„Uspješna žena je ona koja ima mogućnosti za slobodu odlučivanja, izbora“.
Nasrin Asadi, iranska spisateljica

U petak 16.12.2022 u 19.30 sati u Napretkovom kulturnom centru (Bogovićeva 1) u okviru Programa međunarodne kulturne suradnje pri Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske i uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, a u organizaciji Hrvatsko-iranskog društva Irandustan, održana je književna večer pod nazivom SUVREMENA IRANSKA KNJIŽEVNOST – KRATKA PRIČA.

Sudjelovale su tri iranske spisateljice: Fariba Vafi (dobitnica ugledne njemačke nagrade Litprom 2017. g.), Farrokhlagha Navaei Boroujeni i Nasrin Asadi.

Ugodnu atmosferu je „podebljao“ glazbeni sastav Bacchus Khan, troje glazbenika iz Hrvatske koji sviraju na iranskim glazbalima a uz njih je nastupio glazbenik Hrvoje Rupčić na udaraljkama. Organizatori su publiku počastili čajem i gazom, iranskim slatkišem s pistacijama. Program je moderirala Azra Abadžić Navaey.

Tribina ja počela minutom šutnje za stradale u nedavnim nemirima u Iranu, a okupljene je pozdravio predsjednik Hrvatsko-iranskog društva Irandustan, Ebtehaj Navaey.

Tri iranske spisateljice koje su se te večeri predstavile publici govorile su o svom radu, životu, položaju pisaca u današnjem Iranu, te njihovoj ulozi i utjecaju u suvremenom iranskom društvu. Večer je bila posvećena jednoj temi o kojoj se ne piše često, suvremenoj iranskoj prozi o kojoj ne znamo puno jer kad se govori o književnosti te zemlje obično se govori o poeziji, o velikim perzijskim pjesnicima, zatim o kinematografiji, dokumentarizmu, dok se o suvremenoj prozi, naročito o ženama koje pišu ne zna gotovo ništa.

U posljednje vrijeme u Iranu su se desile velike promjene. Svjedočili smo burnim događajima i prosvjedima izazvanima smrću mlade žene Mahse Amini koju je sredinom rujna privela i pretukla „moralna policija“ nakon čega je preminula u zatvoru, a sve zbog toga što nije nosila hidžab onako kako je propisano. Nakon dva mjeseca prosvjeda raspuštena je ćudoredna policija koja je bila odgovorna za provođenje strogog kodeksa odijevanja, a počelo se razmatrati obavezu pokrivanja glave za žene.

Prva je predstavljena Fariba Vafi, iranska spisateljica koja posljednjih nekoliko godina živi i radi u Berlinu. Ona nije mogla doći u Zagreb jer joj je u posljednji čas otkazan let i nije bilo načina da doputuje, ali smo ju čuli zahvaljujući modernoj tehnologiji, online.

Rođena je u Tabrizu,1963., i već sa 24 godine objavila je svoju prvu zbirku priča „In Depth of the Stage“ (U dubini pozornice). Godine 1999. slijedi njena nova zbirka a tri godine kasnije izlazi njen prvi roman “My Bird” (Moja ptica) za koji je u Iranu dobila dvije književne nagrade. Prevođena je na engleski, talijanski, njemački i druge jezike tako da je stekla međunarodnu publiku. Dobitnica je nagrade Ahmad Mahmout, najpoznatije književne nagrade u Iranu. Za roman „Tarlan“, prvi put objavljen u Iranu 2006., preveden na njemački 2015., godine 2017. dobila je prestižnu njemačku nagradu Litprom koja je izazvala veliki interes u svijetu za njen rad.

Fariba Vafi se osvrnula na ulogu pisaca u suvremenom svijetu i naglasila da je njihov zadatak angažiranost, pogotovo danas kad se politika sve više miješa u živote ljudi, pa pisci, poglavito spisateljice ne mogu ostati ravnodušni. Iako već dvije godine živi u Berlinu koji joj je donio nove teme koje nemaju veze s domovinom, smatra to privremenim boravkom i najviše se bavi Iranom, problemima zemlje koja upravo prolazi kroz burno razdoblje. Također, istakla je da se književnost ne mora baviti trenutkom sadašnjim nego može govoriti o onome što je bilo prije ili što bi se tek moglo desiti. Kratka priča kojom se između ostalog bavi, u Iran je stigla pod utjecajem Zapada, ali se bavi problemima Irana i po tome je specifična. Iranska kratka priča nastala je zapravo u Berlinu dvadesetih godina prošlog stoljeća, jer je Mohammad-Ali Jamalzadeh Esfahan koji se smatra njenim ocem tada tamo živio, ali s obzirom na teme kojima se bavio i utjecajem koji je izvršio na pisce u svojoj zemlji, Iranu, radi se o počecima iranske kratke priče

Fariba Vafi je do sad objavila osam knjiga, a također organizira radionice kreativnog pisanja za žene. Na ovoj književnoj večeri pročitana je njena kratka priča „Koliba uz ocean“ koju je s perzijskog preveo Ebtehaj Navaey.

