Koristim misao Hanne Arendt koju je izrekla pišući knjigu o suđenju Alfredu Eichmannu 1952. godine u Jeruzalemu za ratne zločine počinjene u 2.svjetskom ratu i to najviše prema Židovima, a desilo se to zbog, Eichmannovim riječima – „prirode posla“ jer je rat proveo kao, opet njegovim riječima „službenik“ na „poslovima“ koji se tiču Židova i koncentracijskih logora, čime je postao odgovoran za smrt 6 milijuna Židova koji su iz razloga očuvanja čistoće rase pogubljeni u tim logorima i u getima. Da se prisjetimo, u nacističkoj je Njemačkoj 15. rujna 1935. donesen niz antižidovskih propisa ovjenčanih Nürnberškim zakonom koji se sastoji od Zakona o građanima Carstva i Zakona o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti. Židovi gube njemačko državljanstvo; ne smiju obavljati nikakvu javnu službu, njihova djeca ne mogu pohađati javne škole; zabranjen im je boravak na javnim mjestima; zabranjeno je sklapanje braka između Arijevaca i Židova, kasnije oduzeta imovina. U gradovima su Židovi bili nagurani u geta, zbijeni u malim prostorima iz kojih nisu mogli van, bili su podignuti visoki zidovi, a većina je deportirana u logore. Eichmann je kao savjestan službenik bio važan kotačić u mehanizmu te velike smrtonosne mašinerije. Arendt ga opisuje kao mirnog, prije svega poslušnika koji je lojalan sistemu i šefovima, radi što se od njega očekuje, nije psihopata, nije drugačiji od tzv. običnih ljudi.

Arendt svojom tezom o banalnosti zla ukazuje da zlo postoji u svakome od nas, i da ispred svakoga od nas stoji izbor hoćemo li se njemu okrenuti, jer zlo je jednako kao i dobro dio ljudske prirode. Čovjek je sklon druge karakterizirati kao zločince, kao monstrume, psihopate, luđake s kojima nema nikakve veze, i sklon je sebe idealizirati. Arendt dalje ističe da čovjeku treba crno-bijela slika svijeta jer ne zna drugačije živjeti nego u laži u kojoj će sebe gledati kao sveca a one druge kao zlo. Zlo o kome piše Hanna Arendt nema imena, nema prezimena, ne mrzi nikoga ponaosob, ono samo kao takvo esencijalno – jest. Lako će svijet skliznuti u neke nove segregacije, protjerivanja, masovna ubijanja, getoiziranja, ograđivanja visokim ogradama, samo kad povijesni trenutak to omogući, i zato je dobro –prisjećati se. Isti scenarij moguć je u svakom trenutku, prisutan je i u trenutku sadašnjem, u odnosu prema migrantima, u izraelsko-arapskim sukobima, bilo gdje, prema drugom i drugačijem koga treba ne pustiti u vlastiti prostor ili ga je nužno protjerati. Borba za lebensraum uvijek je aktualna i sveprisutna u svijetu.

Područje današnje Palestine i Izraela područje je burnih događanja kroz cijelu povijest starog i novog svijeta. Tamo se od pamtivijeka ratovalo, na vlast su dolazili osvajači sa svih strana, izmjenjivali vladari, naseljavali razni narodi, govorilo se različitim jezicima, i cijela priča je puno složenija od ovog sad kratkog pregleda. Smatra se da povijesno pripada židovskom narodu. Prema Bibliji, praotac Židova Abraham doselio se u početku 2. tisućljeća pr.Kr. u Kanaan. Nitko ne osporava da su tamo od duboke prošlosti pa do 7 stoljeća n.e. iako pod različitim upravama, iako su se zbog raznih teškoća raseljavali pa opet vraćali, većinsko stanovništvo bili Židovi. Arapi se tamo u velikom broju nastanjuju od 7. stoljeća, i ako izuzmemo burno razdoblje križarskih ratova kad je Palestina bila pod križarskom vlašću, vladale su uglavnom islamske dinastije, sve do kraja 19. stoljeća kad se židovsko stanovništvo počelo u većem broju doseljavati na to područje, i kad se počelo razmatrati pitanje stvaranja dvije države, arapske i židovske. Negdje početkom 20. stoljeća područje Palestine s tada većinskim arapskim stanovništvom postalo je mandatni teritorij Velike Britanije koja je njime upravljala od 1917. do 1948. Opća skupština UN 29.11.1947. odlučila je da se na tom području stvore arapska i židovska država s Jeruzalemom kao slobodnim gradom pod upravom UN-a. Arapi su tu odluku odbili, a Židovi prihvatili te 14. V. 1948. proglasili samostalnu državu Izrael. Uslijedio je napad više arapskih država, počeo je rat, a oko 725 000 Palestinaca napustilo je svoje domove i izbjeglo u susjedne arapske zemlje. Pet izraelsko-arapskih ratova vodilo se 1948–82. uz neprekidnu palestinsku borbu za državnost, uglavnom pod vodstvom Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Tenzije i ratovi nikada nisu prestali sve do danas, i to područje je cijelo vrijeme trajno ratno žarište koje na svjetskoj sceni izmjenično tinja ili plamti. Godine 1988. Izrael je priznat od strane Palestinaca. U Alžiru je iste godine Jaser Arafat, vođa tadašnjeg PLO-a proglasio Državu Palestinu pa iako je nju odmah priznalo oko 100 država, Palestina kao samostalna suverena država sa svim ovlastima na svom teritoriju još uvijek nije uspostavljena! Tamo je Palestinska samouprava koja nema stvarni suverenitet, velike dijelove područja nadziru izraelske snage.

