudi razinu komunikacije spuštaju na razinu napada i obrane. To nije dobro. To je neprihvatljivo. To ne vodi nikuda.

Za razliku od toga projektna suradnja sve otvara.

Ali na to se treba usuditi jer tu se pokazuje tko što i koliko zna, umije, može…