Druga gošća, Farrokhlagha Navaei Boroujeni rođena je 1957. u Borudženu (Iran). Do početka 80-tih radila je kao profesorica geografije i književnosti u gimnaziji, ali je zbog političkih djelatnosti dobila otkaz i trajnu zabranu rada u državnoj službi. Počela je pisati u kasnijim godinama. Unazad deset godina počela je pohađati radionice kreativnog pisanja a godine 2019. joj je objavljena prva zbirka kratkih priča pod nazivom „Plava vrata“, dok je u pripremi druga.

„Godine 1979. u Iranu je došla nova vlast, pojavila se nova ideologija“, istakla je. „Odmaknula je ljude koji nisu mislili na isti način. Što se tiče pisanja moj profesor je govorio da je priča čovječje sjeme koje raste i povećava se i faktor je međusobnog upoznavanja ljudi raznih kultura i dijelova svijeta. Razlog zbog kojeg sam počela pisati nije taj što sam dobila otkaz i nisam više mogla raditi, nego to nosim u sebi još od djetinjstva. Iran je zemlja poezije ali i priča. Ne smijemo zaboraviti tradiciju pričanja priča, usmene predaje na Istoku, tako i u Iranu. To nije nešto novo, jer pripovijedanjem su se generacijama prenosila znanja, kulturne vrijednosti, povijest, mudrost i mitovi naroda. Majke u uspavankama prenose te priče.

Odnos pisaca i društva u Iranu je složen zbog pritiska kojem su pisci izloženi posljednjih 40 godina. To se odrazilo na cjelokupnu umjetnost, jer umjetnici, pisci moraju se nositi sa cenzurama, raznim mjerama kojima se hoće sputati njihova sloboda i sloboda izražavanja. Često se dešava da pisac nešto što želi izraziti čini na drugi način, ne direktno, pa to daje drugi oblik, otvara nove, zanimljive načine izražavanja, potiče kreativnost.

Na književnost u Iranu je utjecala književnost Zapada, ali to nije ništa čudno. Kao što sam rekla riječ je čovječje sjeme koje vjetar širi i raznosi svuda po svijetu, pa se utjecaji  književnosti nekih zemalja osjete i u drugima. Tako je i s Iranom. Kratka priča nam je došla sa Zapada, prve kratke priče iranskog autora su nastale na Zapadu, ali je Iran razvio svoju osobenost.“

Nasrin Asadi, iranska spisateljica mlađe generacije rođena je 1979. u Reju (Iran). Završila je studij perzijskog jezika i književnosti na sveučilištu Azad te poslijediplomski studij dramaturgije na Akademiji dramskih umjetnosti u Teheranu. Piše kratke priče, drame, televizijske scenarije za djecu i mlade, bavi se istraživanjem dječje književnosti. Voditeljica je tečajeva kreativnog pisanja. Članica je Centra za djecu i mlade pri Kući kazališta u Teheranu, te Društva književnih lektora. Autorica je dvije zbirke kratkih priča („Sorajino drvo“ i „Požrtvovne žene“), više kazališnih predstava za djecu i mlade i završava svoj prvi roman (“Skrivena škola za djevojčice“). Živi i radi u Teheranu.


Nasrin Asadi

Srdačna i vrlo otvorena za razgovor Nasrin je posebno istakla položaj žena u književnosti Irana, teškoćama na koje nailaze u odnosu na svoje muške kolege, te u kojoj su mjeri prihvaćene od strane publike.

„Ženama je trebalo puno više vremena da budu prepoznate u svijetu književnosti.

