U Kulturno-informativnom centru Ambasade Bosne i Hercegovine (KIC BiH) u Zagrebu, u suradnji s Centrom za koordinaciju medicinskih istraživanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u četvrtak, 9. studenoga predstavljena je knjiga „Dr. Isak Samokovlija – Život u bijelom mantilu“ akademika Husrefa Tahirovića uz fotodokumentaciju i tekstove iz knjige.

Na svečanosti uzvanike je pozdravio Zoran Perković, direktor KIC-a i ministar savjetnik za kulturu Veleposlanstva BiH u Hrvatskoj, istaknuvši da je Isak Samokovlija za generacije odrasle u BiH poznat kako vrstan pisac, dok kroz ovu knjigu upoznajemo i onaj drugi dio njegova stvarnog života i rada koji je tadašnjim osnovcima i srednjoškolcima bio manje poznat.

Ambasadorica BiH u Hrvatskoj, Nj. E. dr. sc. Elma Kovačević-Bajtal, u pozdravnom je govoru istakla da je Isak Samokovlija u svojem književnom radu brinuo ne samo o duši već i kao liječnik, u borbi protiv bolesti i neznanja, na poboljšanju narodnog zdravlja stanovništva na ovim prostorima.

Moderator Mirza Pinjić, akademski glumac, predstavio je večerašnje promotore knjige: Lidiju Lincender-Cvijetić, akademkinju ANUBiH, prof. dr. sc. Stellu Fatović-Ferenčić, dr. med. s Odsjeka za povijest medicinskih znanosti HAZU, mr. sc. Juliju Koš, stručnjakinju za židovske studije te Husrefa Tahirovića, akademik ANUBiH, autora knjige „Dr. Isak Samokovlija – Život u bijelom mantilu“.

U prostoru KIC-a BiH izložena je fotodokumentacija i tekstovi iz knjige „Dr. Isak Samokovlija – Život u bijelom mantilu“, a kroz odlomak predstave Hanka, u produkciji Pozoriša mladih Tuzle, lik dr. Isaka Samokovlije oživio je glumac Mirza Pinjić.

Akademik Husref Tahirović, autor knjige „Dr. Isak Samokovlija – Život u bijelom mantilu“ govorio je o putu stvaranje ove knjige od istraživanja u arhivima BiH gdje je posve slučajno pronašao dokumente o radu Isaka Samokovlije o čijem se liječničkom doprinosu u to doba pisalo malo i usputno. Istražujući po arhivima i bibliotekama Tahirović je tako došao do Samokovlijinih stručnih i znanstvenih tekstova ali i otkrio da je Isak Samokovlija poslije II. Svjetskog rata bio osnivač i urednik prvog BiH zdravstveno medicinskog časopisa „Život i zdravlje“.

Večer je obogaćena emitiranjem izbora tradicionalnih sefardskih pjesama iz ciklusa „Nezaboravne sefardske melodije“ kantautorice Flory Jagoda.

Isak Samokovlija, bosanskohercegovački književnik i liječnik (Goražde, 3. IX. 1889 – Sarajevo, 15. I. 1955). Njegova obitelj se u Goražde doselila iz Bugarske, iz mjesta Samokov po čemu su i dobili prezime Samokovlija, a podrijetlom su bili sefardski Židovi. Roditelji Moša i Rifka su osim njega imali još troje djece. Isak je djetinjstvo proveo u Goraždu, a veliki utjecaj na njegovo književno djelo je imalo upravo odrastanje uz rijeku Drinu, što se najbolje vidi iz njegove pripovijetke “Sunce nad Drinom”. Svoje đačke, a zatim i gimnazijske dane je proveo na sarajevskim Bjelavama. Bio je u braku s Bečankom Heddom Bruner s kojom je dobio troje djece, Mišu, Mirjanu i Rikicu. Isak je volio prirodu i tu je ljubav prenosio na svoju djecu, a učio ih je i da vole sve ljude, bez obzira na razlike. Isak Samokovlija bio je poznat po svojoj dobroti, nesebičnosti i pružanju pomoći onima kojima je ona trebala. Bio je ugledan liječnik i pisac, a družio se s brojnim poznatim umjetnicima iz tog vremena.

Studij medicine završio u Beču 1917. Nakon studija, Samokovlija je radio kao liječnik u Goraždu, Fojnici i Sarajevu. Svoju prvu pripovijetku “Rafina avlija” objavljuje 1927. godine, koja predstavlja simbol borbe nad mržnjom, a Samokovlija je njome nastojao razbiti predrasude o Židovima kao isključivo bogatom narodu. Dvije godine kasnije izlazi i prva zbirka pripovijetki “Od proljeća do proljeća”, u izdanju Grupe sarajevskih književnika, kroz koju je opisao život siromašnih sarajevskih Židova, običnih radnika.

Početak Drugog svjetskog rata dočekuje u bolnici Koševo u Sarajevu, gdje je bio šef jednog odjeljenja. Ubrzo dobiva otkaz i bio je prinuđen nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali sve Židove. Nakon proglašenja NDH zatvoren je od strane ustaša, te kasnije prebačen u izbjeglički logor na Alipašinom mostu u Sarajevu. U proljeće 1945. godine, uspijeva pobjeći od ustaša koji su ga prinudno vodili sa sobom, te se krio sve do oslobođenja zemlje.

Nakon II. svjetskog rata uređivao je književni časopis Brazda te bio urednik u nakladnom poduzeću Svjetlost. Vrstan pripovjedač, njegove lirski intonirane pripovijetke o životu sunarodnjaka, sefardskih Židova, odlikuju se izraženim suosjećanjem za patnje siromašnih i obespravljenih (Rafina avlija, 1927; Od proljeća do proljeća, 1929; Pripovijetke, 1936; Nosač Samuel, 1946; Tragom života, 1948; Đerdan, 1952; Priča o radostima, 1953; Nemiri, 1956). Pisao je i dramske tekstove (Hanka, 1931; Plava Jevrejka, 1932; On je lud, 1935; Fuzija, 1939). Njegove pripovijetke su nailazile na pozitivne kritike velikih pisaca kao što su Meša Selimović i Ivo Andrić, a njegovim najboljim djelom se smatra “Nosač Samuel” iz 1946. godine. Ivo Andrić ga je nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović je rekao kako je Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanski pripovjedač poslije Kočića.

Na temelju pripovijetke “Hanka” je počeo pisati i scenarij za istoimeni film, ali je u međuvremenu došlo do nesuglasica s redateljem filma Slavoljubom Slavkom Vorkapićem pa se Samokovlija odrekao autorstva za spomenuti film koji je realiziran tek nakon njegove smrti. Puno prije toga je 1932. godine Narodno kazalište u Sarajevu izvodilo njegovu dramu “Plava Jevrejka”, koja je kod kazališne publike izazvala veliko zanimanje.

Umro je u Sarajevu, a sahranjen je na starom židovskom groblju na padinama Trebevića. Meša Selimović je nakon njegove smrti optužio zajednicu da se nemarno odnosila prema liku i djelu Isaka Samokovlije koji je toliko pridonio bosanskohercegovačkoj književnosti.