Slušajući i gledajući sve oblike pravnih i političkih driblanja javnosti u Bosni i Hercegovini (i političara u državama oko nje) nemoguće je ne upitati se ono što je najjednostavnije, najnaivnije i najnevinije: Jesu li sugovornici političke proizvodnje mržnje danas svjesni da i danas  govore nad masovnim grobnicama, da govore o zemlji u kojoj se još uvijek skrivaju kosti nevino ubijenih, a da su živi uglavnom oni koji su od zatvaranja, silovanja, raznih oblika mučenja i ubijanja – pobjegli u inozemstvo.

Izađu li vrlim političarima pred oči ponekad mrtve oči zaklane djece, silovanih majki, mučenih i zvjerski ubijanih očeva? Jesu li svjesni vrli pregovarači da pregovaraju o laži duboko zakopanoj po skrivanim i prekapanim grobnicama? Je li jasno bahatim ‘igračima’ svjetskog kalibra iz ovdašnjih sokaka da pobijeni ljudi nisu mrtvi zato što je to bila odluka Boga nego zato što su se njihovi sunarodnjaci odlučili igrati Boga?

Danas se (i na tome se mora inzistirati iz dana u dan) moralna pitanja na beskrupulozan način pretvaraju u pravna i politička. Zlodjela se ne poriču, ali se pronalaze pravne formulacije na koje se ‘ne pristaje’ i samim tim – moralna pitanja nestaju. O grozotama zločina, o jadu u kojemu su se nalazili ljudi osuđeni na istrebljenje, o neljudskosti ubojica i njihovoj bezbožnosti se više ne govori. Sve postaje pitanje da li ovaj ili onaj paragraf upotrijebiti u pretvaranju moralnih pitanja u petljanje pravnih i pravničkih doskočica.

Odjednom zločini kao da su nestali. Tužitelji kao da su pogriješili u proceduri pa se zbog ‘proceduralnih grešaka’ o zločinima ne može govoriti. Lažni mir se uspostavlja guranjem klanja, silovanja, mučenja, ubijanja i protjerivanja pod tepih pravnih igara. Na scenu su stupili odvjetnici zla koje istina ne zanima i koji će za novac braniti bilo kakvu poziciju.

Spektakularni političari u doba spektakla postavljaju pitanje rangiranja zločina i načina njihova izvršenja. Ako su, pokušava se sugerirati, veći  ‘spektakli ubijanja’ rađeni za vrijeme holokausta, to valjda umanjuje užas prolivene krvi u Bosni i Hercegovini. Spektakularna ishitrenost osobe koja politiku pretvara u teatar apsurdnih izjava, a vlastite izjave stavlja u funkciju interesa koje javnost nagađa a koje će vremenom isplivati na površinu. Ni krv ni nafta ne mogu ostati pod zemljom neotkriveni.

Kad se politički partneri u manjem entitetu Bosne i Hercegovine  počnu hvaliti izbornim rezultatima i najavljivati nove pobjede trebao bi ih netko priupitati: A za koga bi glasale hiljade ljudi iz i oko Srebrenice? Za koga bi glasali zatvarani, mučeni i ubijeni iz Prijedora i okolice? Zasigurno svoj mrtvački glas ne bi dali svojim ubojicama koji se danas hvale velikim postotka ‘čistoće’ svog privatnog entiteta.

Velike zastave ne mogu prikriti i nikada neće skriti veliku sramotu na obrazu naroda koji nije ustao protiv svojih predstavnika koji nastavljaju igru izvršitelja monstruoznog plana da se broj muslimana u Europi ‘svede na razumnu mjeru’. Te zastave su samo smiješni dokaz mudrosti jednog pravoslavnog mistika koji je svojevremeno pribilježio da smo mi ljudi smiješni jer mislimo da možemo podići zidove visoko do neba. Entitetske zastave svojom veličinom svjedoče o potrebi prikrivanja ogromnog zla koje se poput naslaga šminke nataložilo na licima ubojica i onog dijela naroda koji zna sve o zločinima ali šuti.

Od zločina se ne može pobjeći. On se ne može prikriti razlikom američkog shvaćanja govora mržnje od europskog. Amerika nije imala na svom kontinentu Auschwitz (imala je istina nešto gore ali se toga ne voli sjećati). Zločin se ne smije pretvarati u predmet igre pravnika. Ubijeni, silovani i protjerani sa zgražanjem ‘promatraju’ tu igru skrivača. Kao da se ništa nije dogodilo jer postoje ‘pravne nesuglasice’.

U pitanju je opstojnost čovjeka. Bez moralne dimenzije mi ćemo biti u stalnom ratu. Sve što drugome činimo mi prizivamo da se i nama čini. Zar je rješenje reality show u kojemu ćemo se igrati masovnih grobnica i igre skrivača iza pravnih paragrafa?

Bosanskim narodima svih vjera i svjetonazora ne ostaje drugo nego prestati razgovarati posredstvom političara tjeranih svojim osobnim interesima. Ono dobro, lijepo, komšijsko, ljudsko… ne nalazi se u moćnicima nego u običnim ljudima. Upravo od nas, običnih ljudi, ovisi hoćemo li opet biti gurnuti u rovove ili ćemo pokazati ljepotu Europe prije Europe – ljepotu bosanskohercegovačke duše.