Poštovani kolega Berberoviću, u povodu prvih četvrt stoljeća Vašeg zalaganja za organiziranje Bošnjaka u Hrvatskoj lijepo bi bilo iz prve ruke čuti kako je to bilo na počecima, kako se organizirala BNZH, tko su bili ključni akteri, koja su bila očekivanja…

Da, navršilo se četvrt stoljeća mog angažmana u BNZ. BNZH je osnovana 22.5.1993., registrirana je tek 21.9.1994. i pokušavala je u teškim ratnim uvjetima djelovati. Njen prvi predsjednik prof. dr. sc. Nedžat Pašalić razbolio se 1995. godine i preselio na Ahiret u maju 1996. Potpredsjedniku BNZH dr. sc. Sulejmanu Čamdžiću trebalo je godinu i pol dana da kroz konzultacije unutar bošnjačkog korpusa izdefinira pozicija BNZH i pripremi obnoviteljsku skupštinu BNZH koja je održana u decembru 1997. godine, na kojoj sam biran u Glavni odbor. Za predsjednika je izabran prof. dr. sc. Muradif Kulenović, a za potpredsjednike Salim Šabić i Dževad Jogunčić, a ja sam kasnije izabran za tajnika. No, 2000.-te godine je umro i prof. Kulenović, što je bio ponovo veliki udarac za nas. Poslije prof. Kulenovića ja sam izabran za predsjednika i od tada sam stalno biran za predsjednika, eventualno potpredsjednika BNZH i/ili BNZ Grada Zagreba i Zagrebačke županije.

 

Kakav je u početku bio odnos između političke opcije organiziranja i ove koja je sklonija kulturi? Kako se kroz proteklih 25 godina to mijenjalo, koje su konstante, koja načela i je li trebalo to sve skupa drugačije posložiti?

Prije BNZH osnovane su stranka SDAH, Kulturno društvo „Preporod“ i humanitarna udruga „Merhamet“. Niti jedna od ovih asocijacija, pored Islamske zajednice kao vjerske institucije, nije mogla meritorno zastupati nacionalne interese i potrebe Bošnjaka u RH, pa je odlučeno da se osnuje BNZH kao krovna bošnjačka institucija, po ugledu na organiziranje drugih nacionalnih manjina. No taj koncept nije zaživio jer BNZH nakon osnivanja nije uspjela pravo „stati na noge“, a kod obnavljanja njenog rada, kako je već spomenuto, definiran je njen novi status. Na okruglom stolu održanom prije obnoviteljske skupštine zaključeno je da bi BNZH trebala imati ulogu blage koordinacije ali ne i subordinacije svih bošnjačkih asocijacija, kako to piše S. Čamdžić u svojoj memoarskoj knjizi „Neka moja sjećanja“. Nažalost, vremenom se kontinuiranim opstrukcijama onemogućila ne samo blaga koordinacijska uloga BNZH, već bilo kakva koordinacija bošnjačkih asocijacija. Dakle, nismo ispoštovali ni vlastite dogovore, očito su prihvaćeni s figom u džepu, a primjere dobrog organiziranja nacionalnih manjina možemo vidjeti kod drugih manjina.

 

Poseban su problem takozvane ‘krovne organizacije’. Čini se da ih ima sve više. Kako Vi tumačite tu razjedinjenost bošnjačkog korpusa?

Dio odgovora sadržan je u prethodnom, u povijesti organiziranja Bošnjaka u RH. Samoproglašavanje ‘krovnom organizacijom’ bez stvarnog sadržaja služi samo tome da se u bošnjačkoj javnosti nametne prihvaćanje takve organizacije kao prve i glavne, a da se nikakvim programskim, organizacijskim ili kohezijskim djelovanjem ne zasluži takav naziv. Ta razjedinjenost je posljedica nezrelosti i neiskustva u organiziranosti cjelokupnog bošnjačkog naroda, nezdravih i nerealnih ambicija i samoljubivosti pojedinaca i grupa, koji se onda nadmeću i nameću za pozicije u udrugama, vijećima i posebno kao kandidati za Sabor, najčešće bez iskrene namjere da s tih pozicija rade za dobrobit bošnjačkog naroda.

 

Nije teško zamijetiti da su udruge nacionalnih manjina postale sredstvo pronalaženja dodatnih potrebnih glasova za vladajuću strukturu. To može imati dobrih strana ali čini se da je destruktivni element prisutniji i snažniji. Gotovo da se ima utisak da sve skupa treba poslati na ‘resetiranje’ i pronaći oblik koji ne bi omogućavao toliko trgovanja.