Kratka priča je nastala na Zapadu prije 200 godina i to je nešto novo, to je instrument za stvaranje novog, modernog. U Iranu se pojavila prije 100 godina i iranski period možemo podijeliti na 3 generacije. U prvoj je bilo osam pisaca, od toga jedna spisateljica. Taj proces napreduje. Prije 20 godina je odnos pisaca i spisateljica bio podjednak, dok danas u odnosu na muške kolege imamo puno više žena koje pišu. Jedan od pokazatelja da postoji veliki interes su brojne radionice za kreativno pisanje u koje je uključen veliki broj žena, one su u prednosti. Unazad nekoliko godina spisateljice dobivaju i književne nagrade, i u Iranu i u svijetu. Spisateljice su iskrenije i konkretnije nego pisci. Jedan naš književnik je još prije 20 godina predvidio da uključivanje žena ide prebrzo, i ako se nastavi tim tempom, pisci više neće biti potrebni!“

Postoji mišljenje da je u Iranu vrlo jaka cenzura a također ograničavanje sloboda ženama više nego muškarcima, što navodi na zaključak da su spisateljice cenzurirane u većoj mjeri nego njihovi muški kolege.

„Žene su više cenzurirane jer pišu istinito, osobno, a i kad muškarac piše o ženskim problemima onda to također podliježe cenzuri. Kod nas postoji Ministarstvo kulture gdje svatko tko želi objaviti knjigu prvo ju mora tamo proslijediti na pregled. Postoji Vijeće, grupa ljudi koja čita i onda odlučuje što može biti tiskano a što ne, što će se izbaciti iz neke knjige. Primjerice, moje osobno iskustvo je da sam nedavno predala zbirku kratkih priča i tri nisu dobile dozvolu za objavljivanje. Sporno je bilo to što se te priče bave problemima žena, djevojčica u pubertetu, a to se ne smije plasirati u javnom prostoru. Zabranjeno je javno govoriti o ženskim osjećajima. Ako se spomene zaljubljivanje, poljubac, grljenje, to su tabu teme, to se mora maknuti. Mnoge spisateljice objavljuju ilegalno, smatraju da svoje knjige ne trebaju predati Ministarstvu na pregled, a te knjige se onda ne pokazuju javno, nema podrške medija, kritike, tako da imaju puno manju publiku od dozvoljenih, no to je jedan način koji se često koristi. Spisateljice u Iranu pišu o svojim osjećajima, traženju svojih prava, i zbog toga su više cenzurirane nego pisci.

Promjena da se žene više angažiraju i kao spisateljice i općenito da više traže svoja prava, val feminizma koji se pojavio nije samo u Iranu nego se dešava u cijelom svijetu. U isto vrijeme ovog časa imamo 40 žena, novinarki i spisateljica koje su u zatvoru. To je u vezi i s protestima koji se u posljednje vrijeme dešavaju u mojoj zemlji. Primjerice, jedna je novinarka završila u zatvoru zato što je objavila da je umrla Mahsa Amini, djevojka koja je uhapšena i premlaćivana do smrti zbog toga što je nosila hiždab na pogrešan način. Ljudi su se pobunili, traže da se ta novinarka i još mnogi drugi oslobode, i to će se uskoro desiti. To je veliki preokret u Iranu. Taj veliki val prosvjeda koji je pokrenut nakon smrti mlade žene izrastao je u borbu za osobne slobode, posebice žena, a lice Mahse Amini postalo je simbol otpora. Od tada jako malo žena sad nosi hidžab, većinom su to starije žene, stariji ljudi u Iranu su općenito konzervativniji nego mladi. One naprosto na to više ne pristaju i vlast popušta, jer nema druge. Prosvjedi ne prestaju, pritisak je preveliki. Ako vlast hoće opstati mora pristati na mnoge stvari u smislu oslobođenja žena koje su još do nedavno bile nezamislive. Žene u Iranu sad imaju puno više prava nego prije, smiju puno toga, i za ta svoja prava su se same izborile.

Društvo dobro prihvaća spisateljice, cijenjene su. Moje osobno iskustvo je takvo da kad me pitaju što radim a ja kažem da pišem, drugačije me počinju gledati, s više poštovanja. Postoje dvije vrste spisateljica. One koje žive od pisanja, bave se time profesionalno, pišu priče, scenarije. To su obično slobodne žene koje se same uzdržavaju, ali teško je živjeti od pisanja i takve spisateljice a i pisci su rijetki. Ja živim od pisanja, bavim se time profesionalno i nije mi lako. Držim i radionice kreativnog  pisanja, bavim se kazalištem. Ima žena koje su udate, imaju djecu, obitelj, ali ne rade pa im tako ostaje više vremena za pisanje. Imaju podršku svojih muževa. Također postoje i rastavljene žene koje primaju alimentaciju od muževa od kojih su se rastale, pa isto imaju više vremena da se bave pisanjem, a imaju i materijalnu sigurnost.