Jedan od značajnih događaja bio je tzv. Šestodnevni rat, koji je plamtio godine 1967. kad je Izrael u vrlo kratkom vremenskom periodu od samo šest dana zauzeo velika područja koja su do tada pripadala Palestincima. U ratu u kome su s druge strane sudjelovali Egipat, Sirija i Jordan, pokazao se superioran položaj izraelskog vojnog aparata nad drugima, a u to vrijeme se pojavio i izraz „okupirane teritorije“ koji se odnosio na prostor kojim su upravljali Palestinci, čime se počelo promovirati „pravo“ izraelskog naroda na te teritorije. Ratovi i sukobi su se nastavili, izmjenjivali se s pokušajima mirenja i raznim sporazumima, usprkos kojima širenje izraelskih teritorija nije prestalo, protjerivanje Palestinaca iz njihovih domova te gradnja objekata od strane Izraela na tim teritorijima također nikada nisu zaustavljeni. Politika aneksije novih teritorija na koje Izrael tvrdi da ima povijesno pravo nastavlja se. Protjerivanjem ljudi, najavom Izraela o izgradnji tisuća novih objekata sve više raste opseg kršenja ljudskih prava.

Koja je poveznica s prvim dijelom ovog teksta, s kraćim razmatranjem o banalnosti zla? Sad tamo opet plamti rat većih razmjera, broje se mrtvi, prognani. Već viđen scenarij na koji smo svi po malo oguglali. U medijima se u raznim izvještajima govori na vrlo služben način o napadima, žrtvama s jedne i s druge strane, o napadima koje bi Izrael a onda i Palestinci trebali obustaviti. Banalnost zla je u tome što se ista zlodjela neprekidno ponavljaju pa makar i na različitim stranama. Oni koji su u nekom povijesnom periodu bili žrtve, u nekom drugom postaju osvajači i služe se istim sredstvima uz istu retoriku. Uvijek je u pitanju oslobađanje nekoga ili nečega na jednoj stani, od nekoga ili nečega s druge. Bilo tko i bilo kad, ali ljudska priroda prema tumačenju Hanne Arendt ima dva lica i pitanje je trenutka kad će se koje pokazati. Pulsiranje povijesnog zamašnjaka od rata prema primirju natrag neprekidno je.

Nevjerojatna je navada izjednačavanja zla, agresije, agresora i žrtve kojoj je također čovjek sklon. Možemo iščitati kako Palestinci napadaju i trebali bi pristati na prekid vatre, jednako kao što se „prekid vatre“ očekuje i od druge strane, a da nigdje nema naznake i jasnijeg određenja što se zaista događa, tko je ustvari žrtva. Svakodnevni medijski govor, retorika na koju se navikavamo otupljuju sposobnost jasnog rasuđivanja i kao formule ponavljaju se iste fraze na koje javnost gotovo niti ne reagira. Ratna događanja su „tamo negdje“, jednako kao što su primjerice u svijesti prosječnog Europljanina bila udaljena ratna događanja na Balkanu.

U današnjoj situaciji teško je prosuditi. U sukobima najviše stradavaju žene i djeca, na obje strane. Svakako da Palestinci imaju pravo na slobodu i nezavisnost, ali i u napadima Hamasa također stradavaju civili, žene i djeca. Univerzalno zlo je iznad svega, i politika velikih sila ga koristi u svojim igrama razmještanja lego-kockica političke, društvene, etničke, vjerske, itd.,itd. karte svijeta, a u svrhu podržavanja određenih partikularnih interesa moćnika. I tako se to od pamtivijeka odvijalo u svijetu na raznim stranama. Moguće je navesti pojedince i cijele narode koji se u ime nekog višeg cilja ili samo iz razloga odanosti svojem nadređenom sasvim lako upuste u domenu zla, a da pri tome ne osjećaju bilo kakvu osobnu odgovornost ili krivnju.

Iako se u svijetu poduzimaju razne aktivnosti u smjeru rješavanja izraelsko-palestinskih sukoba koji su prisutni već nekoliko decenija, čini se da mira nikada neće biti. Ovog časa je aktualan problem daljnjeg iseljavanja palestinskih porodica s područja istočnog Jeruzalema, ali to je samo jedna od „kockica“ politike koja se na ovom području provodi već decenijama, točnije od prvih sukoba krajem 40-tih godina prošlog stoljeća. Aktualni sukobi koji su kako se ovog časa čini i kvalificira sukobi su izraelske vojske i organizacije Hamas. Korijene se u politici prisvajanja dijela po dijela teritorija za koje Izrael tvrdi da na njih ima povijesno pravo i uvijek izjavljuje da nema namjeru prestati s izgradnjom novih objekata.

Kako se čini, prostor palestinskih stanovnika Zapadne obale već odavno getoiziranih i ograđenih zidom i dalje se smanjuje. Usprkos brojnim aktivnostima za rješavanje problema kraj sukoba se još ne nazire.

fotografije: Nikola Šolić