Naravno. Pa to se vidi opet ako pogledamo što nam se događalo u prošlosti. Kad je Šemso Tanković bio zastupnik, SDAH je osnovala SABAH kao tzv. krovnu organizaciju u koju su obećanjima, dodjelom funkcija i sl. uvučene neke udruge, prvenstveno KUD-ovi i braniteljski ogranci, s namjerom da se tako stvori klijentelistička ovisnost i čvrsto kontrolirana glasačka baza. Isto i s istom namjerom to je ponovio Nedžad Hodžić koji je, koristeći što su organizacije BNZ u Istarskoj županiji zadržale svoj povijesni naziv „Nacionalna zajednica Bošnjaka …“, osnivao po Istri i PG županiji organizacije koje su se nazvale „Bošnjačka nacionalna zajednica …“ i koje nisu članice BNZ Hrvatske. Nažalost, u društvenim procesima teško je napraviti ‘resetiranje’, osim ako bi se postigao konsenzus, a to je među Bošnjacima nemoguće.

 

Nismo imali sreće ni sa saborskim zastupnicima. Što mislite zašto?

Nažalost, izabrani bošnjački saborski zastupnici, prof. Šemso Tanković u 2 mandata i Nedžad Hodžić, bili su izabrani kao kandidati svojih stranki (SDAH i BDSH) i djelovali su kao svaka politička stranka koja osvoji mandate u političkoj utakmici, a ne zahvaljujući posebnoj manjinskoj izbornoj jedinici. Saborske mandate su tako koristili da ispune i zadovolje svoje stranačke i osobne interese, umjesto da zastupaju samo i isključivo cjelinu bošnjačkih nacionalnih interesa i potreba u RH, jer su temeljem toga i dobili mandat.

 

U svojih 25 godina rada za bošnjački korpus bilo je sigurno i uspjeha i padova. Koja su Vam sjećanja draga, na što ste ponosni a što biste da se nije niti dogodilo.

Od lijepih sjećanja, a bilo ih je dosta u 25 godina, izdvojio bih nekoliko. Na prvim izborima za Vijeća i predstavnike nacionalnih manjina 2003. BNZH je jedina organizirala i pripremila kandidature tako da su Bošnjaci na tim izborima bili najuspješnija manjina s izabranih oko 80% od svih mogućih vijeća i predstavnika. Osim toga, na tim izborima prvi put smo upozorili državna tijela i javnost na problem evidencije Musliman/Bošnjak u biračkim popisima i zahvaljujući našoj apelaciji, Državno izborno povjerenstvo je omogućilo da na biračkim mjestima, na dan izbora, samo Muslimani mogu promijeniti nacionalno određenje u Bošnjak. Drugo lijepo sjećanje vezano je uz dodjelu prostora 2005. u Ilici 54 i njegovo uređenje koje su nesebično pomogli brojni članovi, te Grad Zagreb uz potporu pok. gradonačelnika Milana Bandića. Time smo osigurali sve preduvjete za uspješan rad i razvoj.

Najveća vrijednost koju je BNZ cijelo vrijeme njegovala bila je principijelnost i nezavisnost od svih interesnih grupa, utjecajnih pojedinaca pa i bošnjačkih asocijacija, kada iza toga nije bio prepoznatljiv bošnjački nacionalni interes. Uvijek smo imali svoj stav, često smo zbog toga trpjeli uvrede, i ja osobno, do toga da smo izdajice, nastojalo nam se naštetiti na različite načine, ali se kasnije pokazivalo da smo bili u pravu. Izuzetno sam ponosan što sam bio jedan od čvrstih zagovaratelja takve pozicije.

I konačno, u BNZ je bilo najmanje unutarnjih sukoba i previranja, borbe za pozicije, nismo imali poništenih skupština, nepotpunih i manjkavih financijskih izvještaja itd. što razorno djeluje na organizacijske i programske potencijale.

Nažalost, imam puno i sjećanja koje bih najradije zaboravio. Uglavnom se odnose na razočaranost u ljude koji su se „vrtili“ po bošnjačkim asocijacijama i koji ne da nisu dali nikakav doprinos, već su destruktivno djelovali i doveli do toga da je sveukupna bošnjačka manjinska scena bila znatno uspješnija prije 15-ak godina nego danas. Očit primjer toga je današnje stanje u KDBH „Preporod“, uglednoj i najstarijoj kulturnoj instituciji, financiranoj s daleko najvećim sredstvima. Uložio sam ogroman trud i puno toga žrtvovao na uštrb osobne karijere i obitelji za rad u Bošnjačkoj zajednici, također i moji bliski suradnici, a danas možemo biti sretni da BNZ Grada Zagreba i BNZH dobro funkcioniraju, čak i manje uspješno nego prije. To je za sve poražavajući rezultat.

