Težim ka tome da moja djela govore umjesto mene, u službi umjetnosti i za sveopću dobrobit.

 

Alma Medić slobodna je umjetnica koja živi i radi u Zagrebu. Rođena je u Brčkom, ali roditelji su preselili u Zagreb još prije njenog rođenja. S BiH ju vežu rodbinske i prijateljske veze a i kulturno – umjetnička suradnja s kolegama. Ljubav prema papiru i bojama razvila je još u ranom djetinjstvu. Kroz kreativan rad s djecom i odraslima, uz suradnju s kolegama umjetnicima te znanstvenicima i pedagozima, rado razmjenjuje iskustva, stječe nova znanja. Inspiraciju za svoj rad, za ilustracije, radionice, nalazi u neposrednom okruženju, u bogatom naslijeđu kulturno – umjetničke baštine Balkana. Njene alatke i mediji za prijenos tih sadržaja su mašta, rad, talent, a radoznalosti i želja za novim spoznajama njeni su stalni pratioci na tom putu.

Alma je i članica Izvršnog odbora Bošnjačke nacionalne zajednice za Zagreb i Zagrebačku županiju. Kaže da su ju pozvali prijatelji s kojima je bila u Omladinskom klubu muslimana, a motiv joj je bio sudjelovanje u skupini koja promovira kulturu, razmjenu nematerijalnih dobara, afirmira bošnjačku kulturnu baštinu i njenu povezanost sa suvremenih načinom života.

„Svi mi volontiramo“, kaže. „Cilj nije novčana dobit nego da ono čime raspolažemo podijelimo s drugima a posebno s djecom.“

 

Učim iz svojih grešaka

„O sebi znam reći najmanje, u nekom oprezu da ne pretjeram ili što izostavim. Odrasla sam u Zagrebu, Zagrepčanka sam. Završila sam srednju školu za dizajnera odjeće. Međutim iz nekih drugih razloga nisam odmah dalje nastavila sa studijem. Počela sam rano raditi u različitim djelatnostima nevezanim uz moje obrazovanje. Ali bez obzira na to konstantno ulažem u svoje znanje polazeći na različite tečajeve, uz puno literature koju čitam, u razgovorima i suradnji s nekim drugim stručnjacima, umjetnicima. Moja nit vodilja jest konstantno učenje i nadogradnja znanja, vještina, klesanje same sebe kroz likovni odgoj, kroz rad uz talent kojim sam, da tako kažem nagrađena, darovana. Trudim se učiti iz svojih grešaka kako neke stvari napraviti na drugi način, dograditi. Kad radim s osobama koje imaju manje iskustva ili su mlađe, onda trebam u tome biti prisutna. Dok vodim radionicu onda imam interakciju sa živim bićem bez obzira koliko godina ima, koje ima svoje mišljenje, ima svoje držanje, stav, svoje poimanje svijeta oko sebe, pa moram paziti na sve to. Susrećem se sa svime, i sa tijelom, i s mentalnim dijelom te osobe i s onim duševnim.

 

Povijesno i kulturno bogatstvo Balkana

Teme mojih radionica su povijesno i kulturno bogatstvo Balkana. Kao dijete imala sam oskudno znanje. U školi smo više učili o osnovnoj povijesti, gdje se nešto desilo, tko, kad. Bilo je važno znati datume i imena vojskovođa koji su živjeli u to vrijeme nego izučavati povijest prostora i mjesta gdje živim. Više sam znala o životu u Americi i Velikoj Britaniji. Željela sam istražiti više, pa sam samostalno krenula u potragu.

Kad imam slobodnog vremena putujem, obilazim mjesta i gradove s bogatom poviješću, dolazim do različitih nalazišta a onda se o tome bolje informiram, dolazim do novih spoznaja, zanimljivih stvari koje su se na tim mjestima događale. To je inspiracija za moj rad. Kad nešto novo saznam cijela se slika mijenja i potiče me na više angažmana.

Stvari se dešavaju i slučajno. Krenem u potragu i desi se slučajan susret, nova spoznaja. Nikad ne znam pouzdano na što ću naići. Tako na primjer kad sam bila u Sarajevu, a to je grad koji jako volim i kome se uvijek vraćam, uletjela sam u knjižnicu i srela čovjeka koji mi je rekao da ima festival, koji se sam predstavio, rekao što radi, što radi njegova supruga, pa se tu desio neki „klik“ i tako sam sudjelovala na Festivalu dječje umjetnosti FEDU u Sarajevu. Tako to krene, ti takozvani slučajni susreti, kad otvaram vrata, kad krenem na put, dese se susreti, dese se novi kontakti, prijateljstva.