Mnogi ljudi žele pisati i pohađaju radionice, dovode i djecu, pitaju može li njihovo dijete postati pisac, što je potrebno za to. Pitanje koje se često postavlja je – može li se naučiti pisati? Ja mislim da se to ne može naučiti jer pisanje i kreativnost idu iz samog čovjeka, i to se može vidjeti već u djetinjstvu. Naravno, postoje zanatski postupci koji se mogu naučiti, ali to nije tako dobro.

Nakon revolucije su počeli pritisci i ograničenja za žene pa je bilo teže, ali su žene prigrlile pisanje jer je to bio jedini medij u kome su se mogle izraziti. Žene su nestale iz nekih oblasti javnog života. Primjerice, u medijskom prostoru nije moguće vidjeti ženu koja pjeva ili pleše, dok je novinarkama i spikericama na radiju ili televiziji dozvoljen rad, ali samo ako su u skladu s propisanim. U političkom životu uglavnom nema žena, mogu se pojaviti samo ako pristaju uz politiku vlasti, i u Iranu nije moguće da žena bude predsjednica. I jedan kuriozitet! Ženi nije dozvoljeno voziti motocikl ali se smije voziti tako da sjedi na sjedalu iza vozača! Smatram da će mnoga takva pravila vrlo brzo postati prošlost.

Rođena sam 1979., godine kad se u Iranu desila revolucija, kad se promijenila vlast. Imala sam teško djetinjstvo jer je u to vrijeme buktio i Iransko-Irački rat. Sjećam se bombardiranja, imala sam 7 godina kad je to bilo, i tada sam izgubila najbolju prijateljicu, ubijena je. Tu bol nosim cijeloga života i o tome sam napisala „Sorajino drvo“. Iz djetinjstva se sjećam straha, velikog straha, a za mene tada je bila i još uvijek je najstrašnija riječ smrt. U Iranu je tada bilo puno izbjeglica iz Iraka, to su bili ljudi pretežno iranskog porijekla koji su morali otići, koji su pobjegli pred terorom. Djece koja su s obiteljima pobjegla iz Iraka bilo je i u mom razredu, i bilo je jako neobično da smo mi zajedno s njima imali normalnu nastavu, slušali što učiteljica govori, dok je u Iraku bjesnio rat! Moj otac je bio radnik ali je puno čitao i uvijek me je podržavao u svemu što radim; u obitelji sam imala puno mogućnosti i podrške za osobni razvoj.“

Nasrin je vrlo svestrana. Bavi se kazalištem, piše za kazalište, podučava, piše kratke priče, završava svoj prvi roman…

„ Za mene ne postoji razlika između ovog i onog. Sve što radim je sredstvo za pisanje. Bavljenje kazalištem ili podučavanjem ne isključuje pisanje. Sve to su samo načini uz pomoć kojih možemo svoje osjećaje pretočiti na papir. Posebno volim kratku priču i to zato što na taj način mogu napraviti zaokruženu cjelinu, ne ovisim ni o kome, niti o režiseru, producentu, bilo kome. Postojimo samo ja i moj izraz. Kroz medij kratke priče zaokružim sebe. Naravno, nisam zato odustala od drugog, pišem scenarije, bavim se kazalištem. Postoji mišljenje da je kratka priča nešto kao uvod za pisanje romana, da je roman vrsta koja je bolja, cjenjenija, ali ja ne mislim tako.“

Volim raditi s djecom, pišem o sposobnostima djece. Potičem ih da se izraze, da pišu o slobodi, postojanju, smrti. To su prave filozofske teme koje potiču njihov razvoj što je svakako potrebno. Djeca su budućnost.

A kako je vidim budućnost? Ako se zaista nešto bitno ne promijeni, ne očekujem dobru budućnost, ali se nadam da će se promjene desiti. Za sebe očekujem da eventualno objavim neku knjigu, i ako se situacija promijeni na bolje mogla bih postati poznatija, uspješnija, želim biti uspješnija. Što to za mene znači!? Biti uspješnija znači biti žena koja ima mogućnosti za slobodu odlučivanja, izbora. To je moja želja za budućnost žena u Iranu, ne znam kad će se to desiti, ali nadam se da hoće.

fotografije:  Vesna Ivezić, Ebtehaj Navaey