Uvijek smo u redakciji Bošnjačkog glasa razmišljali o tome kako doći do onih najjednostavnijih, životnih priča, koje govore o nama samima. Jednostavnim jezikom i bez previše razmišljanja hoće li to biti ‘pametno’ ili neće. I konačno smo uspjeli Senki Ekić ‘ukrasti’ nekoliko pričica i ponuditi svima nama nešto od iskustava koja bude sjećanja svih nas. Neka ovi tekstovi ohrabre i druge, pa da zajedno uživamo u pričama koje govore o našoj tradiciji, prošlosti, običajima, o svemu onome što je donosio život a što je ostalo u našim sjećanjima.

Trahana

Pita poznanica hoćemo li gdje uzeti trahane, ta jednostavna a ukusna zrnca od kiselog brašna, koja bi svaku juhu učinila najukusnijim obrokom. A mene odmah krenu valovi sjećanja, vratim se u neku davnu prošlost, skoro zaboravljenu ispod naslaga stvarnosti, ali dovoljno da riječ pokrene sve slike, mirise, ukuse i osjećaje. U djetinjstvu sam ferija provodila kod tetke, po mjesec dana u (nekad) divnom gradu gdje se Sana i Una spajaju. Tetkina kuća bila je na obronku brda, sa čistine iznad vidio se cijeli grad k’o na dlanu. Dane bih provodila sa djecom iz susjednih avlija, letajući sa kraja na kraj ulice Prvog maja, sa njima išla u kupine koje bi se ljeti crnile od plodova. Uvijek uz tetkino “ne idi u kupine, ima zmija” ali tko bi slušao, kad bi njihova slast privlačila slad. Nije bilo novaca za bonbone, sladoleda je bilo samo na korzu u gradu, pa jedino bi kupine bile najslađa poslastica kad bi se umorili od jurnjave i ganjanja lopte. Kod tetke bi se vratila tek u sumrak, najčešće ulazeći na prstima jer je tetka klanjala i samo očima pokazivala da pričekam. Ponekad bi zatekla njene rodice i prijateljice, pričaju kako je blago, ovce, jel’ suša, koja hoda po doktorima, što ima nova u rodbini. Često bi kerale (heklale čipku) za šamije (marame), mijenjale uzorke sitnih cvjetića od svilenog konca. Tetka, koju najstariju od očevih braće i sestara život nije mazio, nije mogla u škole niti je ikad naučila čitati, televizora niti telefona nije imala, i te vijesti bile su joj najzanimljivije čuti. A opet, bila je mudra, koja bi sve nevolje nekako riješila tiho i blagošću, izvukla se iz svega, digla kuću, odgojila i školovala dvoje djece, sve iz jedne slabe plaće koju bi tetak vikendom donosio iz Zagreba. Mrzila sam k’o dijete što su me roditelji slali na to ferije, i jedino mi bilo važno hoću li nagovoriti tetku da me vodi na “ringišpil” koji bi ljeti neumorno vrtio na obali Sane. Nisam shvaćala da je triput brojila svaki dinar i vagala hoće li imati, a opet, bila sam dijete od sedam, osam godina. Djetinje želje… A onda, kad bi počele najveće vrućine, kad bi par dana zaredalo bez kiše i rose, ona bi potkuhala brašno za trahanu (umijesila tijesto koje je pokriveno stajalo par dana da fermentira, pa se opet utvrdo premijesilo i valjalo kroz krupno sito u sitne kuglice), pa bi na veliki vanjski stol u avliji, stirala trahanu na čiste plahte i prekrila storama (tankim zavjesama) da se suše na najjačem suncu. A moj zadatak bio je paziti da koke ne skoče gore ili vrapci ne slete. Uf, najdosadniji trenuci ferija. Gledam u trahanu, nigdje ničeg, nek’ se maknem, milion vrabaca sleti. Pa opet, gledam uteći igrati se sa djecom, a vrapci vrebaju svaki moj korak. Igra živaca, tko će brže do trahane. Pazila bi i da neće ljetna oluja, ako kisne trahana, sve propada, pa bi žurila brže u kante pokupiti ju prije prvih kapi. Ali nije bilo slađe trahane. Pune tetkinog umijeća i žarkog sunca u svakom zrnu. Dok sam godinama kasnije jela tu juhu, bistru ili sa piletinom, uvijek sam tražila mislima tu tetkinu trahanu, skromnu ali bogatu, sirotinjsko jelo koje obilno nagradi okusne pupoljke i liječi svaku bolest i temperaturu. Što je tu bila pileća juha, tamo je bila trahana. A posebno tetkina. Usput, ja zagrebačko dijete tako jednom svojoj tetki, toj divnoj ženi u dimijama i keranoj šamiji, koja nikad nije počinjala kuhati obrok a da bar, onako tiho i pažljivo, ne upita što želim, jel’ trahanu ili zeljanicu ili potkriže (zalivena pogača), e ja sva nesretna jer tetka nije znala napraviti “pomfri”. Pa rek’o, tetka, kako ne znaš što je to… Eh, i dan danas me stid što sam bila ljuta jer je samo ispekla mladih krumpira, najbolje što je znala. Tetke odavno nema, negdje u sunčanim rajskim vrtovima ponovo stire trahanu, božanstveno jelo. A ja i danas žalim što nisam naučila kako se pravi. Jer ništa k’o šaka tog zrnja, ukuhana ugusto, ne potakne putovanje u neke davne krajeve gdje zagrlimo opet drage ljude.