 

Važnost kulturne tradicije

Imam dosta zanimljive snove, neobične. Sanjam stare utvrde, gradove, predjele, i onda shvatim da mi je to nekakav lajtmotiv. Zaboravim imena lokacija ili priču, a u sjećanju mi ostane prizor. Iz razgovora s mudrim ljudima naučila sam da trebam znati sama naučiti čitati znakove, i valjda su to putokazi koji mi se javljaju u snu, upute za istraživanje.

Ne znam od kud to dolazi, je li to moja želja za saznanjem o mojim precima i svim onim civilizacijama koje su postojale ranije. Čini se kao poveznica sa svim ljudima koji su bili prije nas i koji su ostavili nešto vrijedno Na žalost, razne vrste razaranja, što prirodne nepogode, što ljudski utjecaj uništili su veliki dio te ostavštine, pa ne možemo imati jasnije slike o tom vremenu. Uvijek pamtim jednu rečenicu, izrekao ju je netko mudar, koja glasi da čovjek koji ne zna otkud je došao ne može jasno sagledati u kojem pravcu bi trebao ili mogao ići.

Težnja da sve sagledamo je u vezi s osjećajem identiteta. Svi smo ista rasa, i kad pogledate sve stare civilizacije, njihov način komunikacije, oruđe koje su koristili, nakit, tradiciju, običaje, sve je to povezano na neki način, ali nosi i individualni pečat kreativnog stvaralaštva vezanog i sa zajednicom gdje su odrasli, od koje su imali utjecaja.

Kad biste sad u suvremenom svijetu sve ove stvari utihnuli, ugasili, kad biste dali ljudima da naprave nešto novo, bio bi veliki problem jer bi opet morali krenuti iz početka. Tradicija je bitna kao polazište. To je široko društveno područje, ali ja se referiram samo na kulturu i umjetnost.

 

Bitan je rad s djecom.

Jako je bitno da mi kao odrasli koji smo isto bili djeca i na koje su mnoge kvalitetne osobe ostavile traga, naučile nas, podučile i uputile, jako je bitno da posvetimo pažnju djeci, njihovom razvoju, kvalitetnom okruženju, da im ponudimo kvalitetan sadržaj koji će ih osposobiti za daljnji život. Bitno je da djeca ne budu kopije svojih prethodnika nego da budu svoja, pa će onda uz njih i buduće društvo biti bolje. Ja u to čvrsto vjerujem.

Posebice je to važno danas, kad je vidljivo da djeca proživljavaju traumu od svega ovog što se dešava – promijenjenih životnih okolnosti, izolacije, potresa, i pitanje je kako će se to odraziti na njihov život. Da se naslutiti da manjak društvene i kulturne interakcije bitno smanjuje njihovu spoznajnu sposobnost, sposobnost da se razvijaju, ne da im se dovoljno prostora. Ne radi se o tome da oni kasnije neće biti sposobni za život, ali će za njih biti u manjoj mjeri moguće izraziti ono što rade, kakve imaju talente, čime se bave, čemu teže, što bi voljeli postati u životu.

 

Kreativan rad oplemenjuje

Postavljam si imaginarne zadatke. Kad vidim da sam u nečem, zaostala, zavirim u knjige, umjetnost, film. Komuniciram s ljudima koji se bave različitim djelatnostima i iz svog iskustva prenose doživljaje. Učim od njih. Ja sam perfekcionista u svemu što radim. Djelo ne može započeti bez dobre pripreme. Vodim računa o okolini, uvjetima, da sve ispadne onako kako sam zamislila.

Ono što mene najviše raduje i oplemenjuje jest kreativni rad i interakcija s drugima kroz umjetnosti kojima smo okruženi i koje daju mogućnost razvitka našeg intelekta. To me čini stalnim učenikom, a proces ili putovanje je ono što ostavlja najdublji dojam, trag i memoriju vrijednu pažnje. Kako vrijeme odmiče, što sam kalendarski starija, svjesnija sam potrebe dijeljenja kvalitetnih sadržaja. Zatrpani u moru tehnoloških pomagala, razvijenog virtualnog svijeta, pisane građe, danas gladujemo za onim što je zapravo jednostavno, dobro, korisno i dugoročno vrijedno na svim poljima. Izazov budućih generacija bit će znanje i umijeće korištenja vlastitih osjetila u komunikaciji s prirodom, materijom i resursima iz okruženja. Kreativnost nam daje slobodu i ostavlja dovoljno da budemo kadri suočiti se i iskoristiti sve to maksimalno uz manje napore i štetnosti. Umjetnost je uvijek poticaj. Zadaća umjetnosti je da izazove reakciju a ne da se „sviđa“.

