Tragom javljanja Rasima Alijagića iz Rijeke o pitanju distribucije bošnjačkih časopisa, pa samim tim i Bošnjačkoga glasa
Čini se sve manje. Uostalom kao i svi ljudi svijeta bez obzira pripadaju li manjinskom ili većinskom narodu ove ili one državne zajednice.
Čitanje je postala ‘sumnjiva’ djelatnost ljudi koji bi – kako to izgleda ostalima – nešto htjeli. Možda nešto promijeniti, dovesti u pitanje neke ustaljene odnose, ili u najmanju ruku iznijeti na svjetlo dana svoje viđenje stvari koje i nisu baš uvijek onakvima kakvim se prikazuju.
Bilo kako bilo, u svijetu zgotovljenih informacija koje nam se nude kao ‘gotova rješenja’, kao pravila ponašanja, svjetonazor, uputa o ponašanju ili marketinški mudro oblikovana sugestija – čitanje je manje-više postalo nepoželjna djelatnost.
Negdje u podsvijesti suvremenog konzumenta društvenih mreža leži u pravilu neizgovorena ali stalno prisutna misao: Ako netko želi nešto reći može to učiniti brzo, jednostavno, jasno i učinkovito na platformama koje i omogućuju da suvremena komunikacija bude brza, jednostavna i efikasna.
Čemu dakle pisati spore, teške, dosadne rečenice u vrijeme Facebooka, Instagrama, Tik-toka… Zašto inzistirati na oblikovanoj, možda i lijepoj rečenici kada svi znamo da živimo u vremenu fotografije, video zapisa, virtualnih stvarnosti, u vremenu brzih postova i još bržih reakcija.
Uza sve ostalo tiskanom se rečenicom može lakše manipulirati. Tako to barem izgleda tipografskom umu. Neke knjige i neki časopisi mogu se gurnuti pod pult i njih više naprosto neće biti. Sljedbenici Gutenbergova izuma slijede stare prokušane metode stavljanja knjiga i časopisa na popise nepoželjnih. Time se izborena pozicija politizira i to na takav način da se onemogućuje dijalog, drukčiji pogled, odnosno sve ono što je krasilo najveća i najznačajnija doba ljudske kulture.
Slična je sudbina i Bošnjačkoga glasa. Riječ je o časopisu koji nema sredstva da bi bio distribuiran na adrese zainteresiranih. Nema istina niti dovoljno sredstava da bi se platilo samo tiskanje željenih dvanaest brojeva godišnje. No dodatna je nesreća časopisa da ga pojedinci u institucijama u kojima može biti podijeljen – slučajno u pravilu ostave negdje gdje se ne može vidjeti i gdje nitko neće posegnuti za njim.
Nije to naravno stvar tih institucija odnosno odgovornih osoba. Riječ je o relativno primitivnim oblicima borbe za neke privilegije ljudi (u pravilu volontera) koji svoj rad naplaćuju aurom moći koju stvaraju oko sebe. Oni ne moraju biti izabrani na izborima, ne moraju biti kompetentne osobe, ne moraju u konačnici biti niti pravedne osobe. Osjećaj moći koji im daje njihova pozicija omogućuje im da opstruiraju protok ideja u bošnjačkom korpusu.
Takav oblik volontiranja uskogrudnog je karaktera i predstavlja opasnost za manjinski korpus. Kulturni potencijali i dalje će biti samo potencijali ukoliko neki volonteri po institucijama u kojima se časopisi mogu dijeliti – dokazuju svoju ‘moć’ micanjem ispod pulta časopisa u kojemu nema njihovih fotografija.
Da takvih mjesta i ljudi ima i sami smo znali. No povod za ovaj članak telefonski je poziv Rasima Alijagića iz Rijeke koji je i sam otkrio ovakve ‘marifetluke’ naizgled dobrih bošnjačkih volontera, pa i vjernika u institucijama kojima bi oni trebali biti na raspolaganju.
Netko kao da omogućuje pojedincima da, potpuno suprotno od službenih stavova institucija, provode vlastite wagnerovske metode nad pisanom riječi Bošnjaka u Hrvatskoj.
No to je samo još jedan u nizu pokazatelja da Savjet za nacionalne manjine mora bitno mijenjati politiku financiranja. Treba pomagati elektroničku komunikaciju koja je transparentnija, dohvatljivija, brža i efikasnija.
Možda će novi saziv Savjeta biti mudriji…