 

Dan probanja baklavi

Po nekom nepisanom pravilu, uvijek budu dvije na tanjuriću, nikad jedna, još zaljevene agdom, to više što je gost draži. A ono ne znaš čija je preslađenija, čija u više ulja pliva, čija ima više šerbeta koji se lijepi za vilicu i otkrije u zubima svaki zakutak da se zalijepi. Jer baklava danas nije više ona koju pamtim kao dijete, domaće jufke, dvije šake oraha (sitnih koštunjavih, koje bi jesenas skupio domaćin pod orahom u dvorištu i pazio da djeca ne ukradu, jer taj je “za Bajram”), šećera taman, jer skup je i treba čuvati za uz kahvu, tanka, a sija trudom i vještinom domaćice, da od ničega napravi raskoš za nepce. Ne, današnje baklave postale su nadmetanje, svega previše, svega prejako, ne izraz skromnosti i truda, nego razmetanja. Jest to ukusno, ali ne osjećam tu onu toplinu ruku koje se trude unijeti osjećaj doma u tu slasticu. Ne potiču me da, kao Proust, vratim sjećanja na djetinjstvo… Danima prije ribali bi sve i jedan zakutak kuće, krečili, mater bi klonula nakon nekog vremena, a sestra i ja završile. Jer, ide Bajram, ne smije ništa ostati nečisto, što će “selo” reći (iako smo u gradu, ali “selo” je tamo neka susjeda koja će reći “eto joj ostalo prljavo u nevidljivom kutku kuhinje”, eto mater se opterećivala i time. Valjda su sve matere iste). A na to jutro, mater bi ustala prije babe, pripremila mu novu košulju i ispratila ga pogledom dok bi jurio na bajramski namaz (molitvu) u džamiju. Nije bio praktični vjernik, otišao bi samo za Bajrame, više iz tradicije. Vjerovao je u boga, ali još više u onu “pomozi si sam, pa će ti i bog pomoći” i tako nas odgojio i školovao koliko god smo mogli, da se kroz život možemo snaći, a bog će dati, ali se i sam potrudi, radi, zaradi. Mi bi čestitali po povratku. Svi bi taj dan gledali naći se kod roditelja, gdje god da smo, upitati za zdravlje, poželjeti sreću, znati da smo tu jedni za druge. Susjedi bi navratili, čestitali nam Bajram, pohvaliti baklavu, isto kao što bi mi njima navraćali za Božić i Uskrs čestitati i obavezno orehnjaču probati. Bili su to dani kad smo, ako nikad, tada dolazili jedni drugima, jer dobar susjed se veseli s tobom. Toliko uspomena bi vezala uz taj bajramski kolač… A sad, najčešće ne obilazim nikog za Bajram, osim sestre, ona jedina pravi laganiju baklavu, za koje bi naša nene sigurno prezrivo nijekala glavom, jer “nije slatka, ništa nisi umastila, kakva ti je ovo baklava, žališ šećer, baci to kokama”. Jedina koju mogu pojesti, a da ne pokvarim osjetljivom želucu i sebi iduća tri dana… Onda strateški odem obilaziti tek za dva ili tri dana, kad se domaćice ispričavaju “eto nestalo baklave, kažu moji nikad vako dobra bila, sve pojeli” i vade napolitanke, sve im neugodno, a ja odahnem. Jer nemam snage odbiti baklavu, ne smijem ju, a nemam srca da tko pomisli da ne valja. Volim bajramovati, ali ne volim baklavu. Tobejarebe.