 

Teška situacija u kulturi i umjetnosti

Danas je situacija u kulturi i umjetnosti teška. S obzirom na okolnosti koje su nas zadesile zatvoreni su mnogi objekti, odgođeni su kulturni događaji. Dosta je mojih prijatelja koji se profesionalno bave kulturom ostalo bez posla. Socijalni kontakti su ograničeni pa se ne mogu susretati da bi razmijenili svoje doživljaje, nahranili se kulturnim dobrom, umjetničkim isto tako. Potres je uzrokovao da su mnoge javne zgrade, muzeji, galerije oštećeni. Mnogi su artefakti oštećeni, možda izgubljeni zauvijek, i sve ono bogatstvo koje je grad Zagreb davao, pružao svojim građanima i gostima koji dolaze u grad na neki način kao da je zaleđeno.

To su glavni razlozi koji su dodatno doprinijeli situaciji u kulturi i umjetnosti koja je i prije bila loša, što se odrazilo na rad kulturnih institucija, umjetnika. Najviše su tu zakočena prvenstveno djeca, mladi. Klubovi su zatvoreni tako da nemaju više gdje izaći osim na terase kafića. Mladi danas najviše izlaze u parkove.

Općenito se u društvenim dijelu osjeti velika razlika između imućnijih i onih koji više nisu više srednji stalež ali se o tome ne govori, a ako netko to i kaže, onda se to stigmatizira, stavlja se negativna opaska.

 

Moje likovne radionice

U lijepom sjećanju mi je ostala 2010. godina kad sam bila kustos izložbe ručnih radova iz BiH. Ja sam postavila tu izložba a organiziralo „Vijeće žena Islamske zajednice Zagreb“. Udruženje žena iz Gračanice koje je to radilo zvalo se „Udruženje gračaničko keranje“, i kasnije su me zvali u Sarajevo. Keranje je čipkarenje, to je rukotvorina kao na primjer što je paška čipka ali dok za pašku čipku rade na batiće, ovdje je posebnost što rade samo s jednom iglom. To je jako specifično.

Moje likovne radionice se održavaju u prostorima udruga koje me pozivaju a u novim uvjetima radim online. Najviše radim s djecom. No, jednom sam održala radionicu u Ljubljani za odrasle, za kolektiv teologa o tome kako primijeniti likovnu umjetnost i kreativni rad u nastavi vjeronauka. Bilo je nekoliko polaznika koji su mi po dobi mogli biti djedovi, ali su bili odlični! Prvih dvadesetak minuta je bila teorija i bili su na distanci, ali kad je počeo praktičan rad svi su se zagrijali i uključili. Jedan polaznik je rekao da za vrijeme svog školovanja nije imao takvu vrstu likovnog odgoja i oduševio se. Sve se dešavalo u skladu s izrekom da nema starosti, da starimo samo fizički. Sad imam priliku nastaviti s onim što sam započela i u puno većem obimu, da mogu sudjelovati u više radionica, da mogu posjetiti više mjesta, upoznati više ljudi.

 

Dok je čovjek živ sve je moguće

Zadnjih nekoliko mjeseci osjećam stagnaciju i razočaranost svime što me okružuje, od sustava, društvenih, gospodarskih, socijalnih i kulturnih manjaka/nejednakosti. Meni je prijeko potrebno hraniti dušu kroz osjetila vida, sluha i dodira na poljima stvaralaštva. Nedostaju mi društveni događaji poput koncerata, izložbi, druženja s većim krugom poznanika i prijatelja. Suzio se krug u veoma oskudno i jedva primjetljivo. Nisam različitija od drugih. Većina nas je navikla na ispunjen život u zajednicama, manjim i većim, bližim i daljim. Izuzev empatije i senzibilnosti koja je kod svakog drugačija u opet drugačijim prilikama ili životnoj dobi. Bez obzira na ovo trenutno stanje uma i tijela, osjećam se kao da me ovo stanje resetiralo i kao da imam izazov u kojem leži vrijedna prilika za razvoj, nadogradnju i realizaciju nekih ideja, snova koji su čučali i još čekaju da se nešto pokrene, da me motivacija, prilika i podrška poguraju. Ljudi ne vole kada ste iskreni, objektivno i subjektivno, ali smo se našli u vremenu kada se sve maske utapaju i kada se razgolićenih lica jasno možemo sagledati, saslušati i barem pokušati smjestiti kamo pripadamo, tko nam prija ili ne. Ta emotivna strana me rasterećuje i čini hrabrijom da jasnije vidim, još bolje poradim na osobnom mentalnom i profesionalnom stanju. Ma kako da se okolnosti i situacije promijene, da uzdrmaju ili razmjeste postavljene ciljeve, nade i snove, ono što je bitno jest biti spontan, prilagodljiv i svjestan da ništa nije uklesano u kamen, osim nadgrobnog spomenika. A dok je čovjek/osoba živ, sve je moguće. Nekad se samo možda učini da vid oslabi, motivacija utekne ili ponestaje svježine, ali sreća je da nam se to samo pričini.