 

Kao sveučilišni profesor u trajnom zvanju nedavno ste dobili i posebno priznanje od Vašeg fakulteta. Može li se to smatrati optimističkom porukom da Bošnjaci radom i zalaganjem mogu biti ne samo prihvaćeni, ravnopravni, nego da će njihov rad biti zamijećen i nagrađen. Pitam zbog mlađih koji se tu osjećaju dosta nesigurni.

Dobio sam najprestižniju fakultetsku nagradu Zlatnu plaketu „Josip Lončar“ koja se dodjeljuje posebno značajnim pojedincima koji su značajno doprinijeli razvoju i položaju Fakulteta. Ne patim za nagradama ali je lijepo kada radne kolege prepoznaju i cijene vaš rad. Ova nagrada, osim što je za mene osobno priznanje, pokazuje da su Bošnjaci itekako integrirani u hrvatsko društvo, da su koliko-toliko ravnopravni s drugima, a u tom kontekstu posebna vrijednost ove nagrade je što ja nisam „Hrvat islamske vjeroispovijesti“ već četvrt stoljeća jedan od najeksponiranijih Bošnjaka u Hrvatskoj.

 

Dugo ste i lijepo surađivali sa Dževadom Jogunčićem. Njemu ćemo jednom posvetiti poseban razgovor. Ovdje samo kratko o vašim odnosima, sinergiji, suradnji i zajedničkom radu u dva desetljeća…

Rahmetli Dževad je bio jedinstvena i neponovljiva osoba. Nevjerovatno je kako smo se dobro razumjeli i slagali – bolje nego da smo braća koja su cijeli život živjela skupa. Bili smo po karakteru različiti, ali smo se odlično nadopunjavali: ja više zatvoren, povučen, sistematičan – on društven, lepršav, poduzetan i optimističan. Zajedničko nam je bilo da smo obojica, iz dubine duše i najčišćeg nijeta, željeli učiniti nešto dobro za Bošnjake u Hrvatskoj. Njegov prerani odlazak je nenadomjestiv gubitak za BNZ.

 

Da bi se išlo naprijed moramo poznavati što je bilo ranije. Utoliko bi neka Vaša studija o položaju Bošnjaka u Hrvatskoj u ova tri desetljeća bila uistinu potrebna i važna. Posebno zato što se neke (loše) stvari stalno ponavljaju. Možemo li u doglednoj budućnosti očekivati takav ozbiljan rad koji bi ostao trajnim dokumentom o jednom vremenu.

Nažalost, jedan sam od rijetkih živih Bošnjaka koji je tako dugo angažiran kao čelna osoba u BNZ. Imam sačuvanu gotovo svu dokumentaciju od samih početaka, pa sam povodom 25-te godišnjice BNZH i BNZ ZG i ZGŽ napisao dosta opširan tekst objavljen u „Bošnjačkoj pismohrani“ 2018. Sljedeće godine obilježavamo 30 godina od osnivanja i, ako Bog da pa me zdravlje posluži, nadam se da ću taj tekst proširiti i nadopuniti. Tako da ostane sačuvano kao dio naše povijesti. Radili smo u žaru okrenuti uvijek prema budućnosti, a kad se osvrnemo i rekapituliramo što je sve napravljeno i u kakvim uvjetima smo djelovali, slobodno možemo reći da su rezultati impresivni. U matičnoj državi Bosni i Hercegovini daleko smo cjenjeniji nego u Hrvatskoj gdje je naš rad od mnogih prilično minoriziran. Vrlo kompetentni i odgovorni ljudi u Bosni i Hercegovini dali su nam zadivljujuća priznanja. Jedno je: „Ono što vi radite, drugdje rade cijeli instituti“.

 

BNZH su mnogi prepoznali kao možda i najozbiljniju ekipu intelektualaca Bošnjaka u Hrvatskoj. Udrugu ocrtava transparentnost i stalni pokušaji da ono najkvalitetnije dođe do izražaja. Principijelnost i otvorenost. Velika zasluga u tome pripada Vama jer ste uspjeli okupiti takvu ekipu i nametnuti takav način rada. Zašto se nikada niste kandidirali za saborskog zastupnika?