 

* * * Srce, pjesma i lopata * * *

Ima dana kada te život satare, nađeš se u nekom ćošku labirinta situacija koje su te tu natjerale, malodušna, prazna i umorna više od svega. Ima dana kada bi najradije da se vratiš u djetinjstvo, osjetiš mamin zagrljaj, toplu ruku koja ti dotiče lice i otare suze, kaže “de dobro je, što plačeš, ne da tebe mama nikome”. Ima dana kad hoćeš pojesti samu sebe jer si krivo izabrala, učinila, jer ti je nedostajalo mudrosti u prošlosti da predvidiš posljedice činjenja. Kad bi najradije izbacila iz sebe tog crva što te ždere, nekako ga isušila da nestane, ali jednostavno ne vidiš kako. Znaš da ćeš to s vremenom moći, ali sad, ovaj tren, ubija te i truje iznutra. Ima dana kad mrziš sebe jer nisi osoba kojoj bi se malena djevojčica davno nekad divila. Znaš da život nije pravocrtan, da svi lijepi djetinji snovi o pameti, mudrosti, sreći i bogatstvu, su točno to “djetinj(ast)i snovi” i da ne smiju biti aršin po kojem samu sebe mjeriš. Svjesna si da to dijete nije imalo mudrosti predvidjeti sve rukavce, virove, suše i bujice kojima nas život valja, da ništa nije lako i da su rijetke grane za koje se možeš uhvatiti i naći predah prije nego te iduća struja povuče. Znaš da je život rijeka, nekad bistra, nekad prljava i mutna, ali da ju valja pregaziti, preplivati i ne potonuti. Nema druge. Ima dana kada ne znaš ni što ti je više, samo pere melankolija, postaješ cinično sarkastično biće jer si stvorila oklop oko sebe, čuvaš još jedino što od tebe vrijedi, ono malo duše, dobrote i ljubavi. Znaš da je to tako, to je život na koji su nas odrasli upozoravali, ali opet, i u svom tom kaosu od okolnosti, događanja na koje ne možeš utjecati, možeš ih samo prihvatiti, a toliko te mijenjaju, još uvijek želiš biti čim više osoba koju bi tvoja mala ti zavoljela. I tako, nekad ti se čini da pucaš po šavovima, pa se zakrpaš, nekad bi se povukla od svega, pa opet pružiš ruku jer te netko treba, nekad bi da je život bio kao iz slikovnica, a onda shvatiš da nikad životne mudrosti ne stičeš iz šarenih bojanki. Uzdahneš, pošalješ sve te poteškoće gdje im je mjesto, u rodni kraj, i kažeš, idemo dalje, valja plivati dalje. Pokažeš srednji prst svemu i u inat pjevaš. Pjesma te drži i snaži, vjerni drug koje zvuk nadjačava buku mutnih voda. Uhvatiš se one koja će ti pomoći. Sevdalinka, taj Alija Sirotanović glazbe, došla iz naroda i zna svačiju muku. Došla je tu pred tebe, garava ali sjajna lica, pružila ti srce i traži zauzvrat tvoje, u žuljavim dlanovima drži široku, izlizanu ali žilavu lopatu koja zna što je teret, što je muka i ne boji se, pokazati će ti što je tuga, jad, ali i što je sevdah i melem. Uzimaš sevdalinku, puštaš da ti obuzme to duše što još imaš, zavrćeš rukave, pljuneš u šake i uhvatiš se posla. Jest, puno je mulja život nanio i još više bude, neće te zaobići, ali možeš sebi očistiti put. Pjevaš, a boli te sve, plačeš, jer bol izlazi van, tuga te pere jer toliko mnogo je ima, i u tebi i u drugima, a opet ne možeš prestati pjevati. Što više pjevaš, što više kopaš i otkrivaš taj majdan u sebi i oko sebe, slađe ti je jer znaš da možeš proći i da si snažnija no što misliš, napokon je glas sevdalinke izvukao i tu malu ti, plivate radosni dalje, i nije te više briga ni za bol, ni tugu, ako dođu, prihvatiš ih, proživiš i očistiš od sebe, ispjevaš se i ideš dalje. Sve što je u životu bitno je srce, pjesma i lopata. Idemo dalje. Ova objava je mahsuz mojoj sevdaliji Jasna Hanić. Voli te tvoja sister.