Od početka sam zastupao i radio u BNZ na uspostavljanju modela u kojem vladaju najviši standardi demokratskog rada, bez krute hijerarhije, osim onoliko koliko je nužno potrebno. Mi sve prijedloge s dužnom pažnjom razmatramo, svi nastojimo pomoći u realizaciji programa, svako može dati svoj doprinos s idejama, radom, u vođenju zajednice itd. Svi članovi Odbora su jednaki, jer nas sve povezuje i spaja ista ideja i želja, s predsjednikom kao prvim među jednakima, i svako ima priliku da se pokaže i dokaže u radu. U BNZ je uvijek stoga vladala prijateljska, skoro pa obiteljska atmosfera, s dogovaranjem kao osnovnim principom rada. Sve odluke donosimo konsenzusom, premda po Statutu to nije obaveza. Taj običaj smo poštivali i kad je objektivno trebalo preglasavanjem donijeti neke odluke, ali se od toga odustajalo radi očuvanja homogenosti i jedinstvenosti. I to se prenosilo godinama i apsolutno je prihvaćeno, pa tako funkcioniramo bez obzira ko je predsjednik. Karijeristi i oni koji nisu iskreno mogli prihvatiti našu misiju i način rada, često su sami otpadali ili smo ih znali na vrijeme neutralizirati u destruktivnom djelovanju. I da dodam: BNZ je uvijek imala u rukovodstvu jaku intelektualnu osnovu vrlo širokog spektra. Ta raznovrsnost je sigurno davala dodatnu kvalitetu. Ali smo uvijek uključivali i sve ostale profile bošnjačkog stanovništva, pri čemu je osnovni kriterij bio iskreno opredjeljenje za rad u korist Bošnjaka.

Nisam razmišljao da se kandidiram za saborskog zastupnika iz više razloga: kao prvo, imao sam svoj posao sveučilišnog profesora koji sam jako volio. Drugo, po mom temperamentu, odgoju, životnim vrijednostima koje su mi u djetinjstvu usađene, ne pripadam u društvo političara s profilom kakve poznajemo (čast izuzecima). Recimo, ja mislim da za većinu sabornika nisu halal zarađena njihova visoka primanja, a povlaštene mirovine to apsolutno nisu. Treće, kad su u pitanju bošnjački interesi, uvijek sam ih žestoko branio, bio sam direktan ako treba i vrlo oštar na jeziku, što nisu preporuke za političara. Četvrto, smatrao sam da mogu više doprinijeti radom u Bošnjačkoj zajednici nego saborskim mandatom. Peto, imali smo brojne kandidate za Sabor iz reda Bošnjaka i često se na mene podozrivo gledalo kao na potencijalnog kandidata koji bi mogao nečije planove pokvariti, a ja sam htio dokazati da se može za Bošnjake raditi i bez interesa i privilegija koje donosi saborska fotelja. Šesto, nikad niko ozbiljno nije sa mnom razgovarao o mojoj kandidaturi, možda i zbog takvih mojih stavova koji su bili prepoznati, a ponajviše jer nisam bio dio interesnih grupa koje su stajale iza mnogih kandidatura. Itd… I nije mi nimalo žao.

 

Što sam zaboravio pitati?

Do kada u BNZ? Pa iskreno, često sam se želio rasteretiti obaveza koje nosi angažman na čelnim pozicijama u BNZ. Nije lijepo da pričam o sebi, ali ja sam osim obnašanja čelnih funkcija uvijek bio nositelj operativnog rada i dobrog dijela programskog rada u BNZ, posebno poslije preranog odlaska Dž. Jogunčića. Lako je naći osobu koja će biti predsjednik ili potpredsjednik – teško je naći osobu koja će uz to i najviše raditi, a to je standard koji smo u BNZ uspostavili. Neki će reći da se ne dam otjerati, ali Bog i još živi ljudi su mi svjedoci, da sam često tražio odgovarajuće zamjene, nudeći pri tome svu svoju pomoć. Sad sam potpredsjednik BNZ ZG i ZGŽ. Tražio sam da me ove godine razriješe te funkcije, čak i da me neko zamijeni u Izvršnom odboru a da ja, ako treba, budem „pri ruci“ kao član Nadzornog odbora. Ako Bog da, riješit ćemo to na sljedećoj skupštini. Ali, dok imam zdravlja, snage i pameti, pomagat ću u ostvarivanju programa, koliko me budu trebali.

 

fotografija: Ognjen Karabegović